U gradu skalina i mirisa mora, živi čovjek čija kamera ne spava i koji ne dozvoljava da sjećanja izblijede. Milan Dobrilović – neumorni fotograf, kamerman, hroničar i muzičar i čuvar vremena iz dana u dan bilježi tihe elegije o gradu, ljudima i moru koje voli više od svega. Njegovo ime odavno je utkano u tkivo Herceg Novog, kao tiha, ali postojana nota života.
Prva ljubav: muzika
Prije nego što je zabilježio ijedan kadar, Milan Dobrilović svirao je note. Njegov prvi instrument bila je usna harmonika. Još kao dječak iz Bijele, sa trinaest godina, nosio ju je u džepu i svirao djevojčicama na plaži, i tako pobirao njihove simpatije. Uskoro je došla i klasična harmonika, pa časovi u muzičkoj školi u Bijeloj. Muzika mu je bila prva ljubav – živa, topla, zarazna. Osnivao je bendove: Dijamanti, kasnije Galeb, svirao na terasama, u konobama, po feštama i maskenbalima, na svadbama. Bili su to dani početaka Praznika mimoze, a Milan je svirao uz podršku mjesne zajednice, i pod budnim okom kapelnika Gradske muzike Herceg Novi – Ivana Đanka Ciber, čovjeka koga i danas s poštovanjem pominje.
Kad je objektiv zamijenio mikrofon
Tek kasnije, kada su prsti već poznavali svaki akord, Milan je otkrio drugu ljubav – svjetlopis. Prvi fotoaparat, stari Zorka, dobio je od oca, a zatim kameru bez tona, pa dugi niz sve savremenijih uređaja… Snimio je prve kadrove Praznika mimoze, a od tada nije prošla godina bez njegovog objektiva. Toliko je bio vezan za taj Praznik da je, dok je služio vojni rok, pobjegao iz kasarne – samo da bi stigao na Feštu. Takva je bila snaga njegove ljubavi prema gradu, kameri i prazniku što miriše na djetinjstvo.
S kamerom u gepeku, uvijek spreman da zabilježi nešto lijepo – bilo da je to pogled s planine, brod u luci, klapa u prolazu ili dječji osmijeh na rivi – Milan je postao neizostavni hroničar Novog i Boke i već više od decenije je saradnik portala Boka News-a.
Grad od skalina: priča u slikama
Njegova arhiva, razgranata i bogata – broji preko 160.000 fotografija i više od hiljadu video zapisa na YouTube-u. Na Facebooku je osnovao stranicu “Herceg Novi, grade od skalina”, gdje je sabrao ne samo svoje radove, već i dragocjene porodične fotografije starih novskih familija, ali i fotografije gradova i događaja u Boki. Grupa ima 70 hiljada pratilaca, a najvažniji komentari za njega dolaze od Novljana rasutih širom svijeta. Kažu mu da uz jutarnju kafu otvore njegove slike i bar na tren ublaže nostalgiju.
Od Praznika mimoze, Fešte od kamelije, Fešte od žućenice, kotorskih karnevala – ništa mu ne promakne. Često ga pitaju: „Imaš li koristi od svega toga, Milane?“ A on, osmijehom, odgovara: „Volim da nekome drugome pružim duplo više nego sebi. U tome uživam.“ Svakodnevno se uključuje uživo preko stranice, svirajući, snimajući, komentarišući, dijeleći ono što vidi i osjeća. Gdje god se nađe, napravi priču. Jer priča je svuda – u starom kamenu, u pogledu s tvrđave, u pjesmi klape koju uvijek rado snimi i kojoj se, naravno, priključi u tercu.
Milan nije profesionalac po diplomi, ali jeste po duši. Znanje je sticao sam, učio gledajući i radeći – prvo u Sky Sat televiziji, a zatim kroz svakodnevni rad na terenu. Snimao je spotove za muzičke grupe, najviše za Egzoduse, a njegov rad postao je prepoznat u cijeloj Boki.
Bio je radnik Jadranskog brodogradilišta u Bijeloj, gdje je proveo 40 godina. Tamo je stekao penziju, ali i mnogo više – životne prijatelje, znanje, sjećanja. Kuća njegove porodice nalazila se unutar ograde brodogradilišta. Rastao je uz zvuke čekića i brodskih sirena, ali je dušom bio negdje na moru – sa harmonikom, kamerom, pjesmom. Brodogradilište mu je bilo dom, a kamera i harmonika – sloboda.
U mladosti, volio je da izlazi, da se zabavlja, da osluškuje puls tadašnjeg vremena. Najčešće je to bila diskoteka Labirint, išao je s društvom u Cavtat, a svakodnevno dolazio u Novi, iako je tada još živio u Bijeloj. Tek 1994. godine preselio se u Herceg Novi, grad kome je godinama već pripadao dušom, kamerom i pjesmom. „Bila je to mladost puna užitaka i zadovoljstva“, kaže – i to se osjeti u svakom kadru koji danas snimi.
Korijeni daleki, srce u Boki
Priča o Milanu ne bi bila potpuna bez porodične hronike. Njegovi Dobrilovići porijeklom su iz Pive. Trbuhom za kruhom, preko Kotora, stigli su u Istru za vrijeme Mletačke vladavine. Njegov otac, rođen u tada italijanskoj Istri, završio je u Etiopiji kao vojnik, gdje je ostao čak trinaest godina, bez ikakvog glasa porodici. Vratio se tek nakon rata, pronašao posao u Pljevljima I životnu saputnicu, Milanovu majkau. Zatim je sa Domom za ratnu siročad , došao u Bijelu – gdje je i ostao do kraja života. Govorio je četiri jezika, bio je zanimljiv, tih, svestran čovjek.
Pred kraj života, zamolio je Milana da istraži porodično porijeklo. Milan tada nije stigao – život, posao, snimanja… Ali njegov sin, Denis, jeste. Danas priprema dokumentarni film o Dobrilovićima, o putu od Pive do Istre, o istoriji jedne porodice koja je vijekovima pratila vjetar – ali nikad nije zaboravila korijene.
Milan je i danas neumorni hroničar grada i Boke, onaj koji svojom kamerom liječi nostalgiju, bilježi sve ono što bi nestalo u prolazu – i pretvara ga u priču, kadar, pjesmu bez riječi, i zato, dok kamera i dalje bilježi i dok harmonika tiho svira za dušu, Milan Dobrilović ostaje ono što jeste – svjetlopisac vremena. Ne samo fotograf, ne samo muzičar – već hroničar osjećaja, čuvar fešti i dragulja svakodnevice, čovjek kojem je važno jedino ono lijepo. Jer, kako sam kaže – samo takvi trenuci treba da ostanu upamćeni.
/S.Kosić/
