Sve od čega je Biskaj poštedio dvojicu dubrovačkih jedriličara, Ivana Paskojevića i Lovru Peovića na putu od Southapmtona do Dubrovnika, Atlantik im je vratio na putu od Finisterre do zadnje ponte Apeninskog poluotoka, Cabo de Sao Vicente. Prali su ih valovi visine šest metara, šibao vjetar od 35 čvorova, popucale su im rupe za kraćenje jedara, u Cascaisu su ukrcali suputnika koji je vrijeme uglavno provodio stražnjicom okrenut kokpitu, hraneći ribu na veoma neposredan način.
Regatna jedrilica duga 12.5 metara ne izgleda velika među valovima dugim šest metara, a koliko je zapravo mala saznate tek kad ste s nekim, makar vam bio i najbolji prijatelj, u tako napornim uvjetima. Posljedica toga je da se dubrovačka posada prije prolaska Gibraltara prijateljski razišla. Od Cabo de Sao Vincente Lovre Peović će put do Dubrovnika nastaviti sam.
– Bolje i dvojac bez kormilara, nego brod s dva kapetana. Obojica smatramo da je ova odluka teška, ali jedina ispravna. Znam da će mi nastavak puta bez „Paska“ biti veoma težak, naročito noću. Ne usudim se kroz noć ploviti na auto-pilotu, tako da će stajanja biti češća – kaže Peović. No, vratimo se na A Corunu u kojoj je završio tekst prošlog putopisa. Do tu je još sve bilo u redu, ako izuzmemo ozbiljne tehničke probleme s argolom i motorom. U A Coruni, prelijepom obiteljskom gradiću u kojemu svi imaju psa, a djeca vani ostaju do kasnih sati, Lovre i Ivan, kojeg svi zovu Pasko, proveli su ugodna dva dana a onda nastavili u Muxiu gdje su upoznali stariji engleski par koji već četiri mjeseca krstari obalama Španjolske i Portugala i od kojih su dobili nekoliko korisnih savjeta za nastavak plovidbe. Čim su iz Muxie isplovili prema Cabo Finisterreu – problem.
Kolumbom su zakačili plutaču od vrše za rakove. Nije da je nisu vidjeli, ali ni 50 metara razmaka nije bilo dovoljno zbog plutajućeg konopa. Pokušaj da se iz svega izvuku na motor, nije upalio. Vezali su konopom mezomariner, bacili ga u more i isprve „ulovili“ konop od plutače, a onda su nožem presjekli konop zbog čega će im šapnjolski ribari još neko vrijeme spominjati užu rodbinu. Valovi su u nastavku puta bili visoki 4 metra, s vjetrom do 28 čvorova. Šteta što se vjetar i valovi nisu poklapali. Brodski brzinomjer je pokazivao solidnih 10 do 14 čvorova, ali pogled na kartu zapanjio je Lovru. Za 10 sati prešli su jedva 70 milja, a do Leixosa im je trebalo još toliko. Jalabanda i pomalo prema kraju bilo je jedino pametno rješenje. Tako su završili u Vigu.
Kako im je putem glava glavnog jedra ispala s jarbola, a rupe za kratove se raspale, nakon tri sata lutanja Vigom naišli su na starca i njegovu suprugu kako šiju jedra. Uspjeli su iskamčiti klizač i malo samoljepljivog dakrona, ali kad su se vratili na brod, dočekala ih je kiša, pa su sve ostavili za sutra i uhvatili se dobre španjolske cervese (piva). Čim su sutradan izašli iz Viga, Atlantik ih je zamlatio valovima od 6 metara. Bili su to tek okrajci nevremena s valovima od 12 metara. Vjetar i valovi opet se nisu poklapali, ali brod je letio. Bartul Ljubanović čekao ih je sa saketima punim hrane i vode u Cascaisu. Ukrcao se za pet minuta, a za pola sata je već poćeo povraćati. Tek sutradan odvojio se od razme i konačno prestao abrumavat.
Lovre i Pasko odradili su tako najtežio dio puta, uspješno prošli kroz ralje Biskaja, okrenuli leđa Atlantiku i krenuli prema Gibraltaru i Tarifi, maloj lučici pored Cabo de Sao Vicentea.
– Prolazio me strašan osjećaj olakšanja što je Atlantik za nama, a morila me činjenica da Pasko i ja ne možemo dalje. Došli smo do točke gdje se više ni oko čega nismo uspijevali složiti, pa je svaka konverzacija završavala dernjavom, nakon čega smo potpuno prestali komunicirati, a to na brodu doista nije dobro. Sad moram nastaviti dalje sam – kaže Lovre s kojim smo razgovarali dok je ukrcavao gorivo u španjolskom Almerimaru, točno nasuprot granici Maroka i Alžira.
Ni put od Gibraltara do Almerimara nije prošao bez nevolja. Zamiliste da ste na 12,5 metara dugom brodu sami i dogodi vam se prodor vode na osovini kormila. Zamislite da vam se brod vodom puni 10 litara na uru. To doista može biti naporno, ali malo Lovrine domišljatosti i tuba sikaflexa riješili su i taj problem. Na slici u galeriji lijepo se vidi “akvarij” kojeg je Lovre sagradio oko osovine, ali i način na koji je metodom “uradi sam” osuvremenio autopilot koji ga vodi kroz samotne noći.
Lovre je u Almerimaru isplanirao 28-satno putovanje od 200 milja i tako uspio Božić dočekati u Alicanteu. Na tom je putu, kao uvijek, vrijedila parola “snađi se” – obrijat se uz pomoć gela za tuširanje jer onog za brijanje nije bilo, a za badnjak umutiti palačinke bušilicom, što možete vidjeti u videu kojeg smo ranije objavili na ovoj web stranici.
JEDRILICOM OD ENGLESKE DO DUBROVNIKA
Piše Jadran Kapor
