Kada rade Sopot i Spila i čim je velika slatka voda, riba bježi u dubinu, ali ribati se mora svaki dan kad je lijepo vrijeme i mirno more, kažu Dušan i Savo, penzionisani pomorci
Grupa pasioniranih ribolovaca svakodnevno se okuplja na obali Risna, duž parapeta u samom centru mjesta, iza autobuskog stajališta, svojim žamorom i zabacivanjem udica dajući živost ovom malom, istorijski i kulturološki značajnom mjestu. Uglavnom su to penzionisani pomorci, mještani, koji njeguju ribolov kao način življenja, prenoseći ljubav za ovaj lijep i koristan hobi i na svoje potomke.
Risan je posebno lijep poslije obilnih kiša, kada nabujaju vodeni tokovi sa brda, pa vrelo Sopot uzavri pjenušavim pritokama, a rijeka Spila sa brojnim okolnim slapovima nadođe ubrzano prilivajući se u more, ali tada riba, kažu ribari, bježi u dubine. Ipak ne odustaju, nego uporno zabaciju udice, napajajući dušu pogledom na mreškavu morsku površinu.
-Ljeti smo Dule, Boško i ja skoro svako jutro ovdje kad je fino vrijeme – pobacamo štapove, udice, što udari-udari. Kad zazvoni zvonce na udici većinom se hvata orada, rombun, brancin, po koja sopa, cipol… Danas slabo, zato što je previše mutno, radi Sopot, radi Spila i čim je velika slatka voda, riba bježi u dubinu. A i radnici na gradilištu hotela Teuta kamionima voze kamenje, pijesak i onda to ribu tjera. Trajekt sa građevinskim materijalom takođe stvara trenje u vodi i to ribu takođe plaši. To je problem, isto kao kad kruzeri uđu u Kotorski zaliv, od tih vibracija ribe bježe, kao čeljade, kaže u opuštenom razgovoru mještanin Savo Šuša, koji je svojevremeno radio na vojnom brodu “Galeb”, a sada je penzioner. Podijelio je sa nama zanimljiv doživljaj u koritu Spile.
-Hobotnicu od deset ipo kila uhvatio sam kod rijeke Spile u oktobru, kad je bila skoro presušila, đeca su je vidjela, a ja sam skočio dolje i rukama sam je potezao. Vuče ona, vučem ja…ali isplatilo se, prodao sam je u lokalnom restoranu, kaže Savo i dodaje da je danas sve manje ribe. Bacaju se velike mreže, parangali, ali, pošto se kažnjava, to se u zadnje vrijeme malo smanjilo. Skreće pažnju da je cijena dozvole za sportski ribolov povoljna – za godinu dana košta 40 eura, a može da se podigne u prostorijama Kluba za sportski ribolov na moru “Ama” u Kostanjici.
Primjećuje da ima dosta djece koja hoće da ribaju, među njima su i njegov sin i prijateljev unuk…Kaže da je to bolje nego da budu “na telefone i kompjutere”, te predlaže da u Risnu na ljeto organizuju neku školu ribanja “da se djeca malo kultivišu i da se ekološki senzibilišu”.
Blizu obale u samom centru Risna živi i Savov prijatelj Duško Živković, upravitelj stroja u penziji, kome je ribarska “posta” skoro pa ispred kuće.
-Koristim tehniku udičarenje sa obale uz različite mamce – živa riba, gambori, lignje, sir (“švedski sto”, smije se), uglavnom ciljam na orade, ali desi se i da ulovim cipole, koji vole hljeb. Bude po neka orada do dva kila, nedavno sam baš ovdje ulovio jednu. Na varalicu takođe ide sve – ama, brancin, nisu baš izbirljive. Jedan moj prijatelj ulovio je kod Lipaca oradu od tri ipo kile, ali je bivalo i po tri-četiri komada na dan, ne tako velikih. Najbolji ulovi se dešavaju tokom proljeća i ljeta, kaže Živković i objašnjava da u grupi koja redovno silazi na obalu ima oko desetoro ribara, među kojima ima i mlađih, a pridruži im se povremeno i po koja žena.
U Risnu živi pola vijeka, a toliko se vremena bavi i ribolovom, kako mu je posao tokom godina plovidbe to dozvoljavao.
– Kad sam dolazio s broda, onda sam mogao da se bavim ribanjem, a sad sam već deset godina u penziji i svaki dan sam uz obalu kad god je vrijeme lijepo, samo da nije vjetar, vlaga ne smeta ništa. Važno je da je tiho, tada riba dobro grize, kaže Dušan i dodaje da u Risnu ima puno pomoraca, ali nemaju mnogo prilika da se druže, sem ovako na ribanju.
-Današnjim pomorcima je lakše, mi smo plovili po godinu dana, devet mjeseci, a sad je četiri mjeseca maksimum. Plovio sam za “Jugotanker” Zadar osam godina, a onda sam otišao na strane brodove. Bio sam u Singapuru, jedno vrijeme sam bio i tehnički inspektor. U najgore vrijeme sam otišao vanka, kad su bile sankcije, kada nisu radile banke i novac je bio problem, ali snalazio sam se, kao i svi mi pomorci sa ovog prostora – kad dođe neki brod sa našim pomorcima, mi im damo pare, a oni jave našim ženama, tako smo radili u ta teška vremena, sjeća se Živković.
U Risan je došao 1964. godine iz Pule, gdje je završio pomorsko mašinstvo u vojnoj školi. Ovdje se oženio Bokeljkom, osnovao porodicu. Ponosan je na svog sina koji je već deset godina pomorski kapetan. Srećan je što ima unuka i praunuka. Primjećuje da mladi u Risnu nemaju velikih perspektiva za život i napredak, “ali je Kotor blizu, pa prolaze nekako.”
Zaključuje da je ribanje korisno i zdravo, kao aktivan odmor, meditacija i uživanje uz obalu.
/M.D.P./
