Predstava “Bilo jednom na Brijunima“, koja se prema tekstu i u režiji Kokana Mladenovića bavi susretom dva bračna para – Tita i Jovanke Broz sa Ričardom Bartonom i Elizabet Tejlor 1971. godine na Brionima, izvedena je sinoć u Dvorani Park pred hercegnovskom publikom, kao dio 55. Praznika mimoze.
Predstava istražuje događaje i odnose četiri legendarne istorijske ličnosti, čiji je povod za susret bilo snimanje filma „Sutjeska“, u kojem je slavni glumac Ričard Barton igrao doživotnog predsednika SFRJ, maršala Tita.
U glavnim ulogama mlada glumačka ekipa od kojih većina nije ni rođena u Titovo vrijeme, Milan Marić (Barton), Branislav Trifunović (Tito), Tihana Lazović (Elizabet Tejlor) i Sanja Marković (Jovanka Broz). Za uloge u ovoj predstavi pripremali su se iz knjiga koje je nabavljao i donosio Kokan Mladenović, iz priča roditelja koji su govorili da su živjeli mnogo bezbrižnije, mirnije, staloženije, bez ikakave brige da će se to pokvariti. To sada ne živimo- kaže Branislav Trifunović. Svako taj period tumači i doživljava na svoj način, neki kao simbol blagostanja, a neki kao fatamorganu.
Ovu predstavu su igrali u Srbiji, Bosni, Hrvatskoj i sada, u Crnoj Gori i svuda je dobro prihvaćena i svuda su ih dočekale ovacije.
– Mi smo o tom susretu koji je trajao tri dana na Brionima imali pet fotografija, dvije rečenice iz Bartonove biografije i pismo koje je Ričard Barton poslao pre samog dolaska na Brione. Kada to stavite u neki kontekst politički, vremenski, šta se tih godina, 71. tačno dešavalo u Jugoslaviji tadašnjoj, onda to sve nekako dobije neki drugi zamah i neku drugu priču, tako da ja mislim da je ovo predstava koliko god možda djelovala lagano da je na više nivoa, dosta ozbiljna i dosta lijepo promišljena.
Priča govori o susretu dva para, jedan je bio simbol komunističke vladavine a drugi je bio simbol Holivuda i kapitalizma i tog sjaja koji koji on nosi.
-Oni su svi morali da igraju neke uloge u javnosti. Jovanka je morala da igra tu ulogu prve dame za koju je dugo vježbala. Ona je žena koja je bila pored njega kao posljednja linija odbrane i mama, politička savjetnica, podrška, žena, drugarica. Tito je morao da igra na raznoraznim nivoima sa raznoraznim glavešinama, što zemlji, što u inostranstvu… Richard Barton i Elizabet Tejlor su ljudi koji su se dva puta vjenčali i dva puta razvodi, Elizabeta je bila najplaćenija glumica na svjetu, Richard Barton u svojim borbama sa alkoholizma i svim drugim pokušavao je da ostane normalan, uvek u nekom nedosanjanom snu da igra tog Šekspira koga na kraju nikada nije ni odigrao. Ima taj jedan monolog koji je Milan govorio u predstavi, dosta je teško gledati ljude samo kroz to ono što je spolja, kroz to što oni vide napolju. Mislim da uvek i u svakom ima nešto mnogo više, mnogo dublje i mnogo uzbudljive od onog što izlazi napolje i ovo je zapravo predstava o glumcima i glumi u različitim situacijama – kaže Trifunović.
Branislav Trifunović je u predstavi je igrao Tita, čija je biografija nevjerovatna od rođenja pa do smrti. Nemoguće je da se takva biografija stavi u jednu priču, predstavu ili jedan film.
-On je već u osnovnoj školi falsifikovao svoje podatke, ranjavan, u zatvorima, pod pseudonimima živjeći tajno, tamo, ovamo, Rusi, Amerikanci, to je neka gomila stvari koje su se stvarno desile u jednom životu, jednom čoveku tako da je on jedna, čini se, potpuna misterija i on je zato meni kao glumcu bio zanimljiv, ne s tim da ga imitiram, nismo ni željeli da imitiramo nikoga, nego da se bavimo situacijama i tim situacijama u kojima se oni nalaze, da vidimo šta je tu sve moglo da bude i kako su ti ljudi, možda, mogli da reaguju.
Svako ima neku svoju sliku kako bi oni trebalo da izgledaju, kaže Trifunović.
– Tita ljudi zamišljaju da mora da ima tompus, mora da ima stomak i mora da ima taj karakteristični glas i to je ono što ljudima prvo padne na pamet kad se pomene Tito. To je ona prva slika,a ta slika je, čini mi se najmanje važna. Meni je, recimo zanimljivo da je on na Dedinju dok je živeo tamo pogledao 8.901 film tačno, da je bilo godina kad je svaki dan pogledao po jedan film. To su isto neke stvari koje su jako zanimljive, da je vrlo dobro znao koji je film gledao ranije. Snimanje filmova u ono vreme znatno se razlikovalo od ovog danas, ističe Trifunović.
– Tada se moglo i imalo. Tito je u vrijeme tadašnje Jugoslavije shvatio da su to dobri trenuci za promociju zemlje i oni su dosta para ulagali u to, za razliku od danas kada se to više ne shvata na taj način i kada postoje neki drugi prioriteti i neki drugi džepovi koji treba da se pune. To je bila industrija koja se prepoznavala u cijelom svijetu i mi smo imali ozbiljne autore koji su na evropskom pa i na svjetskom nivou značili nešto. A značili su nešto zato što je stajala država iza njih koja im je dozvoljavala i omogućila da to rade.
Predstava je rezultat zajedničkog truda i rada čitave ekipe. Rad četvoro glumaca i prijatelja sa Kokanom Mladenovićem, Dimitrijem Kokanovim, Milanom Boškovićem iz “Zemlja Gruva”, scenografiju je kreirala Marija Kalabić, kostime Aleksandra Pecić Mladenović, a koreografiju Andreja Kulešević.
/Lj. Veljković/
