Otvoreno pismo povodom takmičarskog Programa 17. izdanja Festivala Meditreranskog teatra Nevena Staničića, penzionisanog Izvršnog producenta i nešto malo Direktor 16 Purgatorija.
Purgatorije izgubljene u ( dobrim ) namjerama.
Nakon dvije Kovid sezone Festivala Mediteranskog teatra u Tivtu, sa nadom i pravom očekivali smo „treću sreću“ u takmičarskoj selekciji regionalnog karaktera, što Purgatorije zapravo bjehu proteklih 16 godina. Uz objektivno primjerenu „fanfu“ i producentski optimizam u najavi, zavrijeđen prethodnim izdanjima festivala, dočekali smo, međutim, zvanični Program skromne ponude od „Maškarata 4+1“ koji barjačeći Purgatorijama, to zapravo ni ove godine nije(su).
Objektivno, lako je pronaći razloge za ovakvu konstaciju, od naravno- finansijskih, do čak i površnih analiza selektovanih predstava izgubljenih između; moguće „dobre“ namjere ? (tako je to sa namjerama ) i što je uvjek pouzdanije dobre prakse, izostale u konkretnom slučaju. Namjeru da se „pomogne“ produkciji nalazim u činjenici oko selektovanja „DON KIHOTA“, u koprodukciji Gradskog Pozorišta i Barskog ljetopisa, predstave koja je izvođačima plaćena još prije dvije godine ( takođe iz „dobre“ namjere, da primijetim ! ), pa samim tim i ne opterećuje ovogodišnji budžet (!); zatim „POKOJNIKA“ Centra za kulturu Tivat i Crnogorskog Narodnog Pozorišta, koji kao premijera na svaki način obogaćuje festival, ali takođe i štedi troškove takmičarske produkcije (!), te „MAŠKARATA“ koje oduvjek i zauvjek, više nego dobrodošlo dolaze iz Dubrovnika, a nakon, prisjetimo se, prošlogdišnjeg izostanka u učešću na Purgatorijema(!). Dakle, najiskrenije preporučujući umjetničke vrijednosti i postignuća navedenih dijela, a nakon očigledno ostvarene finansijske „uštede“ (!) na njima, logično se nameće pitanje o „namjerama“ izostavljanja, takođe od Tatjane Mandić Rigonat selektovanih predstava; ČUDA U ŠARGANU, Jugoslovenskog Dramskog Pozorišta i IBI THE GRAIT ( treba li prevesti – Kralj Ibi ) Narodnog pozorišta Sombor, kada i iole upućeni u samim naslovima, takoreći „na neviđeno“ prepoznaju nezaobilazna djela pozorišne tradicije ovih prostora ( čitati regiona). Tim prije, što režiju potpisuju Jagoš Marković i Andraš Urban. (!) U konačnom, umjesto sedam ( što bi bilo najblaže – pristojno za festival kalibra Purgatorija ) na Programu takmičarske selekcije zatičemo 5, tačnije 4 dramska djela jer je uz PRISTANAK, Ateljea 212 iz Beograda, na spisku još samo SOKOLOVA PESMA, u produkciji Nacionalnog Ansambla Kolo – Beograd, definitivno ostvarenje iz domena, uslovno rečeno – „žanra“, koji može samo dodatno suziti prostor „žiriju“ (?)- ima i to, oko dodjela ovogodišnjih priznanja. No to su već domeni za raspravu druge vrste. Na sve pomenuto, uočljivo, izostaje i obrazloženje produkcije ovogodišnjih Purgatorija, koje bi iz pristojnosti i obzira, prema selektorki, ali i selektovanim a odbijenim djelima – i pozorišnim kućama ( koje su uzgred dugogodišnji partneri i dobitnici brojnih priznanja na istim ovim Purgatorijama), ako ništa, izrazilo dozu poštovanja, eventualnog „žaljenja“ ( navesti koji razlog..itd…) i ohrabrenja oko buduće saradnje. No to bi već bili primjeri dobre prakse.
O finansijskim domenima Purgatorija, odredio sam se još u Programu rada Centra za kulturu Tivat za 2022. godinu uz konstataciju da; opredijeljena sredstva za progranske aktivnosti, citiram: „… upućuju na kontinuitet urušavnja dosadašnje programske koncepcije, a u nedostatku šire rasprave, i na mogućnosti prećutnog odustajanja(!?!) ili revizije njenih pojedinih segmenata, koji objektivno ne mogu opstati u predviđenim finansijskim uslovima…“ U prevodu, prema planiranim sredsvima buđeta, programi Centra su svedeni na iznose iz 2015/16 godine. Nisam međutim očekivao da će se to odnositi i na takmičarski dio Purgatorija, niti da će to raditi i „ racionalizovati“ menandžement i strukture osnivača Centra u takozvanom v.d. i tehničkom mandatu, kaže se u otvorenom pismu Nevena Staničića.
