11.6 C
Kotor

Slušaj online radio

Porijeklo i smisao toponima Morinj

Pogled iz Morinja
Pogled iz Morinja

Piše: prof. dr Miomir Abović

U ovom radu pokušat ćemo rasvijetliti porijeklo i smisao bokeljskog toponima Morinj. Zadatak je zanimljiv i izazovan, a koliko uspješno smo ga izvršili, sudit će naučna javnost i čitaoci ovog članka uopšte.

Počnimo od pregleda relevantne literature. Petar Skok i Vojmir Vinja u njihovim reprezentativnim etimološkim rječnicima ne kažu ništa o etimologiji toponima Morinj. Pučka etimologija, pak, kaže sljedeće: Morinj je, zbog velikog pomora stanovnika od kuge negdje u XVII stoljeću, dobio taj naziv od leksema mòra. Preciznije: Morinj bi, po ovoj hipotezi, bio derivat izveden sufiksom –inj od imenice mòra, čije je jedno od značenja “teška situacija, velika poteškoća” (VRHSJ 2015: 768). Ta hipoteza, uzeta sama po sebi, tj. sa smisaonog aspekta, sasvim je legitimna. Njenu istinitost, međutim, priječe dva fakta: a) sufiks –inj nije posvjedočen ni u jednoj od dvije reprezentativne monografije o tvorbi riječi u kroato-serbistici: ni u Tvorbi riječi u hrvatskome književnom jeziku Stjepana Babića, ni u Tvorbi reči u savremenom srpskom jeziku Ivana Klajna; b) ni najmanje nije vjerovatno- naprotiv- da bi jedno mjesto uz morsku obalu svoj precizno i stabilno fiksiran naziv dobilo tek u XVII stoljeću. Da je zaista tako, tj. da je toponim Morinj postojao mnogo prije XVII stoljeća, dokazuje i leksikografska odrednica o Morinju iz Rječnika JAZU:” (…) selo u Dalmaciji u kotaru kotorskom (…) U rječniku Vukovu (…) i u Daničićevu (s potvrdom iz isprave iz XV vijeka). Darivamь …. svu župu Dračevicu Sutorinomь i s Morińom. Mon. serb. 449. Ter mi samo odjezdi ka Morińu l’jepu gradu. Nar. pjes. bog. 117” (Rječnik JAZU, svezak 30, 1911: 8). Zbog svega navedenog rješenje o porijeklu i smislu toponima Morinj moramo potražiti na drugoj strani.

Mišljenja smo da u rješavanju porijekla i smisla ovog toponima  treba poći od ličnog imena Marin. Marin je “ (…) muško osobno ime svetačkoga podrijetla, lat. Marinus, vjerovatno izvedenica od rodovskoga imena Marius (…), ali već se u antici povezivalo s lat. pridjevom marinus ‘morski’ (…) Latinski je lik imena (Marinus) potvrđen od XI. stoljeća, a temeljni hrvatski (Marin) od XII. stoljeća (…) Po svetome je Marinu nazvana država San Marino, najstarija republika, koju je 301. godine osnovao, prema legendi, klesar s otoka Raba. Zaštitnik je San Marina, klesara, đakona i lažno optuženih ljudi” (Čilaš Šimpraga, Ivšić Majić, Vidović 2018: 200). Mate Šimundić, pak, tvrdi da ime Marin potiče od latinskog Marinus (Šimundić 2006: 211), a to Marinus, opet, od pridjeva iz latinskog jezika marinus, –a, –um koji, kako se već navodi i u Rječniku suvremenih hrvatskih osobnih imena, znači “ (…) of the sea” (de Vaan 2008: 365), “ (…) of or belonging to the sea, marine” (Oxford Latin Dictionary 1968: 1079).

