Piše: Siniša Luković
„Ljudi u moru!“- uzviknuo u rano jutro 11.februara 1942. narednik-signalista Rafaele Iorio sa italijanskog minolovca RD-22, pokazujući rukom u smjeru gdje je trenutak prije, dvogledom opazio dva manja plovila nakrcana ljudima.
Maleni minolovac odmah se, zavozivši svom snagom, uputio u smjeru gdje je na pučini Jadrana, dvadesetak milja sjeveroistočno od italijanskelluke Bari, jedan od osmatrača sa tog broda, uočio neobičan prizor na morskoj površini.
Približivši se, posada RD-22. ugledala je dva mala splava za spašavanje. Na njima su, promrzla i iznemogla, bilo ukupno 23 brodolomaca i leš još jednog nesrećnika koji nije izdržao tri dana borbe za život i spas u hladnim vodama Jadrana. Među onima koje je posada minolovca izvukla sa splavova i uvela u toplo potpalublje svog broda gdje im je pružila medicinsku njegu i okrepu tolim napicima, bio je i jedan visoki oficir italijanske vojske – general Karlo Tući, komandat 18.pješadijske divizije „Messina“ koja je tada bila glavna italijanska okupaciona snaga u Crnoj Gori.
Tri dana prije nego što su ga mokrog i polusmrznutog, izvadili iz mora na pučini južnog Jadrana, general Tući je zadovoljno stajao na rivi u Kotoru – glavnog gradu italijanske Provincije Cattaro, kako je fašistička Vlada Benita Musolinija nazvala Boku Kotorsku. Kraljevina Italija Boku je naime, nakon sloma Kraljeine Jugoslavije u kratkom Aprilskom ratu 1941., odvojila od jugoslovenske države i pripojila sebi. Iz Boke i Kotora u naredne nešto više od dvije godine, kretaće gotovo sve italijanske vojne snage koje su pod okupacijiom do septembra 1943. držale obližnju Crnu Goru, a gotovo svo snabdijevanje i logističlke potrebe te vosjke takođe su išle brodovima preko Kotora.
General Tući čiji su vojnici držali pod okupacijom crnogorska brda iznad Kotora, početkom februara 1942. dobio je toliko željeni odmor pa je odlučio da slobodne dane provede sa porodicom u Italiji. Spustio se do Boke i 7.februara uveče, ukrcao na putnički parobrod „Duino“ koji je tog dana prispio u Bokun sa specijalnim zadatkom: da ukrca italijanski vojni personal koji se vraćao u domovinu.
Malenim parobrodom od 1.340 tona, dugim 72,5 metara, koji je pripadao kompaniji „Adriatica di Navigazione“ iz Venecije, zapovijedao je kapetan duge plovidbe Mario Olivoto iz grada Mestre. „Duino“ sagrađen 1923.u Trstu, imao je kabine u kojima se moglo smjestiti 85 putbnika i tri štive za prevoz ukupno 562 tone tereta, a u godinama pred Drugi svjetski rat obavljao je linijski saobraćaj po Jadranu, spajajući luke u Italiji sa onima u Jugoslaviji i Albaniji. Izbijanjem rata, „Duino“ koji je mogao razviti maksimalnu brzinu od 15 čborova, je osim redovnih linija za potrebe civilnog saobraćaja, često korišten i za vojni transport, kakav je bio slučaj i tog hladnog 7.februara 1942. kada je parobrod uplovio u Boku sa zadatkom da u Kotoru ukrca vojnike ali i civile što su se odavde trebali biti prebačeni do Barija. Na brodu su bila 44 člana njegove redovne civilne posade, ojačani za ovu priliku sa još 12 pripadnika rezervnog sastava Ratne mornarice Italije (Regia Marina) koji su bili nadležni za rukovanje naoružanjem koje je privremeno postavljeno na „Duinu“. U Kotoru se na parobrod ukrcao još 161 čovjek: većinom pripadnici italijanske vosjke, ali i više ovdašnjih cvivila koji su raznim razlozima, morali putovati za Italiju. Kada je u osvit zore, u 6 sati ujutro 8.februara „Duino“ pokrenuo strojeve i lagano se odvojio od kotorske rive, na njemu je bilo ukupno 217 duša. Očekivalo se da parobrod bez većih problema, već iste večeri, oko 19 časova, uplovi u Bari. Brod međutim, nikada nije stigao na drugu stranu Jadrana…
„Duino“ se u Bariju nije pojavio ni tri sata nakon termina u kojem se očekivao njegov dolazak. Ni nakon što je prošla ponoć 8.februara, brod nije prispio u tu luku. U Mornaričkoj komandi Barija nisu se međutim pretjerano zabrinuli jer su zakašnjenje „Duina“ pravdali lošim stanjem njegovog trupa koji je bio obrastao algama i školjkama jer brod nije dugo bio dokovan. Stoga mu je brzina plovidbe značajno opala, pa je „Duino“ i prethodnih mjeseci znao da i po nekoliko sati u odnosu na očekivano vrijeme dolaska, zakasni na odredištu kamo se uputio. Međutim, kada od broda nije bilo „ni traga ni glasa“ ni sljedećeg jutra, 9.februara, u Komandi u Bariju su se zabrinuli, ali su nisu slutili veće zlo od toga da je briod moža doživio neku havariju zbog koje se morao vratiti u Boku. Radiotelegrafom su kontaktirali Marina Teodo – Mornaričku komandu u Tivtu kioja je bila nadležna za Boku Kotorsku, tražeći vijesti o „Duinu“.
