Mnogi još pamte nestašice kafe u Jugoslaviji osamdesetih. Isto to, ali mnogo ozbiljnije, pogodilo je i bivšu Istočnu Njemačku (DDR), ali krajem sedamdesetih. Situacija je bila, „na granici eksplozije“.
„Ovo je čist mišomor!“ Tim riječima građani DDR-a dočekali su mješavinu koju je državni vrh poslao na tržište kako bi ublažio nestašicu omiljenog napitka ljudi u nekadašnjoj Istočnoj Njemačkoj. Formula je bila jednostavna: pola prave kafe, pola raznih dodataka – smjesa prženih žitarica uz dodatak cikorije.
Razlog za probleme na tržištu na kojem je ionako nedostajalo svakojake robe za svakodnevnu potrošnju, a naročito one iz inostranstva, kao i obično je bila nestašica deviza i hronično prazan budžet iz kojeg je većina sredstava odlazila za potrebe ogromnog bezbjednosnog aparata.
„Loš kvalitet i skriveno poskupljenje doveli su do krize legitimiteta socijalističke države i sposobnosti da se stara za svoje građane“, kaže sociološkinja Ane Ditrih sa Univerziteta u Lajpcigu u svom članku „Kafa u DDR-u – primarno političko pitanje“. Članak je objavljen povodom godišnjice izbacivanja zloglasne mješavine „Kaffe Mix“ na tržište koja je u prodavnicama osvanula u julu 1977.
„Pijete previše kafe“
Ditrih u svom članku objašnjava otkud tolika ljubav Njemaca – i istočnih i zapadnih – prema crnom napitku. I jedni i drugi su šezdesetih godina povratak blagostanja (na zapadu pravog, na istoku djelimičnog) povezivali s pojavom prave kafe na tržištu pristupačne svima. Nakon rata, pa sve do kasnih pedesetih, većina Njemaca pila je razne mješavine koje su bojom i (donekle) mirisom i ukusom podsjećale na napitak dobijen od plodova prave kafe.
Istoričar Folker Viderlih podsjeća da je kafa na svjetskom tržištu krajem sedamdesetih poskupela, ali to poskupljenje su potrošači u Zapadnoj njemačkoj mogli da prebrode, dok je u Istočnoj ionako dramatična situacija s devizama dovela do granica „eksplozije“.
„Želim samo još jednom da ponovim da za potrebe uvoza kafe godišnje trošimo više od 300 miliona dolara“, upozoravao je tadašnji državni šef Erih Honeker svoje „razmažene“ građane. Oni su ga nagradili time što su (naravno ne pred Štazijevim špijunima) „mišomor“ zvali „Erihova mješavina“.
Pomoć iz Vijetnama i Zapadne Njemačke
Državni vrh se snalazio kako je znao i umio. Tako je s Etiopijom postignut dogovor o razmeni oružja za kafu. To nije bilo ni izbliza dovoljno da se podmire potrebe tržišta DDR-a. Štazi je u jednom izvješću državnom vrhu naveo da je nova mješavina „neprihvaćena od širokih narodnih masa“ i da se njome pune skladišta. „Erihovu mešavinu“ nije htio niko.
Državnom vrhu je na kraju u pomoć priskočio oporavak svjetskog tržišta kafe i smanjenje cijena. Iz te krize je izrodio i ugovor s bratskim socijalističkim Vijetnamom koji je za potrebe svog evropskog partnera povećao proizvodnju kafe.
A na kraju, pomoglo je i povećanje broja paketa koje je rodbina sa zapada slala svojim zarobljenim rođacima u DDR-u. Prema nekim procjenama, čak 18 odsto ukupne kafe koja se osamdesetih pila u Istočnoj Njemačkoj poticala je iz privatnih paketa koji su stizali iz SR Njemačke.