Na koji god način da je Marin nastalo, nesumnjivo je da ovo ime latinskog porijekla stoji u podlozi toponima Morinj. A nesumnjivo je još nešto: da je toponim Morinj veoma starog datuma, tj. da datira praktično od dolaska Slavena u taj kraj. To zaključujemo na temelju jezične istorije, tj. starosti određenih glasovnih promjena.” (…) Slavenske riječi posuđene u finski i grčki, kao i posuđenice iz tih jezika i vulgarnoga latinskoga nedvosmisleno pokazuju da Slaveni između 6. i 9. stoljeća nisu razlikovali samoglasnike a i o te da praslavenski u to vrijeme nije imao samoglasnik o. To znači da su se a i o morali stopiti prije tog vremena. Praslavensko je kratko ă (poslije slavensko o), bez obzira na to potječe li od staroga ă ili ŏ, u finski preuzeto kao kratko a, a dugo praslavensko ā (poslije a) kao dugo aa. Finski oblici: akkuna, kaputta, kassa, aprakka, papu, karrutta, saapas i raamattu posuđene su slavenske riječi okъno, kopyto, kosa, obrokъ, bobъ, koryto, sapogъ i gramota. Grčke riječi (ϴεσ)σαλονική, σατανᾶς i καράβιον preuzete su u slavenski kao Solunъ, sotona i korablь, a slavenske riječi koryto, mogyla, Dragomirъ i Radogostъ preuzete su u grčki kao καρούτα, μαγούλα, Δαργαμῆρος i ͗Αρδαγαστός. Kratko i nenaglašeno latinsko a preuzeli su Slaveni kao o (naglašavanje je moje, M.A.). Usporedimo, npr., lat. calendae, paganus, acetum, altare i stsl. kolęda, poganinъ, ocьtь, ol(ъ)tarъ. Isti odnos pokazuju i brojni hrvatski i slovenski toponimi kad se uporede s njihovim latinskim izvorima: AquileaOglej, ParentiumPoreč, FlanonaPlomin, ApsarumOsor, CastellioneKošljun, TraguriumTrogir, Salona Solin, MassarumMosor, NaronaNorin, BassantemBosut itd.” (Mihaljević 2002: 138-139). Pomenutu glasovnu promjenu (prelaz a > o) u hronološkom pogledu dodatno precizira G. Holzer:” (…) Mijena je sveslavenska, ali je provedena tek u poslijepraslavensko doba i to tijekom ranoga 9. stoljeća (…) Na temelju posuđenice lat. tabe̠rna > rom. *taβe̠rnā > *toβe̠rnā > čak. tovē̠rna moguće ju je datirati nakon djelovanja Dyboova zakona i nakon druge metateze likvida“ (Holzer 2011: 58). Iz rečenog moramo, dakle, izvesti sljedeći zaključak: negdje u periodu kojeg je donja granica rano IX stoljeće, a gornja- sasvim okvirno- početak XII stoljeća romansko lično ime Marin(us) u pra(južno)slavenskom jeziku dalo je oblik *Morinъ. Ovaj pra(južno)slovenski lik datog romanskog imena poslužiće kao temelj za konačno oblikovanje toponima Morinj. Postavlja se pitanje: u kom pravcu?

Naš odgovor je: u pravcu derivacije- od imena *Morinъ posesivnog pridjeva sufiksom –, –ja, –je. Kad je u pitanju gramatička priroda ove podvrste pridjeva, u slavistici postoji viđenje posesivnih pridjeva kao hibridne vrste riječi.”(…) От каждого существительного, обозначающего одушевленное существо, образуется притяжательное, которое принадлежит к парадигме склонения этого существительного совершенно так же, как причастия принадлежат к парадигме спряжения глаголов“ (Трубецкой 1987: 220). Što se tiče posesivnih pridjeva izvedenih sufiksom –, –ja, –je, njih N.S. Trubјeckoj- za pozni praslavenski i prajužnoslavenski period- svrstava u tzv. žive forme na putu odumiranja.” (…) Когда из двух живых форм, имеющих совершенно одинаковые функции, одна применяется в новых словах реже, чем другая- можно с увереностью утверждать, что она находится на пути  к умиранию“ (isto: 220). Da je Trubјeckoj zaista u pravu kad je status posesiva izvedenih sufiksom –, –ja, –je u prajužnoslavenskom u pitanju, potvrđuje i činjenica da je sufiks za tvorbu posesivnih pridjeva –, –ja, –je na južnoslavenskom terenu još uvijek bio živ i frekventan u upotrebi i izvjesno vrijeme poslije dolaska Slavena na Balkan: o tome, pak, bjelodano svjedoče, npr., pridjevi banja (u Banja Luka = Banova Luka) i nikolj (u Nikoljdan = Nikolin dan).

