„Tog vrelog nedjeljnog julskog jutra 1942. godine, cijelu Boku Kotorsku probudila je silna eksplozija, iz vojnog magacina u Verigama. Uslijedilo je niz vezanih eksplozija, ništa slabijih, gorela je šuma, makija. I narednih nekoliko dana eksplozije su povremeno odzvanjale…“, svjedoči Božo M. Nikolić (91) iz Donje Lastve, čiji je otac strijeljan sa još troje rodoljuba koji su digli u vazduh italijanski magacin u kojem se nalazilo preko 1.500 tona razne municije.
Veliki politički odjek u narodu imala je diverzantska akcija na italijansko skladište u Verigama. Inicijativu za ovu akciju dao je istaknuti politički radnik u Boki, Nikola Đurković. U tom cilju je uspostavio vezu sa radnicima iz Pirotehničkog zavoda Opatovo koji su napravili plan akcije i izradili paklenu mašinu. Akciju su izveli 8. jula 1942. kojom prilikom je do temelja uništeno skladište.[1]
Na početku razgovora Nikolić podsjeća na postavljenu spomen ploču strijeljanim rodoljubima, na dugačkom kamenom zidu u Verigama na kojoj piše:
„Na ovom mjestu su 8.VII 1942. godine po direktivi KPJ digli u zrak magacin municije italijanskog okupatora i strijeljani 16.VII 1942. godine radnici: Lukšić Marko iz Donje Lastve, Nikolić Mato iz Gornje Lastve, Radulović Bogdan iz Mula, Svilanović Andrija iz Bijelskih Kruševica.
Opštinski odbor SUBNOR-a Tivat Herceg Novi Kotor“
Božo M. Nikolić (91), danas, u poznim godinama, svjedoči o živim slikama iz tog perioda. Tada je imao šest i po godina, sjeća se priče svoje majke, a kasnije i drugih svjedoka da su italijanski okupatori vrlo brzo imali informaciju ko su organizatori diverzije.
„Bila je to nedjelja, kao sada se sjećam, silna eksplozija, nakon toga niz manjih, cijeli dan je odzvanjalo pa i narednih nekoliko dana. Već toga dana su počela hapšenja. Organizatori diverzije su izdani kako se pričalo od domaćih doušnika, pominje se neka žena, ali to nije nikada dokazano. Suđeno im je u Kotoru, poslije par dana su pogubljeni“ – kaže Nikolić.
„Majka mi je pričala kako se već prvog dana pročulo da su krenula hapšenja, i da je otac razmišljao o odlasku iz kuće u partizane ali ga je bilo strah šta će biti sa nama, djecom, tako da je odlučio ostati doma. Pošto toga dana nisu došli po njega, sutri dan, bio je ponedjeljak, otišao je na posao i nikada se više nije vratio…“ – priča Nikolić.
Prisjeća se kako su već krajem avgusta italijanski vojnici njegovu majku i najstarijeg brata Iva odveli u zatvor u Kotor.
„Oni su tamo bili zatvoreni oko mjesec dana, kada su mi očevog brata prevarili da nas je majka preželjela, mene kao najmlađega i srednjeg brata Fidra i da nas dovede da nas vidi. On nas je odveo u Tivat u sjedište italijanske komande odakle su nas odveli u posjetu u Kotor. Kada smo stigli u posjetu u zatvor, nakon razgovora sa Italijanima vidim da je dondo (stric) koji je znao italijanski jezik, jer je bio pomorac, počeo plakati, ja nisam znao u prvom trenutku o čemu se radi. Mene su odveli kod majke, brata u drugu ćeliju. Postao sam zatvorenik, bio sam dijete, šest ipo godina, ali mi je u tom trenutku bilo važno da sam uz majku“.
Tamo su prespavali jednu noć, a sutra ujutro svi zatvorenici, bilo ih je tridesetak (muških, žena, djece) brodom iz Kotora prebacili na Prevlaku.
„Tamo su bili ispražnjeni magazini gdje je vojska ranije spavala. Očistli su pod i posložili drvene rešetke na kojima smo spavali. U dvije te zgrade su bile žene i djeca, u trećoj muški. Tu smo proveli cijelu zimu, spavali obučeni na te drvene rešetke, imali smo po jednu deku, wc-i su bili vani poljski, drveni. Za jelo smo dobijali malo supe ali to je bilo tanko, mutna voda, ponekad malo mesa, to su bili otpaci, tvrdi komadi. Svako jutro smo u deset sati dobijali vodu u gaveti, dakle jednom dnevno, pa rasporedi. Žene su znale oprati robu, nije bilo sapuna, nisu smjele robu stavljati da se suši da bude vidljiva, već su je sušile između dvije deke. Bilo je to zimsko doba uvijek nešto puše, kiša, malo smo vremena provodili vani, uglavnom smo sjedjeli unutra, nismo ništa radili niti su nas maltretirali. Tu smo ostali zatvoreni sedam mjeseci“ – prisjeća se Nikolić.
