U zadnjem članku u kojem smo se bavili tumačenjem porijekla i smisla tivatskih toponimâ stali smo kod tumačenja porijekla i smisla toponima Pine. Sad idemo u lagani đir od Pina prema Kalimanju i tu se zaustavljamo. Jer, u ovom članku baviću se porijeklom i smislom toponima Kalimanj.
Piše prof. dr Miomir Abović
Nisam prvi lingvist koji se bavi(o) porijeklom i smislom ovog tivatskog toponima. U njenoj knjizi „Ime- znak života“ porijeklom i smislom toponima Kalimanj bavila se naša ugledna bokeljska romanistica prof. Gracijela Čulić. Evo što ona kaže o toponimu Kalimanj.
“U notarskim knjigama često se pominje leksički i semantički zanimljiv lokalitet Calimanus- današnji dio Tivta. Calimanus se 1334. spominje kao antroponim: … Mare, uxore condam Calimanni…“ (MC2, str. 202, no 817; Mare, žena pokojnog Kalimana). Naziv se objašnjava kao složenica grčke provenijencije od kalōs + limen – lijepa luka. Transfer na toponimski lik nastao je preko antroponima, a vjerovatno iz posjedovnih razloga, što je čest slučaj denominacije toponima. M. Pešikan navodi da se, osim na Primorju, lokalitet zvan Kaliman nalazi i u okolini Sutjeske, što uključuje i druge uticaje. Antroponim Kaliman poznat je u XIII vijeku i kao ime dva bugarska vladara. Vjerovatno je za disperziju naziva na sjeveru bio odlučujući uticaj antroponima. Na jugu antroponim takođe postoji, budući da je ime Calimanus bilo druga antroponimska determinacija, odnosno patronimik grčke provenijencije iz 1335. godine za građanina Marinus-a Calimani (MC1, str. 55, 387, 390., no 111, 1141, 1147). Patronimik identifikuje osobu, a prelaz na toponimski lik izvršen je za imanje koje mu je pripadalo“ (Gracijela Čulić, „Ime- znak života“, Kotor, 2009. g., 69-70 str.).
Možemo reći da je prof. Čulić objašnjenje porijekla i smisla toponima Kalimanj u načelu usmjerila u dobrom pravcu, ali da je njenoj eksplikaciji ipak nužna, prvo, značajna dopuna, a onda i radikalna revizija. U tom dopunjavanju i reviziji objašnjenja porijekla i smisla toponima Kalimanj od strane prof. Čulić najbolje je poći od podataka iz „Istorijskog arhiva Kotor“, koje je prof. Čulić djelimično navela u svojoj knjizi, a koje ću ja navesti u nešto širom opsegu. (Za to- tj. za mogućnost da u ovom članku navedem te podatke- zaslužna je naša kotorska romanistica, gđa Anita Mažibradić, inače i arhivistica „Istorijskog arhiva Kotor“ u mirovini, koja se potrudila da dođe do istih i da mi ih ustupi. Gđi Aniti Mažibradić ovom prilikom najsrdačnije zahvaljujem na njenom nesebičnom i značajnom doprinosu uobličenju ovog članka). Evo što u kotorskom arhivu piše o toponimu Kalimanj; u pitanju je dokument od 6.02.1335. godine:“Die predicta: Ego Mare, uxor condam Marini Calimanni de Catharo canonice contraho matrimonium cum Iunis, filio Marini de Ranina de Ragusio, dans sibi filiam meam nomine Rade in suam legitimam uxorem, cum qua do sibi pro dote perperos mille de cruce, sexaginta axagia, auri et indumenta more nobilium mulierum (…)“ (Antun Mayer, Kotorski spomenici I: Prva knjiga kotorskih notara od 1326.-1335., Zagreb 1951., dok. br. 1147). Ili u prevodu gđe Mažibradić:“Ja, Mare, žena pokojnog Marina Kalimanovog iz Kotora, prema crkvenom običaju ugovaram brak sa Junijem, sinom Marina Ranjine iz Dubrovnika, dajući mu svoju kćer Radu za zakonitu suprugu, sa kojom mu u miraz dajem hiljadu krstastih perperâ, šezdeset aksagijâ zlata i odjevnih predmetâ prema običaju plemićkih ženâ“.
