Kada sam nedavno napisao kratku povijest Kotora kao podsjetnik da je Kotor vječan a države prolazne a ne obrnuto kako ono danas kažu, “da je vječna”, napisao sam da su, bez obzira kome su pripadali ili čiju su vlast priznavali, Kotorani kroz mnoga stoljeća znali da se bore za svoj grad i da odbrane njegovu autonomiju, jezik i običaje, te svjesni posebnosti svoga grada predavali to zavještanje sa generacije na generaciju koje su ga nastavljale u budućnosti. Zavještanje da branimo grad predato je i nama, ali izgleda da mi nismo dostojni naših predaka. A nije ni čudo.
Koliko Kotorana zna bilo što o povijesti Kotora? Da li su generacije i generacije kotorske djece ikada, išta, učile o gradu koji je zbog svoje univerzalnih vrijdnosti upisan na listu svjetske kulturne baštine ili o svojim slavnim precima koji su stvorili Kotor ovakvim kakav je danas? O Ivanu Bolici, o Ljudevitu Paskvaliću, o heroju Jeronimu Bizantiju, o Nikoli Bući? O nezavismom gradu republici, o odbrani grada od Barbarose, o Lepantskoj bici, o velikom zemljotresu, o Ivu Vizinu i plejadi slavnih bokeljskih pomoraca?
Nikada, ništa, naša, bokeljska, kotorska povijest zatrta je za račun povijesti Crne Gore i to za samo sedamdesetak godina od kada su Boka Kotorska i Kotor “dobrovoljno” ušli u Crnu Goru, očekujući da će ona poštovati ogromno kulturno i prirodno bogatstvo koje su Bokelji i Kotorani unijeli u nju. Svjedoci smo danas tog poštovanja na svakom koraku, svjedoci smo devastacije prirodne, kulturne, ekonomske i svake druge baštine kojoj izgleda nema kraja, a naročito duhovne jer se postepeno, pogotovo kod mladih koji ne poznaju povijest grada i svoje korijene, gubi svijest o svojoj posebnosti, o svom identitetu.
Danas vam predstavljam jednog od tih naših slavnih predaka, kotorskog plemića i pjesnika iz XVI stoljeća,vremena renesanse, Ivana (Joannes) Bolicu (Bolica, Bolicis, Boliris) koji potječe iz stare ugledne kotorske plemićke porodice koja se pominje već u XII stoljeću. Rođen je u Kotoru oko 1520. godine, a tu je i umro 1572 godine i sahranjen. Sin je kotorskog plemića Nikole Ivanova de Bona i Pave (Paule) Zagurović, studirao je pravo u Padovi, a poslije studija se vratio u Kotor gdje je više puta bio sudac, općinski odvjetnik, član Malog vijeća, a bio je i poslanik u Veneciji (1553,1557).
Zaljubljen u Kotor i njegove ljepote i ponosan što je Kotoranin, napisao je u Kotoru i svoje najvažnije djelo, pjesmu “Descriptio sinus et urbis Ascriviensis” (Opis zaljeva i grada Kotora), koja nam daje neprocijenjivo vrijednu sliku Boke Kotorske i Kotora iz jednog dalekog vremena.
Bolica je odrastao u Kotoru o kojem pjeva kao o gradu od kamene čipke, o gradu u kojem »još i sad ima tragova stare slobode i koji nije nikada podnosio tvrdo ropstvo, koji nije pobijeđen ni silom ni ratom«. Prenosi nam osjećanje sigurnosti koje je imao u starinskom gradu koji je tada bio neka vrsta republike pod zaštitom Venecije, ali i svoj lokalni patriotizam, Bolica ne zaboravlja svoje korijene, smatra da su Kotorani potomci Askejaca građana Askriviuma, prvobitnog Kotora, još iz doba Grka.Ovaj stari pjesnik iz slavne porodice, koji je u neku ruku oličenje svoga grada, vodi nas u đir kroz Boku Kotorsku i Kotor.
