Taj tihi jezik planinara – klimanje glavom, osmijeh, pružena ruka kad teren postane nezgodan – to su trenuci u kojima se stvara povjerenje
Proljeće u punom cvatu, dani duži, a sunce konačno grije kako treba – idealno vrijeme za planinarenje! Uskršnje “pentranje” oko Mostara okupilo je zaljubljenike u prirodu, u organizaciji PK Kopaonik iz Leposavića, koje je vodio iskusni planinar Milutin Ilić, a čiji su gosti bili i članovi/članice PK “Vjeverica” iz Kotora. Svoje utiske sa nama je podijelila Tatjana Sužnjević, koja je za Boka News napisala nadahnutu priču sa ove trodnevne ture, a Željko Obradović potpisuje fotografije.
“Penjanje nije samo izazov tijelu, nego i prilika za povezivanje – s prirodom, s ekipom, i sa sobom. A na kraju dana, uz dobru klopu i priče s vrha, znaš da si upravo tu gdje trebaš biti.
Postoji nešto duboko iskonsko u penjanju. Možda to nije samo želja da se dosegne vrh, već potreba da se ide naviše – prema tišini, prema sebi, prema drugima. U tom duhu, planinarska druženja po stazama Cabulje, Veleža i Crvnja nisu samo fizička avantura, već i emocionalno putovanje kroz prirodu, prijateljstvo i jednostavnost života.
Sve tri planine, Cabulja, Velež, Crvanj, koje pripadaju “svijetu Dinarida” nude poseban doživljaj – od buđenja hercegovačke divljine do trenutaka tišine na vrhu, gdje se duša odmara, a oči piju horizonte.
U Hercegovini se planine ne osvajaju – sa njima se pregovara, korak po korak, dok ne prihvate tvoje prisustvo.
Prvog dana smo osvajali Veliku Vlajinu, vrh planine Cabulje.
Uspon na Cabulju je zapoceo tiho iz Bogodola, planinskog sela u podnozju Cabulje, u ranim jutarnjim satima, dok rosa još spava na travi. Okupili smo se ispred starih kamenih kuća, namjestili ruksake, zategnuli gojzerice. Prvi koraci još su pospani, ali već nakon nekoliko minuta, šum vjetra kroz travu i ptičji zov bude tijelo i duh.
Dok staza vijuga kroz šumske proplanke iznad Mostara, osjećaj zajedništva dolazi prirodno. Nema boljeg načina da se ljudi zbliže nego dijeljenjem koraka i daha. Razgovori počinju lagano – o planinarskoj opremi, vremenu, stazi – ali već nakon prvih uspona, riječi postaju dublje. Tu, među mirisima borovine i pod pogledom Velike Vlajine koja se nalazi na 1780 mnv, ljudi se otvaraju jedni drugima kao da su se oduvijek poznavali. U pauzama se dijele komadi čokolade, gutljaji dobre sljive iz cuturice, pokoji domaći kolačic, voce iz ruksaka.
Staza iz Bogodola vodi prvo kroz blage livade i nisko rastinje, uz pokoji suhozid, miris planinske kadulje i pogled koji se širi prema Rakitnu i dolini Neretve. Nema velikih oznaka – ova planina se pamti po osjećaju, ne po strelicama. Uskoro počinje lagani uspon grebenom, a razgovori među planinarima postaju sve rjeđi. Dah se čuva, ali pogled govori sve – priroda je moćna, a ljudi koji s tobom koračaju – odabrani.
Velika Vlajina se ne vidi odmah – skriva se iza valova brežuljaka i stijena. Ali kad jednom ugledaš vršnu stijenu, srce ubrza. Posljednji dio uspona je kamenit, ali ne pretežak – dovoljno zahtjevan da zaslužiš vrh, a dovoljno blag da te ne slomi.
Da smo je uhvatili u dobrom danu, poklonila bi nam prizore koji ostanu zauvijek. Mostar u dolini, Prenj i Čvrsnica u daljini, Jadransko more bi sijevalo na horizontu.
Povratak ide lagano, kroz smijeh i anegdote, dok se nebo otvara I sunce polako pocinje da nam se osmjehuje. U Bogodol se silazi s blatom na pantalonama, rumenim obrazima i punim srcem. I dok se u dolini opet pale svjetla, u planinara ostaje ono tiho unutarnje svjetlo – da je jedan dan živio punim plućima, visoko iznad svakodnevice.
Drugi dan – Uspon na vrh Botin – kamenom stazom do neba.
Drugog dana smo osvajali Velež i njegov najvisočiji vrh Botin na 1969mnv. Krenuli smo u podnožju Veleža sa 900mnv, od sela Kokorina, zaseoka Trnova dolina, preko Janjči dola do vrha Botin.
Velež, sa svojim moćnim grebenom i vjetrovitim visovima, traži više truda – i zato daje više, ne traži da ga voliš na prvi pogled – on traži poštovanje. Tu se često hoda u tišini, jedan iza drugoga, dok misli lutaju, ali pogledima potvrđujemo prisutnost. Taj tihi jezik planinara – klimanje glavom, osmijeh, pružena ruka kad teren postane nezgodan – to su trenuci u kojima se stvara povjerenje. Botin se čini kao usamljeni div, ali na vrhu nikad nisi sam – uvijek se nađe neko da ti slika pogled, da s tobom podijeli mandarinu, da ti čestita kao da si osvojio svijet.
Uspon je postupan, ali neprestano traži snagu. Sunce brzo ugrije stijene, a vjetar zna iznenada prohujati grebenom. Ovo je planina bez izvora – voda je zlato, a sjena rijetka. Zbog toga svaki korak postaje svjestan, pažljiv, tih. Planinari se rašire po stazi, svatko u svom ritmu, ali s jednim ciljem – dosegnuti tu tačku gdje se nebo spušta najbliže Hercegovini.
Pred sam vrh teren postaje strmiji, kamen oštriji, ali pogled sve širi. Kada konačno zakoračiš na Botin, osjetiš više od visine – osjetiš prisutnost. Tu nema buke, ni signala, ni sjene – samo tišina koja ne pritišće, već oslobađa. Pogled puca na sve strane: s jedne strane Mostar i Neretva kao srebrna nit, s druge Prenj, Čvrsnica, pa sve do Jadranskog mora u magli.
Na vrhu se ne viče – šaptom se govori, iz poštovanja. Sjedne se na kamen, izvadi sendvič ili komadić čokolade, podijeli gutljaj vode i nekoliko pogleda koji više govore nego riječi. Tamo gore, čovjek shvati koliko je malen pred prirodom, ali i koliko vrijedi trud koji je uložio da se tamo nađe.
Silazak ide lakše, ali pažljivo – kamen je hrapav, sunce visoko. I dok se Velež polako vraća u svoju tišinu, planinar nosi dolje nešto nevidljivo, ali trajno – osjećaj da je bio dio nečeg većeg od sebe. I zna da će se vratiti. Jer Velež, iako tvrd, uvijek primi nazad one koji mu priđu s poštovanjem.
Trećeg dana penjemo Crvanj i osvajamo vrh Zimomor na 1920mnv.
Planina Crvanj, smještena između Boračkog jezera i Glavatičeva, često ostaje u sjeni slavnih susjeda poput Prenja ili Bjelašnice. Ali upravo u toj tišoj pozadini skriva se nešto posebno – planina koja ne galami, ali ostavlja trag. Njen najviši vrh, Zimomor (1920 m), nosi ime koje i ljeti zazvuči ozbiljno. A kad staneš na njega – znaš da nije bez razloga.
Uspon je započeo iz sela Gornja Bijenja sa 905mnv, gdje se zelene doline i pašnjaci lagano uzdižu prema šumama i visovima. Staza vodi kroz pitome proplanke, prošarane mirisima divlje trave, pa sve više prelazi u niske šume i kleku. To nije planina koja odmah oduzme dah – ona ga uzima polako, neprimjetno, dok hodaš i sve više osjećaš da si dio nje.
Nema tehničkih prepreka, ali Crvanj zna biti varljiv – vrijeme se mijenja brzo, a vjetar, čak i ljeti, zna donijeti mirise zime. I onda, kad već misliš da si na vrhu, shvatiš da te čeka još jedan greben, I još jedan greben i još jedan uspon – i konačno, Zimomor.
Na vrhu uzivanje u suncu I suncanje. Nije tipicno za Zimomor. Neki kažu da ime dolazi od osjećaja hladnoće, neki od pogleda koji ostavlja bez riječi. S vrha se otvara prizor koji izgleda kao nacrtan: Prenj, Velež, Bjelašnica, pa sve do Zelengore u daljini. Planine se nižu kao talasi kamena i svjetla, a čovjek – samo tačka u toj veličini.
Na Zimomoru nema ploča ni graje. Samo nekoliko kamenova, možda piramida složenih rukom planinara prije tebe. I to je dovoljno. Tišina govori više.
Silazak s Crvnja nosi onu posebnu lakoću koju samo planina zna dati – kada su noge umorne, ali duša laka. Pogledi se vraćaju prema vrhu, kao da se opraštaš s nečim što nećeš tako lako zaboraviti.
Jer Crvanj nije planina koja traži aplauz – on traži poštovanje. I kad jednom hodaš njegovim stazama, shvatiš da ljepota nije uvijek u visini, već u miru koji ostaje s tobom još dugo nakon što si sišao.
U planinama, čovjek vidi koliko mu malo treba. Suvo mjesto za sjesti, topla jakna, komad hleba i neko s kim možeš podijeliti pogled na dolinu. Planinarsko druženje nije samo zajednički hod – to je zajedničko življenje tog dana, dijeljenje tereta, radosti i umora. U dolini smo često sami, iako okruženi ljudima. Na visinama smo zajedno, iako ponekad daleko od svega.
Zato su staze Cabulje, Veleža i Crvnja više od putanja kroz prirodu – one su mostovi između ljudi. U svakom zavoju, svakom usponu, u svakom predahu, gradi se nešto trajno. I kad se vratimo u grad, sa soli na čelu i bolom u nogama, ostaje ono najvrijednije: sjećanje na zajednički korak, na osmijeh u oblacima, i na osjećaj da negdje, tamo visoko, još uvijek postoji mjesto gdje je čovjek čovjeku drug”.