Na što se treba fokusirati kad je navedeni citat u pitanju? Na dva momenta: jedan socijalni, i jedan gramatički. Onaj socijalni tiče se činjenice da je Marin Calimani bio bogat čovjek. To se vidi po tome što udaje kćer za Dubrovčanina uglednog prezimena, a miraz njegove kćeri (Rade) u znaku je obilja i velikog luksuza. Dodatni podaci ekscerpirani iz spisâ Istorijskog arhiva u Kotoru otkrivaju nam sljedeće: Marin Calimani, naime, imao je imanje u Korvešu (Coruessce); toponim danas poznat kao Kureše. U Srednjem vijeku to je bilo prostrano plodno područje Tivta (danas presječeno magistralom) od obale Kalimanja sve do posljednjih brdskih terasâ Vrmca. Mnogi kotorski plemići imali su zemljišne parcele na tom lokalitetu. Marin Calimanni (notirajte ovaj oblik Calimanni; u nastavku članka vidjećete i zašto) imao je posjed i u Dumidranu. U spisima Kotorskog arhiva taj plemić pominje se od 1326.-1335., kada se upokojio. (Inače, dokument u kome se spominje Korveš sa zemljoposjednikom Marinom Calimani je pod signaturom: Antun Mayer, „Kotorski spomenici II; druga knjiga kotorskih notara od g. 1329., 1332.-1337., Zagreb 1951., br. dok. 437).
Drugi momenat na koji treba obratiti pažnju kad je gornji citat u pitanju jeste određena gramatička činjenica. U navedenom citatu i ime, i odrednica uz ime- Calimani- pomenutog kotorskog plemića su u genitivu (jednine): Marini Calimani. Međutim: u nizu slučajevâ u spisima Kotorskog arhiva odrednica Calimani uz ime ovog plemića i u ostalim padežima (jednine) ostaje u formi genitiva (jednine)!! Navodimo potvrde za upravo rečeno:“(…) venit quoque dicto Micho in parte vinee de Dimidrana olim Marini Calimani“. Prevod:“Pripada takođe rečenom Mihu dio vinograda od Dumidrana (u Dumidranu), (koji je nekada) pripadao Marinu Kalimani“. (Antun Mayer, „Kotorski spomenici I, II: prva knjiga kotorskih notara od 132.-1335.“, Zagreb 1951., dok. br. 1141, str. 1335; (…) calametum (…) confinat cum Marino Calimanni. Prevod:“trstik (…) graniči sa Marinom Kalimani“ (Antun Mayer, „Kotorski spomenici II; druga knjiga kotorskih notara od g. 1329., 1332.-1337., Zagreb 1951., str. 109, dok. br. 437).; „Ego Nutius Gille confiteor mihi integre fore satisfactum a Marino Calimanni de omnibus quae habui facere cum eo totius temporis usque ad diem hodiernum (…) Prevod:“Nucije Gile priznaje (izjavljuje) da će mu Marin Kalimani isplatiti u potpunosti sve što je sa njim radio, do današnjeg dana (…)“ (Antun Mayer, „Kotorski spomenici II; druga knjiga kotorskih notara od g. 1329, 1332.-1337., Zagreb 1951., dok. br. 520, str. 128-129; dokument od 17.11.1333. godine). Ovaj gramatički fakat ima dalekosežne implikacije i posljedice. Naime, na suvremeni B/CG/H/S jezik ovo Marino Calimani najpreciznije mogli bismo prevesti kao Marin od Kalimana, Marin Kalimanski. A to je činjenica koja nas navodi na jednu značajnu spoznaju- genitiv Calimani uz ime Marino- koje je u nominativu (jednine)- u funkciji je atributa koji datu ličnost određuje po jednoj, za tu ličnost, egzistencijalno suštinskoj osobini: Marin(o) Calimani je Marin od Kalimana, Marin Kalimanski, zato što na teritoriji (današnjeg) Kalimanja on ima velike posjede- posjede koji mu obezbjeđuju i garantuju materijalno bogatstvo, moć i- sukladno tome- status plemića. Mogli bismo reći da je ovo Calimani svojevrsni analogon onoga što danas predstavlja čovjekovo prezime: Kalimanović. Upravo rečeno, pak, dovodi nas do onog, za naše istraživanje- najbitnijeg zaključka: Kaliman je toponim koji je postojao i prije kotorskog plemića Marina i njegove obitelji uopšte. Ovaj toponim se- u formi genitiva (jednine)- vezao kao stalni atribut uz Marinovo ime da ukaže na ono što je ponajbitniji dio njegove ličnosti. Zato postavku prof. Gracijele Čulić- koju smo naveli u citatu iz njene knjige- moramo okrenuti naglavačke: nije transfer na toponimski lik nastao preko antroponima, niti je prelaz na toponimski lik izvršen za imanje koje mu je pripadalo, nego upravo suprotno: toponimski lik- koji je uveliko postojao prije Marina i njegovih predakâ- vezao se uz ime tog kotorskog plemića iz prve polovine XIV stoljeća da- u formi (stalnog) atributa, praktično prezimena- ukaže na ono što je Marinu suštinski omogućavalo da bude ono što je bio i da predstavlja ono što je predstavljao u socijalnoj stratifikaciji grada u kojem je živio. Genitiv Calimanni pridružen Marinovom imenu otkrio nam je, dakle, mnogo toga bitnog u pravcu rješenja porijekla i smisla toponima Kalimanj.
Krucijalni dokaz, međutim, da je toponim Kaliman postojao mnogo prije plemića Marina iz Kotora i njegovih predakâ njegova je grčka provenijencija. Kaliman je po porijeklu, i primarno, leksikalizirana imenička sintagma iz grčkog jezika koja je kao toponim opstala do Srednjeg vijeka- a, sa jednom bitnom modifikacijom o kojoj ćemo govoriti kasnije- i do danas. Govoreći o porijeklu i značenju toponima Kaliman, prof. Čulić na dobrom je tragu: Kaliman zaista vodi porijeklo od leksikalizirane sintagme iz grčkog jezika kalōs + limen. Ovo objašnjenje, međutim, ipak zahtijeva detaljnu razradu. A ta razrada nužno podrazumijeva „izlet“ u etimologiju grčkog jezika. Naime, leksem koji se nalazi u upravnom dijelu sintagme kalos limen leksem je čiji korijen egzistira u dvije forme: u formi sa diftongom ει (eį) u korijenu: λειμών, -ωνος (leimōn, -ōnos), i u formi sa vokalom ι (i) u korijenu: λιμήν, -ενος (limēn, -enos). (Fenomen različitog vokalizma u okviru jednog te istog korijena u lingvistici naziva se ablaut ili prevoj. Primjeri za ablaut u našem jeziku su, npr. parovi teći : tok, plesti : plot itd.). Značenje lekseme sa diftongom ει u korijenu (λειμών) je „vlažno, travnato mjesto, vlažna livada“, dok je značenje lekseme sa vokalom ι u korijenu (λιμήν) „luka, zaštićeni zaliv, zaton“ (Robert Beekes, Lucien van Beek, „Etymological Dictionary of Greek“, Brill, Leiden-Boston 2010., str. 843.). Apsolutno je jasno i nesumnjivo sljedeće: i značenje, i glasovni lik navode nas da između pomenuta dva oblika- λειμών i λιμήν- kao upravni član sintagme od koje vodi porijeklo toponim Kaliman(j) odredimo oblik λιμήν. Prvo, navedeno značenje lekseme λιμήν- „luka, zaštićeni zaliv, zaton“ u potpunosti podudarno je zemljopisnim karakteristikama ovog dijela Tivta, i, drugo, fonetski lik ove lekseme onaj je koji omogućuje da izvedemo toponim