JU Gradska biblioteka Tivat od ponedjeljak, 15.11.2021. počela je priređivati rubriku KNJIGA SEDMICE. U okviru ove rubrike predlagaćemo našim čitateljkama i čitaocima reprezentativne knjige iz raznih sferâ ljudskog duha koje oni mogu posuditi u JU Gradska biblioteka Tivat, a onda i, naravno, pročitati.
Knjiga ove sedmice je roman italijanskog pisca Itala Kalvina Ako jedne zimske noći neki putnik (u italijanskom originalu: Se una notte d’ inverno un viaggiatore). U pitanju je romaneskno remek djelo postmodernističke književnosti, a ujedno, bez ikakve sumnje, i jedan od najboljih romanâ u istoriji svjetske književnosti. Kalvinov roman komponovan je kao niz od početakâ deset romanâ, od kojih se svaki prekida poslije nekoliko stranicâ. Parodiranje ustaljenih početakâ romana prva je temeljna poetička značajka ovog Kalvinovog djela. Destabilizacija značaja početka i kraja nekog teksta- kao segmenatâ suštinski neophodnih za konstituisanje tekstovâ- svojevrsna je Kalvinova provokacija upravljena na tradicionalna vrednovanja teksta kao smisaone cjeline. Ona- u javnim nastupima poslenikâ iz različitih sferâ ljudske djelatnosti često pominjana- Čehovljeva preporuka piscima da- ako se na početku djela pomene neka puška na zidu, ta puška do kraja drame ili romana mora i opaliti- u romanu Itala Kalvina radikalno je, naime, dovedena u pitanje. Ako jedne zimske noći neki putnik nesvakidašnja je i fascinantna metatekstualna igra: to je roman koji govori upravo o samom romanu kao tvorevini fikcije, procesu konstruisanja i kompozicije istog, te o problemima samog pisanja. Kalvinov postupak nizanja prekinutih, nezavršenih i nepovezanih pričâ- koje, međutim, na jednom dubljem strukturno-smisaonom nivou dosežu svoju punu referencijalnu zaokruženost i emaniraju izuzetnu raznovrsnost značenjâ- ni najmanje nije slučajan i proizvoljan. Taj postupak, naime, ukazuje na piščevu sumnju da se svijet može protumačiti i razumjeti u formi tradicionalnih načinâ pripovijedanja. Prekinuti počeci romanâ u Ako jedne zimske noći neki putnik reflektuju dubiozu u legitimnost započetih pričâ koje bi trebalo da nam pruže cjelovito znanje o svijetu, pa tako u ovom romanu čitamo i sljedeću rečenicu:“Čini mi se da na svijetu sada već postoje samo prekinute priče koje su se usput negdje zagubile“.
Drugo krucijalno poetičko čvorište romana Ako jedne zimske noći neki putnik jeste problematizacija pozicije čitalacâ tvorevinâ književne fikcije. Glavni lik Kalvinovog romana je, naime, neimenovani Čitalac. Naracija Kalvinovog romana počiva, pak, na drugom licu, što je pripovjedna pozicija koja nije baš često praktikovana u tradiciji pisanja romana:“ (…) Upravo počinješ čitati najnoviji roman Itala Kalvina Ako jedne zimske noći neki putnik. Opusti se. Usredsredi se“, poručuje nam Kalvinov pripovjedač na početku romana. Kalvino, međutim, ni najmanje slučajno nije u ovom svom romanu izabrao upravo naraciju u drugom licu. Zašto? Evo (mogućeg) objašnjenja: Kalvino- izborom pripovjedača u drugom licu- zapravo teži da razbije ustaljeni efekat poistovjećivanja koji nužno rezultira kada se primjenjuje naracija u prvom i trećem licu. Pažljivo, glede upravo rečenog, pročitajmo sljedeći odlomak iz Ako jedne zimske noći neki putnik, u kojem se narator direktno obraća čitaocima i liku Čitaocu koristeći naraciju u drugom licu jednine:” (…) Ja sam posve neupadljiva osoba, jedna bezlična figura na jednoj bezličnoj pozadini, a ako si me ti, čitaoče, i pored svega uočio u masi koja je izašla iz voza i nastavio da me pratiš u mojoj šetnji između bara i telefona, to je samo zato što se zovem ‘ja’, i to je jedino što znaš o meni, ali je sasvim dovoljno da se osjetiš pozvanim da uložiš dio sebe u to nepoznato jastvo. Isto kao što se autor, premda nemajući nikakvu namjeru da priča o sebi, i donijevši odluku da lik iz romana nazove ‘ja’ kako bi ga gotovo uklonio sa vidika, kako ne bi morao da mu da ime ili da ga