Riznica čipke nalazi se i danas u crkvi Svetog Eustahija koji je nezaobilazni centar iz kojega je krenula informacija o postojanju naročite umjetnine koja dobija znanstveno ime Dobrotska čipka. Još davne 1910. godine iz nje se nose najljepši primjerci na izložbu u Beč i tamo se prepoznaju kao drugačiji od ostale čipke. Svijet joj je tada odao priznanje ljepote i vrijednosti, a tom prilikom je nagrađena cacara – jedinstvena kapa koju su nosile udovice iz XV vijeka, najstarije djelo dobrotske čipke, koja je u to vrijeme u naučnim krugovima ocijenjena najvećim priznanjem kao čist rad visoke čipkarske izrade baroknog stila.
„Nije riječ o predmetu koji je nekada bio, već o kulturnoj baštini, nečemu što živi, što je postojalo i dalje postoji i ima što ima šansu da opstane. Nužno bi bilo osnovati Radionicu dobrotske čipke da bi se njena izrada i dalje učila, radila i obrađivala. Ona je toliko interesantna da može biti iskoristiva ne samo u turističke svrhe. Vjerujem da će se netko naći od nevladinih udruga koje bi se time mogle baviti i, u tom smislu, im želimo biti na raspolaganju i pomoći“, kazao je don Pavao Medač, svećenik crkve Svetog Eustahija u Dobroti.
Uvijek je bilo ljudi koji su isticali vrijednost i značaj ove vrste nematerijalne kulture i smatrali da tu čipku treba sačuvati za buduće naraštaje. Međutim, nikada za nju nije bilo vremena nikada za nju nije bilo ni dovoljno novca, da bi se konzervirala i sačuvala kako bi na taj način opstala, kaže naš sagovornik.
Danas se samo povremeno sjetitimo Dobrotske čipke, tim fenomenom niko se ne bavi?
Prvo riječ je o izuzetno mukotrpnom radu. Ženi, koja je radila svoju maramu na lanenom platnu, prije 300 godina, bilo je potrebno tri godine za izradu, u posebnim uvjetima. Mogla je raditi samo po danu, zbog svjetla, a ne pored štelike ili uljarice, ni kada je previše vlažno, ni previše sušno. To je vrlo spor rad i opravdano je postaviti pitanje ko će to danas raditi. Ove pojedinosti govori o vrijednosti samoga rada.
Država je prepoznala Dobrotsku čipku i zaštitila je kao nematerijalnu kulturnu baštinu (2013.god.), ali to je tek početak. Mislili smo kako je to jedno dobro i značajno postignuće i sada ćemo uživati u tom imenovanju. Svjesni da je na takav način tek prepoznato čime se treba baviti, mi smo kao vjerska ustanova otvorili vrata. Imamo svoj interes koji je opravdan sa vjerske i teološke strane – kaže don Pavao Medač.
Princ Čarls i vojvotkinja Kamila pokazali veliko interesovanje za Dobrotsku čipku
Riznica Dobrotske čipke, crkva Svetog Eustahija, centar gdje se čuva najveći broj primjeraka različitih po namjeni i po izradi, posjeduje oko 130 umjetnina. Kroz stoljeća u kojima je nastajala, mijenjali su se uzorci, prema stilovima koji su tada bili u modi. Danas u Boki Kotorskoj možemo naći Dobrotsku čipku, koja se čuva kao izložbeni eksponati, u crkvi Svetog Nikole u Persatu, u katedrali Svetog Tripuna, Pomorskom muzeju i po privatnim zbirkama.
Svakako najveći doprinos očuvanju ove zbirke dao je dugogodišnji župnik crkve Svetog Eustahija, pokojni don Gracija Ivanović rođeni Dobroćanin, kao i prof. Marijana Gušić koja je obradila 58 primjeraka, pa se dugo mislilo da ih ima toliko u zbirci. Već tada se znalo da postoji znatno više od toga broja. Iz ove riznice, na izložbu Zagovori Svetom Tripunu u Zagrebu (2009. god) povodom 1200 godina dolaska moći Svetog Tripuna u Kotor, bilo je izloženo 48 primjeraka.