Kaliman(j). Sa druge strane, zavisni član sintagme- pridjev καλός (kalos)- znači „lijep, plemenit, dobar“ (Robert Beekes, Lucien van Beek, „Etymological Dictionary of Greek“, Brill, Leiden-Boston 2010., 626 str.). Naziv za ovaj dio Tivta do dolaska Slavenâ na prostor našeg grada nije, međutim, stigao u prvobitnoj formi iz starogrčkog jezika, nego uz romansko posredovanje, budući da su Rimljani bili narod koji je, dugo nakon Grkâ, vladao Tivtom i Bokom. Valja nam pretpostaviti da je u tom periodu- dakle u periodu dominacije (vulgarno)latinskog jezika na ovom prostoru- djelovalo nekoliko jezičnih procesâ i fonetskih promjenâ koji su rezultirali uobličenjem ovog toponima u glasovnom liku Kaliman. Prvi proces koji se desio jeste leksikalizacija sintagme καλός λιμήν. Leksikalizacija je, pak, jezični proces u kojem sintagma, tj. slobodan skup riječi, postaje samostalna leksička jedinica. Dakle, od imeničke sintagme καλός λιμήν dobijamo jedan i jedinstveni leksem καλόςλιμήν. (Moguće je da se leksikalizacija izvršila još u doba kad je grčki jezik bio dominantan na teritoriji Tivta. To, nažalost, nikad nećemo saznati). Zatim su se- u okviru jedinstvenog leksema καλόςλιμήν- desile dvije fonetske promjene: a) gubljenje sloga λός , tj. drugog sloga pridjeva καλός, koji ispada zbog uprošćavanja artikulacije; b) proces vokalske asimilacije: pod uticajem vokala α (a) između konsonanatâ κ i λ vokal ή (dugo e) između sonanatâ μ i ν supstituiše se tim istim vokalom, tj. vokalom a. Tako dobijamo toponimsku formu Kaliman, čiji je smisao „lijepa luka, dobra luka, lijep (zaštićeni) zaliv itd.“; taj toponimski lik zateći će Slaveni kad dođu na prostor današnjeg Tivta i Boke.
Ovdje, međutim, nije kraj priče o porijeklu i smislu tivatskog toponima Kalimanj. Naime, ono što se laicima kad je u pitanju lingvistika može učiniti kao nebitna sitnica, za lingviste ima veliki značaj. Jedna takva „nebitna sitnica“ u slučaju toponima Kalimanj jeste sonant nj na samom kraju ove lekseme. Laicima u oblasti lingvistike sonant nj umjesto sonanta n na kraju riječi vjerovatno ne bi značio mnogo i ne bi predstavljao neki problem. U pitanju su artikulaciono bliski glasovi- pomislili bi oni- i n je vremenom vjerovatno slučajno zamijenjeno sa nj. U lingvistici, međutim, (uglavnom) nema slučajnih promjenâ; svaka promjena nečim je uslovljena i motivisana. To je slučaj i sa transformacijom dočetnog (finalnog) – n u – nj u leksemi Kalimanj. Dočetno – nj u leksemi Kalimanj nastalo je, naime, jotovanjem: u rezultatu stapanja sonanta n sa sonantom j u kvalitativno nov glas nj. Ali odakle se sad- zapitaćete se s pravom- na kraju lekseme Kaliman pojavio sonant j? Taj sonant na kraju ovog našeg toponima vodi porijeklo od nekadašnjeg sufiksa – jь, –ja, – je, kojim su se u prošlosti B/CG/H/S jezika gradili posesivni pridjevi, kao što se danas grade, npr. sufiksima – ov i – in. (Ovdje ću napraviti digresiju i mali, ali spoznajno veoma korisni, izlet u oblast istorije B/CG/H/S jezika. Naime, ako ste se nekad zapitali od čega vodi porijeklo ono Banja iz toponima Banja Luka, evo vam odgovor: to Banja nastalo je upravo jotovanjem: od imenice ban dodatkom