Piše: Kapt. Branislav N. Kordić
Istorijsko svjedočanstvo o jednom zaboravljenom Rišnjaninu
Dok sam istraživao porijeklo svoje porodice u Risnu, u arhivama sam naišao na nekoliko interesantnih dokumenata o risanskom dobrotvoru Petru S. Vidoviću.
Poznato nam je da je Risan imao tri dobrotvora: Dimitrije Đ. Ljubatović, Petar S. Vidović i Vaso L. Ćuković,
Ovim tekstom želim da podsjetim Rišnjane na velikog dobrotvora i zadužbinara, ali i da ukažem nadležnim institucijama na potrebu zaštite risanskih zadužbina, koje se danas nalaze u veoma lošem stanju.
Risan, drevni grad na obalama Boke Kotorske, kroz svoju dugu i burnu istoriju iznjedrio je mnoge znamenite ljude. Njegove kamene kuće, stare palate, crkve i trgovi pamte generacije pomoraca, trgovaca, kapetana, učenih ljudi i dobrotvora, čija su imena ostala utkаnа u život ovoga mjesta.
Neki su svoj trag ostavljali u dalekim krajevima svijeta, ploveći morima i gradeći svoje životne puteve daleko od rodnog praga. Drugi su se vraćali u Risan, donoseći sa sobom uspomene, stečenu imovinu i ljubav prema zavičaju.
Čovjek čije ime zaslužuje da bude sačuvano od zaborava je Petar S. Vidović, Rišnjanin koji je svoj životni put nastavio u Americi, ali čiji se trag, poslije njegove smrti, ponovo vraća u rodni grad.
O njegovom životu za sada nemamo dovoljno podataka da bismo ispričali potpunu biografiju. Ne znamo pouzdano godinu njegovog rođenja, imena roditelja, kada je napustio Risan niti sve pojedinosti njegovog života u Americi.
Ali ono što je do danas sačuvano u arhivskoj građi govori o čovjeku čije je ime bilo povezano sa crkvama, školom i dobročinstvom prema rodnom mjestu.
A ponekad je i takav trag dovoljan da se pred nama otvori priča o jednom životu i njegovoj vezi sa zavičajem.
Prema sačuvanim dokumentima, Petar S. Vidović živio je u Sjedinjenim Američkim Državama, u San Francisku (Kalifornija), a preminuo je u Njujorku.
Tamo, daleko od Boke Kotorske, odvijao se njegov život, o kojem će neki budući istraživači moći više da saznaju.
Ono što je ostavio iza sebe govori o čovjeku koji je želio da dio njegovog životnog truda ostane u njegovom rodnom gradu.
Testamentom je ostavio značajnu vrijednost (nekoliko miliona kruna) kojom su bile obuhvaćene ustanove i građani u Risnu.
Prema dostupnim dokumentima, Petar S. Vidović preminuo je 1917. godine u Njujorku. Njegova smrt u Americi nije značila i kraj veze sa rodnim krajem.
Naprotiv, upravo tada počinje novi dio priče o njegovom imenu.
Djelovi dostupnih dokumenata
U arhivskoj građi nalaze se pisma upućena Tutorstvu Crkve Svetog Luke i Svetog Petra (i Pavla) u Risnu i prepiska sa Kotarskim sudom u Perastu,
kao i pismo Jadranske banke, Podružnice u Dubrovniku, od 6. novembra 1920. godine.
Sačuvana rukopisna prepiska govori o njegovoj ostavinskoj volji i o ustanovama koje su u njoj bile obuhvaćene.
Među njima se pominju Crkva Svetog Luke kojoj je ostavio značajna sredstva, pa Crkvi Svetog Petra (i Pavla) i Pučkoj školi u Risnu.
Sama činjenica da se u dokumentima o njegovoj ostavštini pojavljuju crkve i škola u Risnu daje ovoj priči poseban značaj.
Jer dobročinstvo nije samo u vrijednosti poklona.
Ono se ogleda i u namjeri da se, poslije života provedenog u tuđini, nešto ostavi svom narodu, svojoj crkvi i svojoj djeci.
U tome je i posebna vrijednost imena Petra S. Vidovića.
Recimo, oporukom 3. februara 1917. godine između ostalog raspoložio je: „svakoj siromašnoj osobi ili obitelji u gradu Risnu ili Risanu – Boka Kotorska – Austrija, kojoj u času moje smrti, crkva Sv. Petra u Risnu bude darivala ili dijelila sedmično ili mjesečno mislostinju, dajem i ostavljam iznos od dvadeset pet (25) dolara, koji iznos će biti predan
crkvi sv. Petra da ga preda svakoj siromašnoj osobi ili obitelji u savezu sa ovom ostavštinom“.
Na osnovu testamenta, risanska opština je 20. decembra 1926. godine, u skladu sa željom zadužbinara kupila školu odnosno nekretninu od Petra S. Ćelovića.
Kopija kupoprodajne pogodbe za školu
Među najdragocjenijim dokumentima nalaze se stare fotografije risanske osnovne škole i tabla zadužbinara.
Đaci i nastavnici ispred osnovne škole
Ispred zgrade stoje brojni učenici i učitelji, tako da je sačuvan jedan davni školski dan iz života Risna.
Ta fotografija nije samo uspomena. Ona je dokument o vremenu kada je škola bila jedno od najvažnijih mjesta okupljanja i napretka u gradu.
Na drugoj fotografiji učenici su okupljeni na stepenicama i prostoru ispred školske zgrade. Danas je teško utvrditi ko su bili svi ti dječaci i djevojčice, ko ih je učio i kakvi su bili njihovi kasniji životni putevi. Ipak, još ima bivših učenika ove škole. Među njima je i moj najstariji brat Krsto, koji je u ovoj zadužbini završio prvi razred osnovne škole.
Ali upravo zbog toga fotografije imaju posebnu vrijednost. One čuvaju uspomenu na generacije koje su stasavale u Risnu.
Zadužbinarska ploča sa osnovne škole u Risnu
Ime Petra S. Vidovića pripada priči o risanskoj prosvjeti, a nema većeg dara jednom gradu od dara koji je namijenjen njegovoj djeci.
Posebno mjesto u ovoj priči zauzima dokument iz Novog Sada, datiran 30. aprila 1930. godine.
Pismo je upućeno Srpskom pravoslavnom crkvenom tutorstvu u Risnu. Njime se potvrđuje izrada zvona za Crkvu Svetog Luke.
Pismo zvonolivnice iz Novog Sada
Na dokumentu se navodi tekst natpisa koji bi trebalo da bude ispisan na zvonima:
„PETAR S. VIDOVIĆ RIŠNJANIN, priloži Crkvi Sv. Luke u RISNU god. 1924. za doba vladanja Aleksandra I Karađorđevića, kralja svih Srba, Hrvata i Slovenaca “
Ovaj zapis je posebno značajan jer neposredno povezuje ime Petra S. Vidovića sa Crkvom Svetog Luke u Risnu.
Zvonik crkve Sv. Luke, natpis na zvoniku i najveće zvono na zvoniku
Zvono nije samo predmet, ono je glas jednog mjesta.
Vjekovima su zvona sa risanskih crkava pozivala narod na molitvu, pratila praznike, objavljivala važne događaje i bila dio svakodnevnog života.
Ako je Petar S. Vidović svojim darom pomogao da se takva zvona nabave, onda je njegovo dobročinstvo dobilo i svoj zvučni trag.
Njegovo ime nije ostalo samo u arhivskim spisima.
Ono je trebalo da se čuje iznad krovova staroga Risna. Između zavičaja i tuđine.
U životu svakog čovjeka postoje mjesta koja ga oblikuju i mjesta u koja ga život odvede.
Za mnoge Bokelje, pa tako i za ljude iz Risna, Amerika je bila daleka zemlja nade, rada i novih mogućnosti.
Odlazilo se da bi se zaradilo, da bi se pomoglo porodici, da bi se pronašao bolji život.
Ali, ma koliko daleko otišli, mnogi su u sebi nosili sliku rodnog grada.
