Nastavljajući lijepu, sada već ustaljenu praksu noćnih šetnji po Vrmcu, članice i članovi Planinarskog kluba “Vjeverica” i njihovi stari i novi prijatelji koji znaju da uživaju u vanvremenskim prizorima i čarima Boke Kotorske, odradili su još jednu turu u petak, 28. avgusta. Entuzijasta i zaljubljenik u planinarenje Željko Obradović iz Tivta, koji je volonterski vodio turu, okupio je poveću grupu učesnika/ca te večeri na gumnu kod tvrđave na Vrmcu oko 19:30 sati. Namjeravali su da isprate zalazak sunca, ali im velika vlaga i izmaglica ovoga puta nisu podarile onaj spektakularni prizor na koji su svi ljubitelji Vrmca navikli. Vrijeme je bilo kao stvoreno za razgovore, šale i upoznavanja.
U vremenu u kojem se sve češće živi brzo, svako za sebe i uz sve manje vremena za druge, sasvim je neobično da ljudi bez mnogo pitanja dijele put, vodu, hranu, umor, šalu i tišinu, da nove učesnike ne doživljavamo kao goste, nego kao buduće prijatelje, ističe Željko Obradović.
Čekali su Mjesec.
-Oko 20:30 sati, kada se Pun mjesec konačno pojavio, krenuli smo po tradiciji — bez priče i bez lampi. Šumskom stazom kroz borove, u tišini ljetne noći, probijala se mjesečina kroz krošnje i osvjetljavala put kojim smo koračali, podijelio je utiske Obradović za čitaoce Boka Newsa.
-Na prvom proplanku zastali smo i potpuno obasjani mjesečinom ugledali svjetla Kotora. Bio je to prizor gotovo nestvaran. Siluete učesnika, mjesec koji je pravio sjene, a ispod nas svjetla našeg voljenog grada — ona ista svjetla koja poznajemo i prepoznajemo, ali ih tako rijetko gledamo iz ove perspektive.
Čaroliji je doprinosilo sve: tišina, mjesečina dovoljna da se sigurnim korakom ide šumskim putem, sparina ljetne noći i misli koje, negdje između dva koraka, zastanu u gotovo meditativnom miru.
Do sljedeće pauze čuli su se uglavnom zvuk koraka po makadamu i tek pokoji šapat.
A onda se, sa vrmačkog grebena, odjednom otvorio pogled — Tivatski i Kotorski zaliv istovremeno, kao na dlanu. Čarobno mjesto, ističe Željko i dodaje da su očekivali i svitce, kao prethodnih godina, ali ove noći ih nije bilo. Nakon fotografisanja, po kojeg gutljaja vode, neke voćke i poglede usmjerene čas na jedan, čas na drugi zaliv, nastavili su put malo zahtjevnijim tempom, uzbrdo, prema podnožju Svetog Ilije. Pred uspon su napravili još jednu zajedničku fotografiju, a dvadesetak minuta kasnije bili su na najvišem vrhu Vrmca.
Tu ih je dočekao lagani vjetrić koji je sa Lovćena donosio osvježenje, toliko potrebno u vreloj i sparnoj primorskoj noći.
Na vrhu su ponovo došle na red šale i zadirkivanja starih znanaca, čija su prijateljstva već mnogo puta bila provjerena na planinarskim turama. Zajedničko “lentravanje”, dijeljenje onoga što su ponijeli za okrepu, ponuđen zalogaj i gutljaj — sve ono što je ovoj grupi planinara toliko prirodno da o tome više i ne razmišljaju – možda upravo u tome i jeste posebnost ovakvih druženja.
-U vremenu u kojem se sve češće živi brzo, svako za sebe i uz sve manje vremena za druge, sasvim je neobično da ljudi bez mnogo pitanja dijele put, vodu, hranu, umor, šalu i tišinu, da nove učesnike ne doživljavamo kao goste nego kao buduće prijatelje.
Mi to doživljavamo kao nešto sasvim obično.
Možda nismo ni svjesni koliko je zapravo — neobično. I zato će nam ova noć na Vrmcu, osim po Punom mjesecu, ostati u sjećanju i po ljudima s kojima smo je dijelili, kaže Željko Obradović.
Na povratku su krenuli nizbrdo istim putem kojim su i došli. Nakon kraćeg vremena dogodila im se i mala nezgoda: jednom od učesnika potpuno je otpao đon sa patike. Srećom, jedan elastični zavoj iz klupske “Prve pomoći” poslužio je kao privremeno rješenje i pomogao da ne bude veće štete.
Uz razgovor i dobro raspoloženje nastavili su do proplanka kod tvrđave, gdje su ih čekali parkirani automobili. Malo umorni, ali ispunjeni, pošli su svojim domovima, gdje su u svojim posteljama utonuli u san, opijeni bajkovitim utiscima hodanja po Vrmcu u noći Punog mjeseca.
