Našeg sagovornika najbolje predstavljaju medalje koje je osvojio na internacionalnim takmičenjima i uspjesi koje je postigao u boćarkom sportu. Osvojio je zlato na Mediteranskim igrama 2009. godine, zlato i srebro na Svjetskom prvenstvu 2009. godine, srebro na Evropskom prvenstvu 2010. godine, srebro i bronzu na Svjetskom prvenstvu 2011. godine, srebro i bronzu na Svjetskom prvenstvu 2013, kao i srebro na Mediteranskim igrama iste godine, srebro na Evropskom prvenstvu 2015, zlato i srebro na Svjetskom prvenstvu 2016, dva zlata na Igrama malih zemalja 2017, bronzu na Svjetskom prvenstvu u Maroku 2017! Ovo je lična karta najuspješnijeg sportiste Crne Gore, boćara Miroslava Petkovića iz Tivta.
Skromno, kakav je oduvijek i bio, u intervjuu za Boka News, Miroslav Petković nam je otkrio trnoviti put kojim je prošao da bi stigao do uspjeha, razgovarao s nama o najdražoj medalji, školi boćanja, budućim planovima…
Vašoj kolekciji medalja pridružila se još jedna bronzana na Svjetskom prvenstvu u Casablanci?
Na ovom Svjetskom prvenstvu sam igrao dvije discipline: krug i precizno izbijanje. U disciplini krug sam izgubio od reprezentativca iz Hrvatske, sa 19 : 18 i mislim da sam mogao dati mnogo više jer sam u krugu uvijek imao bolje rezultate. Međutim, to su neki trenuci u sportu koju odlučuju… Na koncu, osvojio sam peto mjesto. Što se tiče preciznog izbijanja, do finala sam stigao sa najboljim rezultatima. Međutim, u finalu sam napravio jedan kiks… ustvari, možda to i nije bio kiks, jer … od 2009. godine ovoliki broj medalja osvojiti, mislim da nijedan boćar na svijetu nije uspio.
Pratio sam vaš nastup putem live stream-a i čini mi se da od kada ste postali reprezentativac, nikada lošije niste odigrali precizno izbijanje. Imao sam utisak da Vas je sustigao umor?
Na to pitanje je jako teško odgoviriti. Na prvenstvima je posljednjih dana takmičenja prisutan veliki napor jer se igra veliki broj utakmica. Dan prije sam igrao i ispao u krugu, a već sutradan sam igrao finale. Možda i jeste i nije umor, ali veliki fizički i psihički napor je svakako. Evo primjera, na Prvenstu Europe u Nici 2016, igrao sam dva finala u dva sata. Izgubio sam finale u pojedinačnoj borbi od predstavinika Italije. Nakon deset minuta sam igrao finale precizno, i napravio rezultat od 33 boda od 37 mogućih, što nikada niko nije na svijetu napravio u finalnim takmičenjima. Osvojio sam zlato. Znači, prije dvadest minuta sam izgubio u jednoj disciplini da bi ubrzo postao evropski prvak u drugoj … Tu je potrebna jaka koncetracija i naravno fizička spremnost. I onda se postavlja pitanje što je tu preovladalo…
Imali ste problema prilikom odlaska na Svjetsko prvenstvo u Maroko? Što se dogodilo?
Nažalost dogodila se greška u Boćarskom savezu i pogrešnom tumačenju međugraničnih propisa da državljanima Crne Gore nisu potrebne vize za Maroko. Inače i od FIBE je stigao dopis da nam vize nisu potrebne. Kada smo stigli u Instanbul bilo je jasno da se ne može putovati bez viza, ali su nas pustili za Maroko kada smo im pokazali papire, poziv za svjetsko prvenstvo. Kada smo stigli u Casablanku, na aerodromu smo čekali sedamnaest sati da bismo ušli u državu. Nije bilo jednostavno, ali smo i to prošli…
Što Vas očekuje u narednoj 2018. godini?
Od ove godine sam član Boćarskog kluba „Hidroelektrana“ iz Kupara. Potpisao sam ugovor sa njima i ove sezone nastupam u Drugoj hrvatskoj boćarskoj ligi, jug. Sljedeće godine su Mediteranske igre koje su meni posebno drage i, naravno, pripremaću se za učešće. Naime 2009. godine sam osvojio prvo zlato za Crnu Goru od kada je postala nezavisna država, zatim Evropsko prvenstvo.
Osvojili ste sve što se može osvojiti u boćarskom sportu; očekujemo i medalje sa Olimpijade 2024?!
Pariz će biti domaćin sljedećeg Svjetskog prvenstva, a očekujemo da će boćanje postati olimpijski sport do 2024. u Parizu.
Naravno da mi je želja biti tamo i popeti se na postolje, jer znam da to mogu. U Crnoj Gori sam osvojio sve što se može osvojiti, ustvari volim izazove, a olimpijske igre to zaista jesu.
Škola boćanja u Tivtu koju ćete voditi trebala bi uskoro početi sa radom?
Smatram da će se u Boćarskom savezu Crne Gore mnoge stvari promijeniti i krenuti na bolje kada je u pitanju afirmacija boćarskog sporta. Postigli smo dogovor oko otvaranja boćarske škole koja bi trebala da počne sa radom narednog mjeseca.
Škola će, kako ste već rekli, biti otvorena u Tivtu. Velike napore zajedno sa mnom uložila je i profesorica fizičkog vaspitanja Olivera Mitošević koja je inicirala cijelu priču. Bio sam u osnovnoj školi na prezentaciji ovog sporta. Još nije sve defisano, ali mislim da će škola zaživjeti i privući dosta omladine koja će biti u prilici da se bavi ovim sportom.
Nažalost, boćanje kod nas još uvijek nije na pravi način prepoznato kao sport. Tu ima dosta prostora za rad sa mladima i promjenu na bolje, a jedan od načina je i otvaranje škole boćanja.
Koja medalja Vam je najdraža i za Vas najznačajnija?
Nikoga ne mogu da krivim, ali godinama sam od bivših selektora bio neopravdano zapostavljan. Prvi put sam 2009. godine došao na red da igram neku disciplinu koja nije brzinsko izbijanje, u kojoj sam bio najbolji u Crnoj Gori. Jasno je bilo da u brzinskom izbijanju zbog jake konkurencije nisam mogao osvojiti medalju, ali jesam u drugim disciplinama. To tadašnji selektor nije prepoznao. Selektor Mićo Vuksanović koji je došao 2009. godine, postavio me da igram u preciznom izbijanju. To su bile Mediteranske igre na kojima sam osvojio zlatnu medalju, prvu za Crnu Goru od kada je postala samostalna država. To mi je jedna od najdražih medalja. Tada se u Crnoj Gori, konačno saznalo za boćanje, a ja sam dobio status vrhunskog sportiste.
Prošle godine sam na Svjetskom prvenstvu osvojio zlato i srebro. Osjećaj je fantastičan, neopisiv. Ustvari, svaka medalja za mene ima svoju draž i vezuje me za neki poseban trenutak!
/Miro Marušić/