nekadašnjeg posesivnopridjevskog sufiksa – ja nastao je posesivni pridjev u ženskom rodu banja; Banja Luka zapravo je, dakle, Banova Luka. Žiteljima Tivta i Crne Gore svakako je neuporedivo, i u emotivnom smislu, bliži jedan drugi primjer u kojem se javlja nekadašnji posesivnopridjevski sufiks – jь, – ja, – je. Riječ je o nazivu, tj. glasovnom liku krsne slave Nikoljdan. Jer, ovo Nikolj– iz naziva pomenute krsne slave- zapravo je posesivnopridjevskim sufiksom – jь izveden posesivni pridjev od osnove imena Nikola: Nikol– + jь → Nikolj-, pri čemu j iz sufiksa – jь jotuje završni sonant osnove l, koji onda prelazi u lj. Nikoljdan je, dakle, glasovni lik kojem bi analogon bilo naše današnje Nikolin dan). Da zaključimo: naše današnje Kalimanj zapravo je posesivni pridjev tvoren dodavanjem posesivnopridjevskog sufiksa – jь na osnovu Kaliman-; Kalimanj je ono što bismo danas nominovali kao Kalimanov. A taj Kaliman, ili bolje ti Kalimani- po posesivnom pridjevu od čijeg je naziva ovaj dio Tivta dobio ime- nije niko drugi nego onaj kotorski plemić Marin sa početka ovog članka, tj. njegova obitelj. Otkud sada ta tvrdnja ako smo kazali- i veoma precizno dokazali- da toponim u ovom slučaju prethodi antroponimu? Otuda što smo takođe utvrdili i to da je toponim Kaliman bio- kroz odnos posjedovanja- suštinska socijalna odrednica kotorskog plemića Marina i njegove obitelji, do te mjere da Kaliman(i) možemo, u savremenom smislu tog pojma, smatrati njihovim prezimenom. Kaliman– u percepciji tadašnjih ljudi- dio je današnjeg Tivta koji pripada obitelji što je, opet, svoju suštinsku obiteljsku odrednicu- prezime u današnjem shvaćanju tog pojma- dobila na temelju posjedovanja Kaliman(j)a. Najprije je, dakle, postojao toponim Kaliman, zatim kotorska plemićka obitelj koja je postala vlasnik zemljišta na lokalitetu koji je u antičko doba nominiran kao Kaliman, i na kraju je taj toponimski lik postao dijelom obiteljskog određenja pomenutog Marina i njegovih predakâ. Krug je u cijelosti opisan i zatvoren.
Priča o porijeklu i smislu toponima Kalimanj otkriva- kroz povijesni put samo jedne riječi- sve kulturno-istorijsko bogatstvo Tivta i Boke Kotorske. Najprije, saznajemo da su na teritoriji Tivta- i to u samom njegovom centru- u antičko doba Grci imali svoju luku, koja je gotovo sigurno- s obzirom na modus vivendi antičkih Grkâ- bila trgovačko središte. Mnogo stoljećâ kasnije naziv za tu luku postaje dio obiteljskog određenja jedne kotorske plemićke porodice. Konačno, dolazi i slavenski doprinos u vidu posesivnopridjevskog sufiksa – jь, – ja, – je, koji dolazi na osnovu Kaliman-: objasnili smo u kojoj funkciji. Koloplet i povijesna simbioza različitih kulturâ, narodâ i rasâ u zrcalu samo jedne lekseme.
Istraživanje porijekla i smisla toponima Kalimanj otkriva nam još nešto: značaj interdisciplinarnog pristupa pri proučavanju različitih fenomenâ. A upravo to je ono što hronično nedostaje naučnoj praksi u Crnoj Gori. Žalosno je što ovaj članak moramo završiti konstatujući- još jednom, po ko zna koji put- činjenicu sramne nebrige ovdašnjih političkih elitâ prema bokeljskoj kulturnoistorijskoj baštini.
/Prof.dr Miomir Abović/