„Dobrotska čipka je specifična. U Veneciji se radi drugačija čipka, na Pagu također, Hvarska je na primjer od agave. Sve su drugačije. Dobrotska čipka se radi jednom iglom i jednim koncem na lanenom platnu, čupajući potku (tkaninu), a u usnovi radeći uzorak koji čipkarica ima u svojoj glavi. Za znanstvenu obradu potrebna je šira akcija. Moramo znati da proglašenje za nematerijalnu kulturnu baštinu jedne zemlje, obavezuje vlasnika da je sačuva za buduće naraštaje“ – kaže don Pavao.
Dobrotska čipka se trenutno čuva u metalnim ladicama, ali je potreban i stručni i tehnički način čuvanja. Mora se konzervirati, sačuvati od daljeg raspadanja, trebaju se stvoriti uvjeti bez vlage, odgovarajuća temperatura, svjetlo, takođe, izložiti je i pokazati svijetu …
Don Pavao otvara ladice koje kriju vjekove, objašnjava usljed čega je došlo do promjene boje na pojedinim uzorcima. Priča kako je dovodio stručnjake koji su mu kazali i pokazali kako se čipka radi i konstatuje da takve čipke nema nigdje u svijetu. Nastaje unazad 500 godina i radi se ovdje u Dobroti. Ona je sigurno potaknuta renesansnim pokretom izrade čipke.
Kada govorimo o tekstilnom predmetu, čipki, koja je nastala prije 500 godina i sačuvana je, kada je gledamo i dodirujemo, u nama se bude emocije i poštovanje. Iz svega toga se mora roditi obaveza da je sačuvamo za narednih 500 godina. Mi danas u ovoj zbirci nemamo nijednog komada mlađeg od 100 godina.
Naša obaveza je restaurirati i obnoviti one primjerke koji su propali, kao što je ženska kapa „cacara“. Danas su sačuvane samo tri, u Pomorskom muzeju, privatnoj zbirci obitelji Radimir i ova koja je oštećena, u crkvi Svetog Eustahija. Zamislite, samo tri komada koja nemate nigdje u svijetu.
Možete li nam objasniti vjersko-telošku poveznicu sa Dobrotskom čipkom?
Vjera obavezuje da mi to čuvamo, a zašto? Evo objašnjenja.
Žena koja je radila čipku, a bila stanovnica Dobrote, uglavnom je bila žena nekog pomorca. Bio on vlasnik, kapetan ili mornar na brodu koji je otišao od kuće i vratiće se za tri, a možda i za šest godina. Dok njega čeka, ona radi čipku. Uglavnom su se radili ručnici i marame. Čipkom se ukrašavao ručnik koji će mu pokloniti kada dođe. Znači ručnik je bio namijenjen muškarcu.
Maramu, žena radi za sebe. Marama i ručnik se čuvaju za njihove posljednje dane u životu. Kada on umre, tim ručnikom će se ukrasti korpus na raspelu koje se nosi na početku pogrebne povorke. Nakon pokopa, ručnik se sa raspelom vraća u crkvu i poklanja crkvi. Ista je stvar i sa maramom. Njome će se pokriti lice kada krene povorka. Kasnije će se njome pokriti korpus koji se vraća u crkvu. Onda će se spojiti tri četri ili pet komada marama od lanenog platna sa tim istim uzorcima ili sličnim, te se povezati u jednu cjelinu u oltarnik.