Uspomenu na kamene kuće, uske ulice, crkvena zvona, more i planine koje okružuju Risan.
U toj široj priči o iseljeništvu i zavičaju treba posmatrati i Petra S. Vidovića.
Njegov životni put vodio ga je preko okeana, ali dokumenti o njegovoj ostavštini vraćaju njegovo ime u Risan.
U tome je posebna vrijednost njegovog dobročinstva.
Čovjek može otići daleko, ali ono što ostavi svome kraju ostaje da govori o njemu.
Ime koje treba sačuvati.
Danas, kada se prisjećamo starih risanskih porodica, pomoraca, trgovaca i dobrotvora, ime Petra S. Vidovića zaslužuje da bude zapisano.
Ne samo zbog imovine koju je ostavio, već zbog namjene njegovog dara.
Jer škola i crkva nijesu samo građevine.
One su mjesta u kojima se čuva pamćenje jednog naroda.
U školi se prenosi znanje sa generacije na generaciju.
U crkvi se čuva vjera, običaj i uspomena na pretke.
A u dobročinstvu se vidi čovjekova veza sa zajednicom kojoj pripada.
Petar S. Vidović je, prema sačuvanim dokumentima, ostavio svoj trag upravo u tim ustanovama.
Njegov život još nije u potpunosti istražen. Ali sačuvani dokumenti predstavljaju dragocjenu osnovu za dalje istraživanje.
Možda će se u nekom arhivu pronaći još jedna stranica, jedno pismo, jedan zapis o njemu i njegovoj porodici.
Možda će se pojaviti podatak koji će upotpuniti priču o ovom Rišnjaninu. Do tada, ostaje nam da njegovo ime sačuvamo na osnovu onoga što danas znamo.
U vremenu kada mnoge stare priče polako nestaju, posebno je važno sačuvati uspomene na ljude koji su svojim djelima zadužili zavičaj.
Petar S. Vidović bio je jedan od onih Rišnjana čiji se životni put odvijao daleko od rodnog grada, ali čija je ostavština ostala vezana za Risan.
Zato njegovo ime treba zapisati, zbog budućih generacija koje treba da znaju da je u istoriji Risna živio čovjek po imenu: PETAR S. VIDOVIĆ – RISANSKI DOBROTVOR I ZADUŽBINAR.
Bilo da govorimo o Petru S. Vidoviću, Vasu L. Ćukoviću, Dimitriju Đ. Ljubatoviću ili bilo kojem drugom Rišnjaninu, u svima njima, kao i u nama danas, živi ista duboka i neobjašnjiva vezanost za zavičaj. Risan svoje ljude nikada sasvim ne pušta. Ma koliko daleko otišli i ma gdje ih život odveo, njegova brda ih dozivaju i vraćaju poput magneta. U sebi nose dah mora, toplinu sunca pod tim brdima i ukus izvorske vode sa Smokovca, koji se ne zaboravlja. Od davnina se u Risnu pripovijeda da se onaj ko jednom popije vodu sa Smokovca uvijek vraća i da zauvijek ostaje vezan za ovaj grad i njegovu neponovljivu ljepotu.
Kuda god krenuli, sa sobom nosimo zvuk risanskih zvona, huk bure i odjek koraka po staroj kaldrmi. Nosimo ih tiho, duboko u sebi, zajedno sa željom da se jednom vratimo mjestu kojem istinski pripadamo. Jer Risan za nas nije samo mjesto rođenja niti tačka na mapi. Risan je zavičaj, korijen i snaga svakog Rišnjanina. Čovjek može otići na drugi kraj svijeta i tamo provesti čitav život, ali jedan njegov dio uvijek ostaje pod risanskim brdima, između kamena i mora. Zato se Risnu zapravo nikada ne vraćamo kao stranci — vraćamo mu se kao svojoj kući.
Izvori:
- Arhiv crkve Sv. Petra i Pavla u Risnu
- Privatna arhiva Savete Vidović, Risan
Pripremio:
/Kapt. Branislav N. Kordić/
Risan, 19.09.2026.
