Nova pozorišna predstava u produkciji Centra za kulturu Tivat, autorski projekat Obrada Neneziča „Gorska drama“, premijerno je izvedena u četvrtak veče na sceni u atrijumu ljetnjikovca Buća-Luković u Tivtu i ovdašnju publiku, naviklu na vrhunske domete tivatske pozorišne produkciije koja traje već 17 godina, ostavila duboko razočaranu.
Predstava zbog koje su smjenom platili „neposlušni“ direktori CZK Vojislav Kaluđerović i Dragan Laković jer nisu željeli da na scenu postave Nenezićev tekst na kome su insistirali gradonačelnica dr Snežana Matijević, potpredsjednik Opštine dr Siniša Kusovac i sekretarka za kulturu Dubravka Nikčević, pokazala je što se događa kada se političari pokušavaju baviti umjetnošću i određivati reper artističke vrijednosti.
Skoro dva sata mučenja ansambla mahom mladih crnogorskih glumaca na sceni i rediteljska interpretacija Nenezićevog teksta u stihu, koji varira od patetične seoske lirike do povremenih blistavih i upečatljivih sentenci, gledaoce je ostavila bez suštine – glavne poruke koju ovaj komad pokušava da pošalje. Linearna, bez dramatike, bez suštine, često i krajnje nelogična u dešavanjima na sceni, „Gorska drama“ najavljena kao pseudoistorijka priča o navodnoj ljubavi crnogorske princeze Jelene i perjanika Luke je sve samo ne to – ljubavna drama koja strašću, emotivnošću i konačnom tragičnošću,, „prodrma“ gledaoca i dopre do njegovog srca. Nenezić je reklo bi se, kroz navodnu „storiju o zabranjenoj ljubavi“ pokupao da ispriča priču o lošem karakteru i lažnom moralu samih Crnogoraca – apsolutizmu knjaza Nikole, poltronstvu i beskrupuloznosti njegovih podanika, ignoratnosti običnih stanovništva, raznolikim i dubioznim karakterima Nikolinih kćeri – nevjesti dvorova Evrope, te knjaževoj politici da preko leđa sreće vlastite djece, učvršćuje političke veze sa moćnim evropskim silama. Loše pokušavajući da na momente kopira manir maestralnog Živka Nikolića koji se istom ili sličnom tematikom bavio u svojim filmovima, Nenezić je postigao kontraefekat, prešavši u nekim momentima i granicu dobrog ukusa, posebno u scenama u kojima se igra sa moralnošću crnogorskih princeza.
Predstava se doduše, može tumačiti i iz današnje vizure kao svjevrsni umjetnički bunt protiv crnogiorske fasciniranosti apsolutističkim i na sve spremnim Gospodarem, jer način na koji je Aleksandar Radulović – monotono, a istovremeno strogo i sa izraženom gestikulacijom očiju i obrva, odigrao knjaza Nikolu, neodoljivo podsjeća na manir čovjeka koji posljednjih 27 godina vodi Crnu Goru. U beskrupuloznim postupcima knjaževih vjernih čauša – serdara Maksima i vojvode Rada i njihovom razvijanju teorija zavjere o ugroženosti države od „stranog elementa i domačih izdajnika“, maliciozni gledalac bi možda prepoznao postupke današnjeg crnogorskog Specijalnog tužilaštva. Ipak, imajući u vidu politički background iz koga dolazi „Gorska drama“, potpuno je nevjerovatno da je to bila svjesna namjera autora Nenezića, inače savjetnika predsjednika crnogorskog parlamenta i lidera SD Ivana Brajovića, koji je sa mnoštvom funkcionera SD i DPS, bio na premijeri predstave i oduševljeno joj aplaudirao.