U prvom dijelu pjesme opisuje nam Boku Kotorsku dolazeći s Jadranskog mora i još tada on osjeća, on pjeva, da je to »jedan od najljepsih zaliva na svijetu«, a zatim opisuje Kotor i njegovu okolinu, navodeći lokalitete koji postoje I danas, Vrmac, Puč, Gurdić, Duždevu palatu, kulu sa satom, kotorske crkve…
Lijep je je osjećaj kada shvatite, dok čitate stihove kojima pjesnik, skoro 500 godina prije nas opisuje Kotor, da je on gazio isti pločnik koji mi danas gazimo prateći ga u šetnji gradom, da opisuje istu crkvu ili palaču pred kojom mi danas stojimo, kada shvatite da ste i vi dio kotorske povijesti, na neki način da ste i sami povijest, jer postoji neka nevidljiva, kotorska nit koja nas povezuje kroz stoljeća.
Evo jedan dio opisa Kotora iz pjesme koju je sa latinskog preveo Relja Seferovic. Idemo sa pjesnikom u šetnju od Pjace od oružja, pored nekadašnjih crkava sv. Nikole (kafić Ćezare) i sv. Agate (iza palate Pima) do pjace sv. Tripuna :
….
Onom tko uđe u grad širok se otvara prostor
kojem stražari pristup čuvaju; sprijeda stoji
Kneževa palača zlatna, kurija pritišće s desna,
kvestorova pak stoji palača s lijeve strane.
Prislonjena je ondje i kuća zapovjednika
vojnika sa bedema grada, sa trijemovima se dižu
atriji zavojiti, zvoni tu onaj što vrijeme
određuje kad vrše se poslovi i dijeli
sate noćne, daleko on zove, daleko se čuje,
a sebe ne moze čuti, nit’ išta osjeća ondje
gdje tuče toliko puta ponavljajuć’ udarac ranjiv.
Nisam dokon nabrajat ulice niti ceste
popločene, ni način kojim razrješuju one
putokaze na raskrižjima, ni skladšta robe,
dosta nek bude otaca obgrlit krovove i svete
hramove. Naime, tko bi mogao sve to u kratkom
izreći stihu? Dakle: prvi je alfejski porod
koji ti hramove nudi, ako nastaviš ići
k poljani svetog oca, velika zvijezda mora,
Patarski junak, bliži žrtvenik prisvaja sebi.
uz njega djevica sjedi i spustivši kosu niz leđa
raširene ti ruke i izbočene grudi ti kazuje,
unutrašnjost zatvarajući svog hrama.
Odavde dalje se pruža široki trg, odasvud
krovove strme vidiš i prvo hram veličanstven
Tripunu frigijskom posvećen, kaže se ondje golem,
poduprt mramornim stupovljem trijem se podiže desno
gdje se sipljivi starci često šeću i sastaju oci
koii se tu državnim bave poslima ili sjede
na stolicama visokim i jednoglasno sude
naroduštojošuvijektragovedrevneslobode
nosi; naime tiranu nikakvu podložan nije
bio taj grad, niti lkad trpio teško je ropstvo,
Po volji svojoj sad stvari urediv’ u sretnom redu
uživa, oružjem ili silom nepobijeđen, a ni ratom,
ugodnu dokolicu pod paskom krilatog lava.
Usred poljane stoga visoki stoji stup,
Na njega stjegove dužda i velikoga senata
dizemo i veselo sa Mlečanima plješćemo svi mi.
Vidiš tu duge i vedre čete mladih i mnogih
staleža ljude. Trgovina tu veze robu
naizmjenično, tu se traži da za valjan novac
prodajna roba se nudi; napor svima je isti:
uzdizat vlastite stvari i više nego je pravo.
S drugepakstranehrama je pročeljekojem se sjaje
zabati podignuti na grčki nacin, desno
i lijevo četvrtaste noseć’ zvonike s vrhom
nalik na piramide, kojim vrhunce neba
visokog dotiču pritom odzvanjajući, zbore
pohvale naizmjence zahvalnim skladom, tebi
vrhovni Vladaru neba, i puk prizivaju Kristu.
……