Odgovor iz Boke dobili su međutim, tek nakon punih 20 časova – u 4.10 ujutro 10.februara iz Tivta je stogao radiogram u kome Marina Teodo izvještava da je “Duino” isplovio iz Kotora u zoru 8.februara kako je i bilo planirano, te da od tada ni oni nemaju vijesti o brodu. „Duino“, kako je navedeno u radiogramu, nije poslao SOS poziv u pomoć, niti je sa brodom bilo ikakve komunikacije od kada je isplovio iz Kotora.
Tek nakon dobijanja ove vijesti iz Tivta, Mornarička komanda u Bariju je 10.februara ujutro – dva dana od odlaska broda iz Kotora, digla uzbunu i pokrenula operaciju traganja za nestalim parobrodom. Iz Barija ali i iz Kumbora na drugoj strani Jadrana, poletjeli su italijanski avioni sa zadatkom da prelete rutu kojom se „Duino“ trebao kretati od Boke do Italije, a uzbuna je data i stanicama italijanske Obalske straže u Viesteu i Lagosti čija su plovila takođe krenula u potragu. Do kraja dana međutim, nije nađeno ništa i misterija sudbine „Diina“ se samo podubila. Narednog jutra, 11.februara, ponovno su uzletjeli avioni i sa italijanske i sa bokeljske obale Jadrana, ali je gusta magla koja se nadvila nad južnim Jadraniom, znatno otežala posao tragačima. Iako su se avioni spuštali i na samo 50 metara visine nad valovima, ne bi li njihove posade kroz gustu maglu mogle makar nazreti što se dešava na moru ispod njih, nije nađeno ništa. Niko ništa nije vidio, nikakva korisna informacija nije dobijena ni od posada svjetionika na obali regije Pulja, ni od brodova koji su u konvojima plovili prem Albaniji, Boki ili južnoj Dalmaciji, kaoo ni od aviona koji su na drugim zadacima letjeli nad zonom u kojoj su bez traga, nestali „Duino“ i 217 ljudi na njemu.
Ipak, pred suton toga dana, pojavio se tračak nade: parobrod „Anna Martini“ koji je u 14.30 toga dana iz Barija isplovio prema Albaniji, javio je da je na oko 17 milja sjeveroistočno od te luke, na pučini Jadrana, uočio dva splava sa brodolomnicima na njima. Ljudi su mahnito mahali i vikali, trudeći se da privuku pažnju posade parobroda koji je prolazio u njihovoj blizini, pa ih je na sreću „Anna Martini“ uočila, približila im se i spasila ih. Na palubu broda stupio je 21 promrzao i iznemogao čovjek, nakon punih 72 sata provedenih u malim splavovima na moru, bez hrane i vode. Bili su to preživjeli sa parobroda „Duino“ – svi muškarci.
Iako su brodolomnici zahtijevali da se potraga nastavi jer je po njihovim riječima u blizini bilo još preživjelih sa „Duina“, noć koja se spuštala i nemirno more od udara jakog šiloka, učinili su da zapovjednik „Anne Martini“ prekine traganje za ostalim preživjelima i svoj brod vrati u Bariu kako bi spašeni brodolomnic dobili najbolju njegu i pomoć ljekara.
Narednog dana, prema poziciji gdje je „Anna Martini“ našla prve brodolomnike sa „Duina“, isplovili su torpiljarka „Insidioso“, milonolovac RD-22 te dva patrolna čamca Obalske straže, a iz vazduha im je osmatranjem akvatorijuma, pomagao jedan avion. Nije prošlo puno vremena kada je RD-22 uočio još dva splava i na njima još 23 preživjelih brodolomnika, među kojima je bio i general Tući. Bili su to posljednji ljudi koji su još ostali u životu od 217 onih koji su četiri dana ranije, isplovili iz Kotora na „Duinu“. Nekolio dana kasnije, more je na obalu kod Otranta izbacilo još nekoliko leševa, a 22.februara kod Otranta se nasukala i olupina jednog čamca za spašavanje. U njoj su nađena dva beživotna tijela od kojih je jedno identifikovano kao strojar sa „Duina“. Ukupan bilans tragedije bila su 44 preživjela i 173 stradalih.
