Risanska ulica “Gabela” pripada starom jezgru grada, a spaja risansku pjacu sa unutrašnjim dijelom grada, koji je povezan sa ostalim primorskim i kontinentalnim oblastima… Bitno je istaći da je Gabelom najviše vršen transport roba između risanske luke i kontinentalnog zaleđa. Zato se i govorilo da je Kotor bio crnogorski, a Risan hercegovački pazar.
Sama ulica ima jedinstven ulični pokrivač, koji je napravljen od krupnog riječnog oblutka, a podijeljen dijagonalama u mnogobrojna polja, dok su trotoari napravljeni od klesanih kamenih ploča od bijelog krečnjaka. Gabela ima 31 objekat, pri čemu najstariji potiču iz perioda baroka (XVII-XVIII vijek). Ona stvarno predstavlja pečat vremena i prilika ovog područja iz tog perioda, sa svom svojom ljepotom i jedinstvenošću.
Za Risan je period baroka bio veoma plodan u svakom smislu. Bogate risanske porodice su ulagale u kulturna dobra i naše naslijeđe, razvijali trgovinu, pomorstvo, gradili i obnavljali crkve, itd. Kao primjer, navešću samo da je u tom periodu obnovljen manastir Banja, koji potiče iz XII vijeka (manastir Sv. Đorđa), a koji je po predanju zadužbina – Sv. Simeona Mirotocivog, oca Svetog Save.
Od pjace, kad se išlo Gabelom do Smokovca, kažu bilo je oko 80 butiga, u kojima su bile razne zanatske radnje, kao što su: krojačnice, gdje su se pravile čuvene i bogate risanske nošnje, radionice obuće – risansko / krivošijskih opanaka, puškarnice, gdje se izrađivalo i prodavalo razno oružje (kubure ledenice, džeferdari, sablje, jatagani), a tu su bile i prodavnice mješovite robe, gvožđare, mesare, kovačnice (sve ono što danas u Risnu nemamo, J)…
Kao kuriozitet, Gabelom i risanskim pazarom su svojevremeno šetala i tri Vuka, Vuk Karadžić i dva znamenita Rišnjanina, njegovi bliski prijatelji i saradnici, poznati sakupljači narodnih umotvorina, Vuk Vrčević i Vuk Popović.
Moram dati slobodu sebi, da pomenem i čuvene ikonopisce Dimitrijević-Rafailović čija je radionica bila u blizini urbanog jezgra, pored crkava Sv. Petra i Pavla (1601. podignuta, a obnovljena 1722-1796) i zavjetne crkve Sv. Arhangela Gavrila ( Mihaila ) ( iz 1567.).
Mnogo poznatih ličnosti i putopisaca je prolazilo Risnom koji su ostavljali pisani trag o svojim utiscima i zapažanjima. Naveo bih jedan zanimljiv opis putopisca, gospodina A. Pajević, tokom njegovog proputovanja kroz Risan krajem XIX vijeka (1876. godine – je pratio Knjaza Nikolu u Velikim Bojevima na Vučijem Dolu i Fundinama). Evo kako on opisuje Rišnjanina:
“Ima nešto kod Rišnjana, što ga čisto odvaja od mnogog ostalog svijeta, te ga izdvaja pojedinog mimo mnozinu druge. To je onaj lijepi, visoki soj ljudi, gospodskoga hoda i pogleda, sa svojim skupocenim i vanredno čistim odjelom, koje ti tako u oči pada, da za njim pogledati moraš. Kad vidiš Rišnjanina, kako ponosito šeće preko ulice sa svojim dugim čibukom u ruci, a ti bi rekao da se ovde stekla gospoština bokeška”.
U mislima setajuci Gabelom stigoh do „ZIDA PROTIV POGLEDA“, jedinstvenim u ovim krajevima, o kojem je svojevremeno i cuveni Zuko Dzumhur napravio jednu citavu TV emisiju, naime o cemu se radi.
Petar Andrijin Bjeladinović, stari Rišnjanin, trgovac, ženio se dva puta. Iz prvog braka su mu sva djeca pomrla, a iz drugog braka je imao sina i četiri cerke. Posto je imao četiri ćerke, a njegovo dvoriste lako vidljivo sa prozora kuće u kojij su zivjeli austrougraski finansi, Petar je podigao zid visine oko 5-6 metara, duzine oko desetak metara i debljine oko pola metra, kako bi onemogucio da se sa prozora mogu gledate njegove cerke, a Boga mi, i mlada supruga, dok borave u svom dvoristu.
Zid i dan danas stoji i nije bio ostecen u zemljotresu 1979 godine.
Nedjelja je pazarni dan u Risnu.
U Risnu imamo vjekovno tradicionalni nedjeljni Pazar, na kojem se prodaju domaći proizvodi, većinom iz sela svojeg bližeg i daljeg zaleđa. Nažalost, Risan je izgubio epitet trgovačkog grada jer uz Gabelu nema ni jedna otvorena butiga, kao u vremenu koje sam pomenuo. Sada imamo u okolini pjace nekolike prodavnice – marketa, jednu pekaru, nekolika kafića – restorana / pizzerije, poslastičarnicu, više nego skromno.
Sa novim Zakonom o radu i ovo malo butiga je sada, nazalost nedjeljom zatvoreno. Trebalo bi da Nadlezni imaju malo vise sluha za vjekovnu tradiciju. Ljudi su vjekovima iz zaledja dolazili na risanski pazar kako bi svoje proizvode prodavali, a za iste novce u butigama kupovali potrepstine koje su im trebale. Risanski trgovci, a i vlast, su prepoznavali potrebu i jednih i drugih te tako odrzavali tradiciju na obostrano zadovoljsto.
/Kapt. Branislav N. Kordić/
U Risnu, 13.04.2020.
