Malo ko zna da na rubu Orjena, kraj sela Kruševica, postoje sačuvani ostaci objekta koji predstavlja egzotični primjer drevne indrustrijske špijunaže i (neuspjele) krađe tehnologije. Neupućenom posjetiocu ruševina valjkastog oblika, zidana u kamenu i smještena na prevoju brda, vjerovatno izgleda kao ostatak kakve fortifikacije, kule ili čak običnog bunkera. Ali, uopšte nije tako. Kruševičani se mogu pohvaliti da imaju, za ove krajeve izuzetno rijetke ostatke vjetrenjače, odnosno, vjetrenog mlina, kako ga i dan danas nazivaju. Obilazak Vjetrenog mlina svaki put mi predstavlja pravo zadovoljstvo. Bio sam prvi put ovdje prije punih 15 godina, ali to vrijeme je samo kap u moru njegovog trajanja.
Do Vjetrena mlina može se doći relativno lako, udaljen je nepunih 10 minuta od puta za Kruševice. Ipak, pošto lako najčešće ne znači i zanimljivo, uvijek preporučujem dolazak mountainbike-om.
Od Herceg Novog do podnožja Dobrogleda, brda na kojemu se Vjetreni mlin nalazi, treba nešto manje od sat vremena vožnje asfaltom. Ovo doba godine najbolje je vrijeme za ovu turu. Vegetacija još nije krenula, pa se sa manje muke pronađe stazica do mlina, a nema još ni vrućine koja izlazak iz grada može dosta otežati. Snijeg se ovih dana topi i opstaje tek u visinama Dobroštice koja nadkriljuje ovaj kraj. Čak se i potok pojavio jer ovdje počinje uska vodonepropusna zona koja se proteže na istok sve do Morinja.
Vjetreni mlin
Tu osobinu neko je nedavno iskoristio da iskopa lokvu za pojiti stoku, pa sam imao privilegiju da zamišljam kako gledam odraz Vjetrena mlina u kakvom pravom planinskom jezeru. Ipak, ovo je Orjen i svaka površinska voda prava je rijetkost. Krš planine sa najviše padavina u Evropi žedno guta svaku kap. Potoci ovdje kratko žubore. Sa vjetrom je već druga stvar. Naslov zvuči kao početak kakvog lošeg vica, ali istina je: iz Rumunije nam nije došla samo (prazna) priča o grofu Drakuli, iz ovih udaljenih krajeva na rub Boke Kotorske je negdje u 19-om vijeku stigla ni manje ni više nego vjetrenjača! Priča započinje u tada gusto naseljenom podorjenskom selu Kruševice.
Pravo dinarsko selo, kamene kuće, kameni krovovi, kameni putevi i kamena gumna. Jesu gumna odlična i za okupiti se za posjedati, ali nisu ona za to pravljena. Na njima je valjalo ozbiljniju rabotu činiti – žito sabrano iz plodnog kraškog polja vršiti. Do tog trenuka seljani su uvijek uspijevali sve sami da urade, ali nakon vršidbe nastajali su njihovi problemi. Sad, kada imaju žito, treba ga samljeti, a u ovom kršu vode ni za lijek, kamo li za vodenicu. Dok je Herceg Novi bio pod Turcima, ni po jada, žito bi se nosilo u poznate mojdeške mlinove. Ali, kad su Mleci oslobodili Herceg Novi stvar se zakomplikovala jer su Kruševice i Sutorina ostale pod turskom upravom (kako bi ova tampon zona razdvojila Ljute trgovačke konkurente: Dubrovnik i Veneciju). Ni to još nije bilo tako loše dok Veneciju ne zamijeni Austrija! Švaba kao Švaba, poštuje zakone, žito ne može tek tako ući u Monarhiju, još manje brašno je napustiti. Ljuta nevolja mnoge Kruševičane nagnala je da odu u svijet trbuhom za kruhom. Uvijek je bilo lakše otići unutar iste države, pa je tako mještanin, Jefto Radović, otišao u Rumuniju, gdje je radio na imanju nekog grofa (nije Drakula). Tamo je Jefto mao prilike vidjeti kako su Rumuni riješili sličan problem gradnjom vjetrenjača. I tako, vrativši se u rodno selo, nije mu trebalo puno da pronađe mjesto idealno za podići vjetrenjaču po ugledu na one rumunske. Izgradio ju je na vrhu brda Dobrogled, južno od sela. Mjesto zaista bi odlično. Nema dana da tu, zahvaljujući sudaru primorskog i planinskog zraka, ne puše popriličan vjetar. Vjetrenjača je imala oblik valjka, čvrsto zidana u lokalnom krečnjaku. Krstovi zidovi, koji stoje i dan-danas, očito su bili dorasli zadatku, znaju mještani zidati u kamenu na kome su i ponikli.
Nažalost, rumunsku tehnologiju vjetrenjače bilo je teže primijeniti ovdje, na suprotnom kraju Balkana. Kažu, stvar je funkcionisala samo jedno ljeto, a onda je oluja nepovratno slomila krila nesuđenome vjetrenome mlinu.
Što se tiče istorije Vjetrenog mlina, sve što sam znao već sam kazao u prethodnim redovima, ali, mišljena sam da ovaj prikaz ne bi bio cjelovit, a ni inspirativan, ako ne bih nabacio i nekoliko varijanti kakva bi budućnost ovog mjesta mogla biti, jer je nesumnjivo da Vjetreni mlin zaslužuje neku vrstu obnove i valorizacije. Budući da do njega vodi pješačka staza sa svega pet minuta udaljenog asfaltnog puta za Kruševice, jasno je da bi se ovo zanimljivo zdanje moglo uvrstiti u popis lokalnih atrakcija koje valja posjetiti. Čak i u ovakvom stanju objekat je dovoljno intaresantan, pogotovo u sklopu sa položajem i vidikovcem, da bi se mogao postati nezaobilazni segment lokalnih turističkih vodiča. I onako Herceg Novi ima očigledan problem sa animiranjem posjete sopstvenom zaleđu. Dnevno kroz grad prođe na desetine i desetine turističkih autobusa, ali njihove destinacije su susjedni gradovi, Skadarsko jezero i Lovćen. Orjen još uvijek zaobilaze. U tom kontekstu, Vjetreni mlin i još nekoliko brižljivo odabranih zanimljivosti, bili bi dovoljni da stvari pokrenu sa mrtve tačke. Pretpostaviti je da bi sami kruševičani trebali biti najzainteresovaniji da zaživi posjeta ovom kraju.
Za očekivati je da se može naći zajednički interes sa širom zajednicom, što bi u konačnici trebalo dovesti do obnove mlina koji bi mogao zaista da proizvodi brašno za potrebe ugostiteljstva i turizma, jer bi u te specijalne svrhe i cijena mogla biti veća od uobičajene. Uz to, objekat bi mogao da funkcioniše i kao neka vrsta muzeja tehnologije. Možda je neko treće viđenje bolje, ne sporim i upravo bih volio da ovaj članak bude svojevrsni poticaj na razmišljanje, ne samo o budućnosti Vjetrenog mlina, već i ovog našeg gotovo zaboravljenog zaleđa uopšte.
Željko Starčević
