U galeriji ljetnjikovca Buća u Tivt u subotu je svoj roman „Povratak u Aleksandriju“ predstavio hercegnovski književnik i novinar Miraš Martinović. O knjizi su nadahnuto govorili Dimtrije Popović i Aleksandra Vuković. Naš slavni umjetnik Dimitrije Popović je kazao da je riječ o izuzetnoj knjizi koja potvrđuje da se svijet mijenja, ali da čovjek ostaje isti sa svojim problemima.
„Povratak u Aleksandriju je knjiga putovanja duhom i kroz duh, knjiga velikih putovanja i ne slučajno knjiga koja počinje pričom o Odiseju a završava pričom o Njegošu i Ivanu Gunduliću. Čini mi se da samo oni koji putuju kroz vrijeme prostor poezije zaslužuju. A Odisej i Njegoš to zbilja jesu, jer Njegoš jeste naš Odisej. Miraš, kao i Ivo Andrić, pronalazi onu Njegoševu najstrašniju samospoznaju i gotovo grozu kad kaže „Ja sam varvarin među kneževima, ali knez među varvarima“.
Ova knjiga začuđuje kako svojom kompleksnošću, tako i ritmom i načinom na koji je napisana. Njen jezik u potpunosti odgovara njenoj temi, a njena tema je višeslojna, raznolika i mogu reći ubojita. Meni je „Povratak u Aleksandriju“ bio povratak u tzv. riznicu predaka, u riznicu onoga što mi jesmo, a možda smo zaboravili da jesmo. Ovo je galerija nenadmašnih ženskih likova. Žene su uvijek bile prvorazredna bića, ali su upravo zbog toga i stradale. U ovoj knjizi to su žene za koje ni njihove majke ne vjeruju da su ih rodile. Miraš nam je htio na pozornicu izvesti tzv. lučonosce ili svjetonosce.
Iako svaka priča postoji sama za sebe one su vrlo uvezene jer imaju dvije ili tri zajedničke teme, temu svjetlosti, temu vječnosti i temu umjetnosti“ – kazala je Aleksandra Vuković.
„Drago mi je da se promocija Mirašove knjige dešava u Tivtu. Jer isto more zapljuskuje i obale Tivta i Aleksandrije. Taj kontakt Mirašov sa svijetom čini posebno bogatstvo ove knjige, po odabiru teme prije svega. Aleksandrija kad kažemo automatski mislimo na biblioteku. Ja Mirašovu knjigu vidim kao meta knjigu.Ovim morem prolazili su i Odisej i Sveti Pavle. Kad je riječ o biblioteci Aleksandrijskoj, kao trezoru ljudskog znanja, u knjizi se nalazi jedan autor koji je sinonim za biblioteku u kreativnom smislu, a to je Borhes. I Miraš lijepo gradi taj problem gdje se tradicija može transformirati u jedan kvalitetan literarni oblik. Fenomen sna bih posebno izdvojio u Mirašovom postupku. Kako problem sna funkcioniše kada se pretače u literarnu formu. Drugi paradigmatski element kod Miraša je tradicija, tradicija kao izvorište modernog. Naš odnos prema savremenom se ne može isključiti bez svjesti o tradiciji. Čovjek mijenja svijet, mijenja ambijent, a u suštini ostaje isti, ostaje sa svojim problemima. Mi danas u 21. vijeku gledamo potresne scene izbjeglica. Tragedija. S druge strane okrenete program i vidite neku briljantnu modnu reviju. Do perverzije doveden svijet. Suluda situacija jedne epohe. Na jedan fini način ovo se privlači i u Mirašovoj knjizi, koja je izuzetno djelo. “ – kazao je Dimitrije Popović.
„U atrijumu ovog letnjikovca ja sam prije 14 godina imao promociju mog ključnog romana „Putevi Prevalise“. To je krucijalna knjiga iz koje se račvaju sve moje druge knjige. Najnoviju knjigu štampao sam u Zagrebu, izdavač je Nacionalna Zajednica Crnogoraca Hrvatske.
Ja ne volim mnogo publike, ja ne pišem za široku publiku. Ove knjige su za posvećenike. Posebno mi je drago što je specijalno iz Mostara na promociju došao moj prijatelj Nino Gvozdić i njegova supruga Lina.
Ova knjiga je nastajala u jednom dugom periodu. Određene priče sam skicirao i napisao, pa se ponovo vraćao. U jednom trenutku knjiga se zaokružila. Ona se pojavila kad je zaista dobila neka svoja konačna obličja. Teme su uzete iz različitih stoljeća, sa različitih prostora. Uglavnom su to ličnosti poznate iz istorije. Neke su i fikcija. Ja sam tražio i nalazio ono sudbinsko određenje ovih ličnosti. I nije slučajno što sam počeo sa Odisejom. Svi smo mi na neki način Odiseji. Ja sam tražio ona unutrašnja putovanja. Biblioteka su knjige, ali i ideje. Ideje se ne mogu zapaliti. Oni su zapalili Aleksandrijsku biblioteku, ali ja sam čitao po tom pepelu. Iz tog pepela su mi se ukazivala slova koja sam ja prepisivao. Ostale su ideje. Knjige čekaju pisce. Sve su knjige napisane i čekaju na nekon, današnjim žargonom rečeno, portalu. Vidio sma da su i snovi bili veoma važni za te ličnosti. Naslanjao sam se na njihove snove da bih govorio o stvarnosti“ – kazao je Miraš Martinović.