Što sem zapravo dogodilo sa parobrodom, italijanskim vlastima koje su pokrenule istragu, dale su izjave preživjelih: nakon što je isplovio iz Kotora i prošao pored zaštitnih minskih baraža sjeverozapadno i južno od Boke, „Duino“ je uzeo kurs prema Bariju. Plovio je čak i sporije od uobičajenog- kako zbog obraslog trupa koji mu je trenjem smanjivao brzinu, tako i zbog jako loše vidljivosti jer je bilo dosta magle. Posada je svjetionik kod Barija uočila tek oko 18.45 sati te večeri, kada je po originalnom planu, brod već trebao da pristaje i vezuje se u toj luci. Kasno uočavanje svjetionika dežurnoj gvardiji na komandnom mostu „Duina“ nije dalo dovoljno vremena da odredi tačnu poziciju broda, a to je kako se nešto kasnije pokazalo, imalo tragične posljedice jer je brod kojeg je zanosio jaki jugoistočni vjetar-šilok, zapravo bio mnogo sjeverozapadnije nego što je njegova posada pretpostavljala. Nekoliko minuta nakon što je dežurni navigator uspio da odredi tačnu poziciju broda i onda usmjeri pramac „Duina“ ka Bariju, strahovita eksplozija je potresla brod. Na lijevom pramčanom dijelu trupa, otvorila se ogromna rupa kroz koju je u unutrašnjost „Duina“ pohrlilo more. Parobrodu nije bilo spasa i „Duino“ je zaronivši pramcem, za manje od tri minuta potonuo i nestao sa uzburkane površine Jadrana.
Brzina potapanja i činjenica da se u tom momentu većina posade i putbnika nalazila u potpalublju ili u nadgrađu gdje su večerali, učinila je da je samo manji broj ljudi sa „Duina“ uopšte bio u situaciji da se spasi. Radiotelegrafiusta nije bio među njima – udavio se u brodskom restoranu gdje je u momentu eksplozije, večerao, a što objašnava i zašto „Duino“ nikada nije poslao SOS poziv u pomoć. Stradao je i kapetan Olivoto kao i svi oficiri boda, osim drugog oficira stroja.
Oni koji su uspjeli da izađu na palubu dok je brod tonuo, pokušali su da u more spuste dva čamca za spašavanje sa krmenog dijela, ali u tome nisu uspjeli – dok su čamci, puni ljudi, još visili na sohama, brod je potonuo i povukao ih je da sobom. Spasili su se samo oni koji su se bacili u more i kasnije dohvatili raznih plutajućih ostataka od brodoloma, odnosno četiri splava za spašavanje što su se sami otkinuli sa komandog mosta tonućeg broda i sada su plutali na površini mora. Tokom naredna tri, odnosno četiri dana dok ih nisu našli sapasioci, ne tim je splavovima od iscrpljenosti i hladnoće, umrlo još nekoliko brodolomnika što su prethodno, uspjeli pobjeći sa tonućeg broda.
Poginulo je ukupno 173 ljudi: 37 članova civilne posade „Duina“, devet privremeno ukrcanih pripadnika Regia Marine, te 127 putnika. Među preživjelih 44-oro, bio je samo jedan putnik-civil.
U početku, nije se pouzdano znalo što je uzrokovalo podvodnu eklsplozijun koja je uništila „Duino“ – Regia Marina je prvo posumnjala da je brod torpedovan i da je za to odgovorna britanska podmornica “Upholder“ koja je zbog svojih uspjeha, bila na posebno zlom glasu kod Italijana tokom Drugog svjetskog rata. Međutim, izjave svjedoka koji nisu primijetili periskop podmornice kako para površinu mora, niti tragove ispaljenih torpeda kako idu prema brodu, ovu su teoriju bacile u ćorsokak. Ona je potpuno odbačena nakon rata, kada su Italijanima postali dostupni britanski ratni arhivi u kojima je nađena potvrda da se „Upholder“ u vrijeme potapanja „Duina“ čak nije ni nalazio u Jadranu.
Kasnija istraživanja pokazala su da je uzrok tragedije greška posade u vođenju navigacije koja je „Duino“ odvela ditrektno u italijansko defanzivno minsko polje koje je sjeverno od Barija, još 21.juna 1940. položio italijanski razarač „Carlo Mirabello“ Zanesen šilokom i bez mogućnosti da pravovremenim zapaženjem svjetionika na obali, precizno odredi svoju poziciju, italijanski parobrod je bio osuđen na propast – udarac u sopstvenu morsku minu koja je uništila „Duino“ i ubila 173 ljudi – među kojima i neke od civila -članova italijanskih porodica iz Boke.
/S.L/
*Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija
