Rano ujutro 22.aprila 1941, periskop britanske podmornice „Regent“ zaparao je površinu Jadrana pred ulazom u Boku Kotorsku. Njen komandant, kapetan korvete Hju Kristofer Braun, napeto je posmatrao obalu na kojoj nije znao što ga čeka – jugoslovenska vojska u rasulu pod žestokim udarima Italijana i Njemaca što su 16 dana ranije, iznenada izvršili napad na Kraljevinu Jugoslaviju, ili čak možda i same italijanske i njemačke snage sa kojima su Britanci tada već godinu ipo dana ratovali na Mediteranu.
Braun je sa „Regentom“ isplovio 17.aprila sa Malte na specijalnu misiju, sa naredbom da uplovi u glavnu jugoslovensku pomorsku bazu u Boki Kotorskoj i odatle evakuiše britanskog ambasadora u Kraljevini Jugoslaviji, Ronalda Kempbela i osoblje ambasade. Među njima je bilo i dosta operativaca britanske obavještajne službe SOE, koji su se krili pod lažnim diplomatskim identitetima, pa je Londonu bilo veoma stalo da dobije makar njihove izvještaje u diplomatskoj torbi ambasadora koji bi se ukrcao na podmornicu. Iz bombardovanog Beograda, Kempbel je naime, u međuvremenu stigao u Boku gdje se u Herceg Novom, smjestio u čuvenom hotelu „Boka“. Tu ga je zatekla i jugoslovenska kapitulacija 16.aprila. Italijanske vojne snage okupirale su Boku gdje je već šest dana vladao pravi haos u kome su jugoslovenski vojnici, po za njih kraju rata, napuštali svoje dužnosti u brojnim mornaričkim objektima duž obala zaliva i odlazili kućama. Okupator je „tek hvatao konce“ u svoje ruke i osjećao se prilično sigurno, pa izviđačke stanice na brdu Obosnik i na Prevlaci još nisu bile u punoj funkciji.
U takvim okolnostima ulazu u Boku približavala se britanska podmornica – „Regent“ je plovio u tzv. ratnom trimu, odnosno poluuronjenom stanju u kome je iznad morske površine bio samo njegov toranj. Komandant Braun i osmatrači napeto su sa tornja dvogledima posmatrali obalu i utvrđenja na ulazu u Boku, strijepeći hoće li topovi sa njih, otvoriti vatru na „Regent“. Ne znajući da su oko njega stotine morskih mina kojima su Jugosloveni prije izbijanja rata osigurali prilaze Boki, Braun je sa velikom dozom sreće, „pogodio“ od mina čisti prilazni kanal i uskoro se „Regent“ našao unutar zaliva, ploveći pored Igala, Herceg Novog, Savine, Meljina, Zelenike… Na ulazu u Kumborski tjesnac podmornica se morala zaustaviti jer se pred njom ispriječila dvostruka baraža od protivpodmoničkih mreža i mina, što je branila dalje napredovanje ka Tivtu.
„Regent“ koji je na jarbolu vio veliku britansku vojno-pomorsku zastavu za čudo, nije privukao pažnju nikoga od brojnih italijanskih vojnika što su špartali obalama. Puna dva sata ostao je ovaj britanski ratni brod neopažen i neometan od ljudi i oružja koji su se nalazili svuda naokolo.
Gledajući durbinom na obalu Braun nije mogao dokučiti kakvo je stanje jer je svuda okolo mogao vidjeti vozila, grupice ljudi i vojnika čiju nacionalnu pripadnost nije mogao ustanoviti. Znao je međutim, da ne smije dugo da oklijeva, pa je vidjevši na obali dvojicu oficira u mornaričkim uniformama, počeo povicima i mahanjem ruku da skreće njihovu pažnju na poluzaronjenu podmornicu. Napokon su ga ovi primijetli i ubrzo se čamcem dovezli do „Regenta“ gdje su gosti za koje se ispostavilo da su jugoslovenski oficiri, iznenađenog Brauna obavijestili da je Jugoslavija potpisala bezuslovnu kapitulaciju i da su Boku već preuzeli Italijani. Kao gromom ošinut, Braun je tek tada spoznao svu težinu svog položaja jer je njegova podmornica bila duboku u neprijateljskoj bazi, opkoljena sa svih strana. Ipak, i pored toga odlučni Britanac nije odustao od izvršenja povjerenog mu zadatka – svoje jugoslovenske goste u zamjenu za obećanje da će ih povesti sa sobom na Maltu kada „Regent“ isplovi, poslao je u Zeleniku da telefonom pokušaju stupiti u kontakt sa britanskim ambasadorom u Herceg Novom i obavijeste ga da je „Regent“ došao po njega.
Podmornica se primakla molu u Zelenici, ali nije pristala na nega. U međuvremenu i Italijani su se trgli iz letargije i počeli pokazivati interesovanje za neprijateljski ratni brod koji im je bio bukvalno pod nosom. Začudo, nisu odmah napali podmornicu već je sa obale čamcem na „Regent“ došao jedan italijanski kapetan i Braunu saopštio da će mu omogućiti da uspostavi vezu sa britanskim ambasadorom uz uslov da podmornica pristane u zeleničkoj luci.
„Dolazak moje podmornice u ovu bazu nema ofanzivni karakter. Imam zadatak da ukrcam našeg ambasadora koji se poslije kapitulacije ovdje sklonio.“- odgovorio je Braun Italijanu i odbio da podmornicom pristane uz molo gdje bi ona u tim okolnostima, najvjerovatnije bila zarobljena. Italijani po instrukcijama kojeg su dobijali od svog glavnokomandujućeg admirala što je tek bio uspostavio svoju bazu u Tivtu, pokušali su na brojne načine da privole Brauna da siđe sa podmornice na obalu što je ovaj uporno odbijao. Tenzije su postepeno rasle, a na obali su se mogli vidjeti italijanski vojnici kako posjedaju topove obližnje obalne baterije u Kumboru i njihove cijevi okreću prema „Regentu“. Stigla je i posljednja ponuda italijanskih parlamentaraca – komandant „Regenta“ uputiće u Tivat jednog od svojih oficira sa podmornice da razgovara sa italijanskim admiralom i da stupi u vezu sa ambasadorom. Braun je pristao, pod uslovom da italijanska komanda istovremeno pošalje na njegovu podmornicu kao taoca, jednog svog oficira.
„Učiničemo to, ali ako pokušate da zaronite, otvorićemo na vas vatru iz obalnih baterija.“- upozorio je italijanski pregovarač, iako je Braun već znao da se nalazi u klopci u kojoj mu opasnost prijeti i sa mora i sa kopna i iz vazduha.
Uskoro je na „Regent“ stigao talac – poručnik italijanskog 94.pješadijskog puka Armando Boneti, dok se na obalu u italijansku klmadu, uputio Braunov prvi oficir Lember.
Obećavajući svom kolegi da ga neće ostaviti osim u slučaju krajnje nužde, Braun je znao da mu vrijeme polako ističe jer je igra nerava i gledanje preko nišana sa Italijanima trajala već više od pet sati. Na odlasku, Lemberu je kazao: „Vaš zadatak je da što prije završite razgovor sa italijanskim admiralom i da stupite u vezu sa našim ambasadorom. Italijani će nastojati da Vas u razgovoru što duže zadrže kako bi dobili detaljne podatke o svim aspektima našeg zadatka. Vaši odgovori treba da budu kratki i da ne sadrže nikakva druga objašnjenja do ova koja smo im već dali. Obavjestite ambasadora da noćas namjeravamo da isplovimo.“
Znajuči da igra „na ivici noža“ i da njegova podmornica može lako biti onesposobljena i zarobljena, Braun je naredio da se iz predostrožnosti, spali najveći dio povjerljivih dokumenata i šifrarnika na podmornici. Oko 15.30 telegrafisti je naložio da pošalje radio-depešu britanskoj komandi na Malti u kojoj je izvjestio o svom neuobičajenom položaju gdje su ga u tim trenucima, štitile samo tanke niti kojima se italijanski admiral pridržavao Ženevske konvencije i odnosa prema parlamentarcima neprijateljske strane…
I dok su se Italijani ipak pridržavali diplomatije, na scenu stupaju njihovi saveznici Njemci koje niko nije obavijestio o svemu što se događalo. Vidjevši usred Boke podmornicu pod britanskom ratnom zastavom, dva njemačka bombardera tipa „junkers JU-87 štuka“, oko 15.35, obrušila su se na „Regent“. More oko podmornice zasule su aviobombe koje su eksplodirale u neposrednoj blizini „Regenta“, nanijevši mu lakša oštećenja. Oglasilo se zvono za uzbunu i „Regent“ je počeo da zaranja, ali su se avioni vratili prije nego što je nestao pod vodoma, pa su mitraljeski rafali zadobovali po čeličnoj oplati podmornice i njenom tornju gdje su ranili komandatna Brauna i dvojicu članova posade. Na britanskoj podmornici na trenutak je nastala panika jer je posada pomislila da su bliske eksplozikje bombi probile trup broda i da on tone, ali je red brzo uspostavljen kladnokrvnošću dvojice mlađih oficira, Sautvuda i Andersona te ranjenog komandanta Brauna kome je bolničar ukazivao pomoć na tornju podmornice. U takvim okolnostima, Braun je naredio da se „Regent“ odmah udalji od obale u dublju vodu, okrene pramac prema izlazu iz Boke i zaroni. Znao je da nema nikavih izgleda protiv Italijana i Njemaca koji su svoje saveznike natjerali da prekrše diplomatski protokol i napadnu podmornicu.
Poluzaronjeni „Regent“ plovio je punom brzinom prema rtu Oštro. Na njegovom jarbolu i dalje se ponosno vijorila britanska zastava, a grmljavina topova i štektanje mitraljeza sa obale pratile su napredovanje podmornice prema izlazu iz zaliva. U visini Herceg Novog, podmornica je najzad mogla da potpuno zaroni u dubokoj vodi i time se spasi od gotovo sigurnog uništenja u sred neprijateljske vojne baze. Ambasadora nisu uspjeli da izvuku, a u zalivu Boke, kao zarobljenik Italijana ostao je poručnik fregate Lember. Uzdrmani „Regent“ u podvodnoj vožnji uspio je opet da srećno prođe kroz minska polja pred Bokom i pobjegne južno, prema Otrantu. Podmornica je izronila te večeri, negdje daleko od crnogorske obale na putu prema Otrantskom tjesnacu. Zajedno sa njenom izmučenom i istraumatizovanom posadom, svježi noćni morski vazduh koji je nahrupio u unutrašnjost „Regenta“, udisao je i italijanski talac, poručnik Amando Boneti. Za njega se Drugi svjetski rat završio 26.aprila 1941 kada je „Regent“ uplovio u svoju bazu na Malti, a italijanski oficir upućen u britanski kamp ratnih zarobljenika. Tako se završio jedan od najčudnijih događaja Aprilskog rata 1941 na Jadranu – devetočasovni boravak britanske podmornice u sred tada već italijanske pomorske baze Boka Kotorska. „Regent“ je nastavio da ratuje još dvije godine, sve do 18.aprila 1943 kada je podmornicu napustila njena dotadašnja sreća – naletjevši na minu sjeverno od italijanske luke Barleta, „Regent“ je potonuo na dno Jadrana. Nije preživio niko od 53 člana posade podmornice.