Preko puta Prevlake, na ostrvu Mamula je bio drugi logor. Tamo su bili zarobljeni partizani i članovi njihovih porodica. Od nas na Prevlaci prema Ponti oštro bio je jedan logor sa Hercegovcima, oni su umirali od gladi, pričalo se da su uslovi bili loši. Italijanski vojnici su taj logor nazivali hrvatskim logorom, o ovaj u kojem smo mi bili nazivali su bokeškim.
Sjećam se, starijeg brata Iva su pustili jedno mjesec dana prije nas da ide doma, kasnije mene i majku. Ostale zarobljenike su prije kapituliranja Italije 1943. godine prebacili u Italiju i kada su kapitulirali pušteni su na slobodu da se snalaze kako znaju i umiju, da se vrate doma – priča Nikolić.
Povratak doma
Ujutro rano dolazi jedan vojnik, još smo svi ležali jedan uz drugoga, kako bi jedna deka prelazila preko druge, kako bi nam bilo toplije i kaže meni „bambino, vai a casa“. Kad sam ja to čuo i mati, skočili smo odmah na noge. Kasnije su nas prebacili u njihovu komandu u Herceg Novi, tu su nam dali kartu za brod, mislim da se zvao „Lovran“, koji je krećao na uru popodne za Tivat i Kotor.
Slušaj, došli smo doma – Gornja Lastva, zaseok Gornja Voda, a nemaš ništa. Kuća prazna, prihoda nismo imali nikavih. Majka je prodavala na tivatskoj pijaci ponešto iz baštine što smo imali. Jedno jutro je pošla sa balom drva da ih proda u Tivat, a mene ostavila doma. Ulazna vrata su bila priklonjena kada su ušli četnici. Kuća je bila, i danas je na sprat, mislim da ih je bilo trideset. Sve što je valjalo su ponijeli, robu, materine minđuše, prsten, vjenčanicu, očeva odijela jer je bio glavar sela, pa je povremeno trebao biti obučen kako treba. Mene nisu dirali, i otišli su. Kada se mati vratila imala je što vidjeti.
Nismo imali apsolutno ništa. Nije bilo hrane. Najviše, tako reći svaki dan, jeli smo raštan koji je sadila majka. Bio je to vrlo težak period, sve dok braća nisu stasala i počela zarađivati.
Nakon završetka rata, mislim da je to bilo 1946. godine, organizovani pozadinci iz Gornje Lastve, partizani i ugledniji mještani, tražili su gdje bi mogla biti tijela strijeljanih da ih sahranimo kako dolikuje.
Preko puta, na Turske Verige, gore u brdu, mislim da i danas postoji jedna kamena mala kućica. Bio je jedan stari čovjek koji je tu živio i čuvao koze. Oni su otišli da ga pitaju da li je što vidio ili čuo. Objasnili su mu kada je to bilo i on im je kazao kako je čuo neko pucanje, da je vidio vojnike ali nije znao o čemu se radi. Otprilike je pokazao lokalitet, na vrh Veriga. Kasnije su počeli tražiti, kopali su na nekoliko mjesta i naši su ih. Nisu bili duboko zakopani bili su preliveni živim krečom. Majka je prepoznala oca po cipelama i garderobi. Kasnije su sahranjeni. Moj otac je sahranjen u Gornjoj Lastvi.
Dugo vemena na onoj plaži u Verigama ispod tog bivšeg magacina bilo je dosta mina, eksplozivnih sredstava koja nisu eksplodirala. Mnogo toga je završilo u moru, da bi tek nakon, čini mi se 2000. godine, kroz neke međunarodne programe to bilo očišćeno sa morskog dna“- kaže Nikolić .
Interesantno, otkad postoji ta spomen ploča, nikada niko ni mene, ni braću nije pozvao iz Udruženja boraca NOR-a da prisustvujemo polaganju cvijeća i vijenaca… Jednom, šezdesetih godina prošlog vijeka smo pozvani kao bivši logoraši i brodom smo išli na Prevlaku, to je sve…“ – prisjeća se sa sjetom Nikolić.
Na kraju razgovora, odlazi do kuće i vraća se sa starim fotografijama do kojih je došao preko Državnog arhiva Austrije, na kojima se vidi kako su prije diverzije izgledali magacini korišteni i u vrijeme Austro-Ugarske.
„Ovo je sve što je ostalo od dokumentacije, čuo sam da presuda strijeljanim partizanima na italijanskom jeziku postoji u Arhivu u Kotoru. Prije više godina, kada smo pokušali kao porodica doći do te presude, nije bilo moguće kako su nam tada kazali iz te ustanove. Vjerovatno postoji više razloga, a jedan je sigurno da mora proći određeno vrijeme da bi takve presude mogle javno biti dostupne“- zaključuje razgovor naš sagovornik, živi svjedok ne tako dalekog, a zaboravljenog vremena, Božo M. Nikolić.
/Miroslav Marušić/
¹Dušan Živković, Boka Kotorska i Paštrovići u narodnoosloboailačkoj borbi, Beograd 1964, str. 242 i 243.