Scenografija predstave koju potpisuje Darko Musić nije ni impresivna ni fukcionalna u oponašanju crkve, raskošnog petrogradskog dvora, skromnog crnogorskog dvora na Cetinju ili trga pred njime. Posebna priča su kostimi koje je zvanično, kreirala mr Anastazija Miranović, visoka funkcionerka DPS i direktorica Uprave za zaštitu kulturnih dobara Crne Gore. Osim nekoliko ženskih koji su već viđeni kao Miranovićkine kreacije na njenim modnim revijama, ona je posegla za garderobom samog CZK Tivat, pa je na scenu u „Gorskoj drami“ ponovno izašlo nekoliko kostima već korištenih u ranijim predstavama. Da li je „kreatorka“ kostima računala na to da se „Jelena Savojska – Karusel“ i „Innominato“ već godinama nisu igrali na matičnoj sceni pa je publika zaboravila na odjeću glumaca u tim komadima ili ne, tek činjenica da se kreacije Božane Jovanović i Ljiljane Petrović nisu „potpisale“ kao njihove u „Gorskoj drami“ već su predstavljene kao djelo Miranovićke, čitavoj priči daje i skandaloznu dimenziju.
Da nije goleme energije i prirodnog talenta zaista sjajnih mladih glumaca Marije Maše Labudović (knjaginjica Ana), Pavla Popovića (carević Nikola/Sava) i Omara Bajramspahića (vojvoda Rade/fon Manerhajm), „Gorska drama“ bi bila bukvalno negledljiva. Troje mladih glumaca koji su blistali i u prethodnom projektu CZK Tivat – komadu „Tre sorelle“, još su jednom pokazali raskoš svog talenta, bukvalno zasjenivši skoro sve ostale aktere, liše relativno korektnih Filipa Đuretić kao freskopisca Prokopija i Petra Novakovića (serdar Maksim/princ Arsen Karađorđević).
Maja Stojanović u glavnoj ženskoj ulozi knjaginjice Jelene je isuviše „ravna“ i bezizražajna, a taj utisak samo dodatno naglašava vrcavost i energija sa kojom je Labudovićka istovremeno odigrala sporednu ulogu Jelenine sestre, knjaginjice Ane. Najveće razočarenje je međutim, glavni muški glumac Jovan Dabović u ulozi perjanika Luke. Njegov performan i način na koji je potpuno identično – sa istim nedostatkom žara i neregije, beziražajno i monotono, uz jednolični i iritantan glas „odglumio“ i strast, i ljubav, i razočarenje i šok i tragediju, jedan je od najlošijih koji je u Tivtu viđen na „daskama koje život znače“ u posljednjih 17 godina koliko traje pozorišna produkcija ovdašnjeg CZK.
I upravo u tom kontekstu se najbolje vidi koliko je „Gorska drama“ promašen i loš projekat – iako su je tivatski DPS i DS političari „gurali“ do mjere da su zbog nje smijenili i uspješno rukovodstvo sopstvenog ovdašnjeg CZK i potrošili čak 55 hiljada u odnosu na prvobitno planirani budžet od 30 hiljada eura, „Gorska drama“ je daleko, daleko u negativnom smislu čak od „Kanjoša“ – možda i „najbljeđe“ predstave od skoro 20 koliko ih je CZK do sada postavio na scenu. „Popuniti prazne cipele“ koje su ostavili jedan „Bokeški D-mol“, jedna „Providenca“ ili fantastični “Jami distrikt“ od prije samo pola godine, za „Gorsku dramu““ je nemoguća misija i razlog što je pomalo razmažena i na izuzetno visoki umjetnički standard navikla tivatska pozorišna publika, premijeru novog komada dočekala mlakim i neubjedljivim, tek kurtoaznim apaluzom. Autorski projekat Obrada Nenezića na čijoj su inscenaciji insistirali političari, mimo volje umjetnika i poznavalaca struke, nije ni mogla proći bolje pa je „Gorska drama“ na kraju ispala svojevrsni, bokeškim riječnikom rečeno, PAŠTROĆ….