Dakle, po našem mišljenju, toponim Morinj porijeklom je posesivni pridjev izveden sufiksom –od slavenske inačice *Morinъ latinskog ličnog imena Marin(us). Drugim riječima i preciznije: Morinj bi- ako u funkciji eksplanativnog mehanizma iskoristimo parafrazu sa, u savremenom B/CG/H/S jeziku, produktivnim posesivnim sufiksom –ov/-ev– bilo naše današnje Marinov(o).

Morinj foto Boka News

Sa istim gramatičkim modelom- dodavanjem sufiksa za tvorbu posesivnih pridjeva –, –ja, –je na tvorbenu osnovu od ličnog imena- već smo se susreli kad smo govorili o uobličenju toponima Kalimanj. Kod Kalimanja smo- zahvaljujući zapisima kotorskih notara- znali na koga se pomenuti mikrotoponim odnosi, tj. ko je bio vlasnik zemljišta i prostora koje obuhvata današnji Kalimanj: bio je to izvjesni Marin Kalimani, kotorski vlastelin iz prve polovine XIV stoljeća. Smatramo da- i kad je toponim Morinj u pitanju- srećemo istu relaciju: da je Marin(us)– vjerovatno neki ranosrednjovjekovni vlastelin- bio vlasnik zemljišta i prostora na kojem se danas nalazi Morinj, te da je po njegovom imenu Morinj dobio svoj naziv. Da li se može pobliže odrediti ko je bio taj Marin(us), na to odgovor treba da dâ historiografska nauka: pomnim i minucioznim proučavanjem povijesnih vrela koja govore o morinjskom kraju u periodu od ranog IX stoljeća do, okvirno, početka XII stoljeća.

Zaključujući moramo (još jednom) naglasiti: za dublja i temeljnija saznanja o povijesti Boke Kotorske nužan je interdisciplinarni pristup. Jezikoslovlje, svojim naučnim metodama, može otkriti- i otkrilo je- da je toponim Morinj prvobitno posesivni pridjev izveden sufiksom –od tvorbene osnove vezane za lično ime latinske provenijencije Marin(us), te da je taj toponim morao nastati u povijesnom rasponu od ranog IX do XII stoljeća. Ovu fundamentalnu spoznaju do koje se došlo u okviru lingvistike trebalo bi da prodube- njihovom specifičnom metodologijom- druge znanosti: prije svega istorija, arheologija i paleogenetika. To je jedini način da steknemo pouzdanije spoznaje ne samo o našoj prošlosti nego- samim tim- i o vremenu u kome živimo i o nama samima.

LITERATURA:

  1. Georg Holzer, Glasovni razvoj hrvatskoga jezika, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb 2011
  2. Milan Mihaljević, Slavenska poredbena gramatika, vol. 1, Školska knjiga, Zagreb 2002.
  3. Oxford Latin Dictionary, Clarendon Press, 1968.
  4. Ankica Čilaš Šimpraga, Dubravka Ivšić Majić, Domagoj Vidović, Rječnik suvremenih hrvatskih osobnih imena, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb 2018.
  5. Mate Šimundić, Rječnik osobnih imena (drugo izdanje), Matica hrvatska, Zagreb 2006.
  6. Michiel de Vaan, Etymological Dictionary of Latin and the other Italic Languages, Leiden-Boston 2008.
  7. Rječnik JAZU, svezak 30, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1911.
  8. Veliki rječnik hrvatskoga standardnog jezika, Školska knjiga, Zagreb 2015.
  9. Н.С. Трубецкой, Избранные труды по филологии, Москва 1987.

Najčitanije