Zašto je važno da se od marama rade oltarnici i ručnici koji su bili samo za litugrijsku upotrebu? Dakle, svećenik u obredu pere ruke i ručnikom ih briše. Zašto je ovo važno? Kada je Isus uskrsnuo, u grobu gdje je bilo njegovo tijelo, nađeni su povoji u kojima je bilo zamotano i ubrusi kojima je bila pokrivena njegova glava. Uredno su bili složeni tamo gdje su bili njegova glava i tijelo. Oni su jedini svjedoci Isusovog uskrsnuća. Isus je uskrsnuo, a ti povoji su to „vidjeli“. Svećenik danas kada slavi Svetu Misu tijelo Isusovo spušta na oltar na koji je stavljena bijela lanena tkanina koja podsjeća na te povoje koji su u grobnici nađeni. Oni su tada bili svjedoci Isusovog uskrsnuća, a ovi današnji oltarnici od Dobrotske čipke su svjedoci vjere u uskrsnuće Kristovo i nade u naše uskrsnuće. I to je razlog zbog čega je za crkvu ova čipka vrlo važna, to je ustvari poveznica – objašnjava don Pavao Medač.
Svaka grupa, kao i pojedinci koji dođu posjetiti crkvu Svetog Eustahija u Dobroti mogu vidjeti ovu originalnu i vrijednu zbirku. Preseljenjem biblioteke u Stari grad, stvoriti će se prostorni uslovi za izlaganje ove zbirke u neobičnoj i originalnoj riznici.
Danas, svakako, najveći doprinos bio bi poticati interes među mladima, učiti ih izradi čipke, osmisliti radionicu. Na kraju, od nje bi se moglo živjeti, zarađivati. Jedna od rijetkih čuvarica te bokeljske tradicije, je Dobroćanka, profesorica u penziji Nadežda Nada Radović, vezilja dobrotske čipke koja je spremna učiti mlađe kako se to radi.
Otvarajući izložbu čipke, „Nitima kroz vrijeme” krajem 2013. godine u Kotoru, turizmolog prof. dr Milenko Pasinović, jedan od najzaslužnijih što je dobrotska čipka proglašena nematerijalnom kulturnom baštinom, kazao je:
„Ova čipka nije dobila ime samo zato što je prihvaćena od žena Dobrote, već zato što su je one obogatile idejama, vještinama, tehnikom izrade, načinom apikacije. Prenijeta je u Dobrotu u vrijeme renesanse i usavršavana tokom baroka… Taj proizvod je nastao kao simbol čekanja i vjernosti svojim supruzima ili zaručnicima i u tome je jedna simbolika ove čipke. Simbolika ove čipke je i u njenom trajanju – pet vjekova tradicije utkano je u nju“.
Proglašenje Dobrotske čipke nematerijalnom kulturnom baštinom (2013.god) shvatilo se kao rezultat, kraj, a u stvari je trebao biti početak.
„Mi bismo konzervirali Boku, sebe mumificirali, stavili u vitrine i rekli evo to je bila Boka, to su bili Bokelji. Može li uopšte biti govora o nematerijalnoj kulturi ako ona nije živa, ako je ne stvaramo. Mislimo da je kraj ako stavimo Dobrotsku čipku u vitrine, prodajemo ulaznice i živimo od gledanja. Ne, to bi trebao biti početak…. U konačnici, cijela naša zajednica u Boki stalno govori o prošlosti, o prošlim vremenima. Nema nematerijalne kulturne baštine bez nas, treba se njome baviti i valorizirati je u budućnosti…“ – zaključio je don Pavao Medač.
Princ Čarls i vojvotkinja Kamila pokazali veliko interesovanje za Dobrotsku čipku
Njihova kraljevska visočanstva, princ Čarls i vojvotkinja Kamila, prilikom posjete Crnoj Gori bili su gosti na Festivalu kulturnog nasljeđa u Narodnom muzeju, Vladin Dom na Cetinju.
Prinčevski par se na Festivalu upoznao sa šesnaest proizvođača iz svih dijelova Crne Gore, koji su predstavili nacionalne proizvode i tom prilikom pokazali su izuzetno interesovanje za Dobrotsku čipku koju je predstavila vezilja Mila Moškov iz Dobrote.
Miro Marušić
* Tekst je dio projekta „Četiri hrvatske priče iz Boke Kotorske“ koji je proveden uz finansijsku potporu Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske
