Kamen je do juče bio sastavni dio života, materijal koji je oblikovao naše gradove i sela, povezivao nas stazama i putevima, dijelio maslinjake i vinograde bezbrojnim suvomeđama, činio osnovnu komponentu kulturnog pejzaža.
Danas je njegovo mjesto zauzeo beton, ali kamen polako ponovo biva prepoznat, ne samo kao vrijedan građevinski materijal, već i kao dio tradicije, dio našeg kolektivnog pamćenja, dio baštine.
Ponekad svu ljepotu gradnje u kamenu spoznamo slučajno, kao nus-produkt kakvog šumskog požara koji nam najednom oslobodi oku nepregledne terasaste njive rađene generacijama i generacijama. Paradoksalno je da njihovu ljepotu više cijene stranci, nego mi sami, još uvijek spremni da olako „modernizujemo“ betonom izgled sopstvene kuće i okućnice. Šteta, jer autohtone kamene kuće postaju ekonomski resurs upravo zahvaljujući sve većem turističkom interesovanju za mediteransku baštinu, a kamen je svakako njen najpoznatiji simbol.Očuvani ruralni predjeli u našem podosta opustjelom zaleđu stoga predstavljaju vrijednost čijom pažljivom i dobro promišljenom revitalizacijom možemo obezbijediti egzistenciju, čuvajući ujedno dio tradicionalnog načina življenja.
Nakon višedecenijske prodaje sopstvenih nekretnina, valjda smo svi shvatili da to nije dugoročno rješenje. Namjesto milionskih ulaganja u mamutska zdanja od betona, stakla i čelika, adaptacija starih, već postojećih, kamenih zdanja u turističke svrhe, čini se puno racionalnijim načinom razmišljanja. Renovirana stara zdanja sa očuvanom dušom, uklopljena u ambijent, važan su turistički proizvod. Turistima ne treba prodavati ono što nismo, već isticati ono jesmo i ono što još uvijek imamo. Za Majami je adekvatno okruženje blještavih nebodera, za egzotične Kanare primjerene su palme, ali Mediteran i njegov kraški obod, ipak prvenstveno treba da krasi kamen, maslina i čempres i to ne zato da bismo živjelu u prošlosti, već da bismo sačuvali budućnost!
/Željko Starčević/