opisuje, jer bi ga svaka druga oznaka ili pridjev odredili više od te gole zamjenice, iz prostog razloga što je napisao ‘ja’, osjeća pozvanim da u to ‘ja’ unese djelić samog sebe, onoga što osjeća ili vjeruje da osjeća. Ništa lakše nego poistovietiti se sa mnom (…)”. U ovom odlomku pisac nam ukazuje da je on kao narator- isto kao i čitalac- posredstvom naracije u prvom licu jednine, uvučen u igru poistovjećivanja sa junakom, uprkos distanci koja se želi uspostaviti. Glas naratora prepoznavaće se dalje u tekstu i podjednako će ispitivati koliko poziciju sebe kao autora toliko i poziciju čitaoca. I jedna i druga pozicija preispituju se koliko zbog procesa poistovjećivanja sa zadatim ulogama toliko i zbog praga očekivanja koji nameće piscu pravac u kojem će se naracija kretati. Čitalac iz vanjskog svijeta- ja, vi, neko treći itd.- koji čita(mo) Kalvinov roman podudara(mo) se sa glavnim likom romana, Čitaocem, kojem se pisac takođe obraća u djelu. Piščevo obraćanje odnosi se, dakle, kako na stvarnog čitaoca tako i na imaginativnog lika Čitaoca. Ovim postupkom Kalvino objedinjava dvije ravni: vanromanesknu stvarnost i imaginarnu stvarnost djela. Pisac se obraća direktno čitaocu i daje mu uputstva kako da čita, ujedno komentarišući sa čitaocem odlomke romana. Preciznije, Kalvino čitaoca zapravo uvodi u događajni svijet djela kao (još) jednog od (ravnopravnih) sudionika njegovog romanesknog tkanja. Efektna narativna strategija i sjajan narativni „trik“.
Rekosmo da je glavni lik Ako jedne zimske noći neki putnik neimenovani Čitalac. Zbog neutažive potrebe da pročita roman koji je započeo, on na početku romana odlazi u knjižaru da potraži nastavak knjige čija je priča prekinuta. U toj knjižari upoznaje Čitateljku koja se zove Ljudmila; njih dvoje, Čitatelja i Ljudmilu, zbližava upravo strasna potreba da se započeti roman dovrši. Ako jedne zimske noći neki putnik je, između ostalog, i veličanstvena apoteoza čovjekove potrebe za čitanjem i pisanjem, te neuništive želje za kreacijom. Kalvinov roman obiluje ilustrovanjem razlogâ zbog kojih se čita, kao i kako likovi u romanu tumače djela koja čitaju. Kalvinov Čitalac će tako, nakon što shvati da je roman prekinut, pomisliti kako mu ništa drugo nije važno sem da nastavi sa čitanjem jer je “ (…) stigao do tačke kada ne može da preskoči ni jednu jedinu stranicu”. U razgovoru Čitaoca i Čitateljke Ljudmile, opet, saznajemo da ona najviše voli romane koji je odmah uvedu u svijet u kojem je “ (…) svaka stvar jasna, konkretna, precizno određena”. Naročito je značajan pristup analizi romana u slučaju Ljudmiline sestre Lotarije koji sadrži u sebi kritiku akademskog pristupa analizi djela. Seminar na kome su se Čitalac i Ljudmila našli u nadi da će doći do nastavka romana Bez straha od vjetra i vrtoglavice- jedne od deset započetih, a nedovršenih pričâ u Ako jedne zimske noći neki putnik- vodi Lotarija. Ono što je uočljivo jeste da je analiza ramana razlomljena, svaki od učesnika na seminaru analizira po jedan aspekt u djelu: neko analizira kodove pôla, neko sublimaciju potisnutog, metajezik tijela itd. Akademski pristup djelu prikazan je ovdje kao analiziranje parcijalnih djelovâ romana, čime se zapravo teži podrobnoj analizi jednog sistema znakovâ. Paradoksalno, međutim, takav pristup zapostavlja konkretnu sprecifičnost djela i gubi se u opširnom teoretisanju. Radikalnija kritika akademskog pristupa djelu- kritika koja obiluje površnim analizama- data je u prikazu Lotarije, koja koristi poseban uređaj, kompjuter, odnosno mašinu kao pomoć pri analiziranju djela. Ona zapravo više i ne čita, nego na osnovu podatakâ o knjizi koje joj daje uređaj- npr. podatakâ o najčešće ponovljenoj riječi u sklopu nekog djela- iznosi analizu o tom djelu. Analiza ove mašine isključuje potrebu za stvarnim čitanjem djela, a poznavanje teorijskih, naučnih misli iz književne teorije omogućava teoretisanje o nepročitanim djelima.
Na kraju romana Čitalac i Čitateljka Ljudmila stupaju u brak.” (…) Da li vi zaista mislite da svaka priča mora imati početak i kraj? Nekoć su priče imale samo dva moguća završetka: nakon što bi prošli kroz sva iskušenja, junak i junakinja stali bi pred oltar ili bi umirali. Krajnji smisao na koji upućuju sve priče ima dva lica: nastavak života ili neminovnost smrti”. To je veoma znakovit i, u semantičkom pogledu, bitan motiv. Jer: odlukom da svoj odnos sa Ljudmilom kruniše brakom, glavni junak romana Čitalac zapravo se priklanja tradicionalnom viđenju svijeta. Dakle, odnos glavnih junakâ u Ako jedne zimske noći neki putnik ne može se završiti drugačije nego onako kako su se priče, odnosno životi glavnih junakâ u njima, tradicionalno završavali. Kraj romana Ako jedne zimske noći neki putnik predstavlja svojevrsni ironijski obrt i odgovor na niz izgubljenih rukopisâ, odnosno prekinutih romanâ bez završetakâ koje čitaju Čitalac i Čitateljka Ljudmila. Ovakav ironijski obrt može se tumačiti na dvije razine, tj. isti osvjetljava dvije razine tumačenja problema završetka djela. Jedan se kritički odnosi prema čitaocima (fiktivnim i stvarnim), a drugi prema samom autoru (stvarnom i fiktivnim).Odluka Čitaoca i Ljudmile da- usprkos teškoćama i problemima pred koje ih je stavio autor djela- okončaju priču svojim vjenčanjem, može govoriti o sljedećem: premda je pisac želio da im uskrati tradicionalno zadovoljstvo neprestano im uskraćujući čitanje romana u cijelosti, premda ih baca u vrtlog potrage za krajem i izlaže čitanju samo početakâ romanâ- što bi trebalo da ih zapita i zamisli nad suštinskim značajem književnosti, pričâ i ontološke pozicije istih- oni prkose tim modernim i postmodernim tendencijama svijeta, autora i književnosti, i odlučuju da na tradicionalan, klasičan i klišeiran način poentiraju svoju priču. Time se pisac na pesimističan način osvrće na fiktivne čitaoce i sugeriše da oni istrajavaju u svojoj tendenciji da hodaju utabanim stazama, te da zadrže obrise i formu „velikih pričâ“ prošlosti. Ovakvim završetkom svog romana Kalvino takođe sugeriše da je, bez obzira na napore književnosti da svoj svijet- a time i stvaran svijet- dovede u pitanje ili u stanje zapitanosti, teško iz svijeta stvarnosti izbaciti kliše i trivijalnost. Time Kalvino zapravo implicira sljedeće suštinsko (i obeshrabrujuće) pitanje: čemu oneobičenje u svijetu književnosti i kakav bi originalan kraj mogla obezbijediti metafikcija, parodija u djelu, ako stvarnost obiluje trivijalnošću i čitaoci se nikako ne mogu osloboditi iste?
Da rezimiramo: ako ovih dana odlučite da dođete do JU Gradska biblioteka Tivat, posudite Ako jedne zimske noći neki putnik i uzmete da čitate ovaj roman Itala Kalvina, otisnućete se na jednu uzbudljivu- možda u vašem dosadašnjem čitalačkom iskustvu i najuzbudljiviju- književno-metafizičku avanturu. Poslije te avanture- čak i ako vas tekst i struktura Ako jedne zimske noći neki putnik ponekad ostave u nedoumici i u zapitanosti bez odgovora- bićete u intelektualnom smislu neuporedivo bogatiji i otvorenijeg duha nego što ste bili prije čitanja ovog romana. Ima li boljeg razloga od navedenog da što prije uzmete ovu knjigu i prionete na čitanje iste?
Miomir Abović, glavni urednik izdanja JU Gradska biblioteka Tivat
