Zvonici su kao ruke, kako kažu stihovi pjesme, i zovu na vjenčanja i putovanja. Uistinu, kao rijetko koji drugi spomenici ljudskih ruku, zvonici spajaju glazbu zvona i težnju k nebu, označavajući nastojanja malih dalmatinskih sredina da iskažu svoju vjeru i čežnju k savršenstvu duha. Bokeški kampanjeli ostali su svjedocima težnje bokeljskih pomoraca da oblikuju i oplemene stiješnjeni krajobraz Boke vertikalama svojih silueta.
Kada su se Peraštani vraćali svojem domu kroz tjesnac Verige, prvi bi im pogled pao na zvonik župne crkve sv. Nikole, usađen podno surih brda u grozd peraških palaceta i čardaka.
Zvonik, po bokeški kampanjio, bio je mjesto koje je obilježavalo život Perasta, od slavljenja do smrti. Povod njegovoj izgradnji bila je pobjeda u Lepantskom boju (7. oktobra 1571.), o kojoj smo pisali već više puta. U toj presudnoj bitci za opstanak kršćana sudjelovalo je 15 Peraštana, od kojih su sedmorica poginula. Peraštani su u toj prigodi za nagradu od saveznika (Svete lige) tražili da se oslobodi Herceg Novi. U njegovom konačnom oslobađanju (1687.) sudjelovalo je 360 peraških boraca i 16 njihovih brodova.
Nakon toga događaja Peraštani su odlučili podići novi zvonik uz župnu crkvu sv. Nikole. Nacrt za zvonik izradio je mletački arhitekt Giuseppe Beati, a radove je izvodio graditelj Ivan Krstitelj Škarpa iz Staroga Grada, koji je sa svojim sinovima gradio i župnu crkvu u svojemu rodnome mjestu, a radio je i na otoku Visu. Peraštanski zvonik izrađen je od korčulanskog kamena kojega su peraštanski pomorci dovozili na svojim brodovima.
Svojom neobičnom visinom i uspjelim razmjerima zatvorenoga donjeg i otvorenoga gornjeg dijela, te svojim položajem u odnosu na grad Perast i okolni krajolik, taj zvonik zauzima jedinstveno mjesto među dalmatinskim baroknim zvonicima. Uz njega se započela graditi i nova barokna crkva, od koje je podignuta samo velika apsida, a od te neizgrađene crkve i danas je sačuvan drveni model mletačkog arhitekta Giuseppea Beatija. Velika barokna crkva trebala je imati i kupolu na križištu poput crkve Male Gospe na Prčanju, koju je 1789. projektirao mletački arhitekt Bernardino Macaruzzi. Za gradnju zvonika potrošeno je 50.000 dukata. Potpomagali su je crkovinarstvo sv. Nikole, pomorci i Plemenita općina peraška (stoga se na zvoniku nalazi općinski grb isklesan u korčulanskim radionicama), a za gradnju su se ubirale i porezne pristojbe. Kako stoji na natpisu, Peraštani su 1691. podigli zvonik na slavu Bogu, ukras crkve sv. Nikole te kao “vječni trofej trijumfirajućoj kršćanskoj Republici”. S visokom piramidom kupole zvonik je visok 55 metara. Na njemu su više puta izvođeni popravci (1837. 1842. 1912. i 1988.). U zvoniku su tri zvona, nabavljena u talijanskim radionicama. Veliko zvono dar je nadbiskupa Andrije Zmajevića iz 1713. godine, srednje zvono je iz 1797., a malo zvono iz 1797. oduzele su austro-ugarske vlasti pri kraju Prvoga svjetskog rata. Sadašnje malo zvono potječe iz ljevaonice Jakova Cukrova u Splitu i nabavljeno je 1926. godine.
U zalivu Boke nalaze se brojni zvonici. Tako se u susjednome mjestu Ljutoj diže zdepasti zvonik sv. Petra, no zato se uz župnu crkvu sv. Eustahija u Dobroti, djelu mletačkoga vojnog inženjera Bartola Riviere, koji je prethodno radio na katedrali sv. Marka u Makarskoj, diže vitak zvonik. Staru crkvu sv. Eustahija gradio je domaći graditelj Petar Skoko, a gradnju nove vodio je korčulanski graditelj Marko Jeričević Labud.
Zvonik uz crkvu sv. Eustahija počeo se graditi kada je kapetan Petar Tripov Ivanović 1795. oporukom ostavio novac za njegovu gradnju. Crkvena uprava je 13. listopada 1805. s graditeljem Nikolom i njegovim sinom Spasom Foreti- ćem sklopila ugovor o gradnji, dopremi i obradbi kamena s Korčule. Trošak obradbe i nabave kamena za zvonik iznosio je 2200 talira. On se poslije dugih priprema počeo graditi 1824., kako stoji na natpisu: “Bogu dobrom i velikom ovaj zvonik je dobronaklonošću dobročinitelja započet dana 17. septembra godine Gospodnje 1824.” No ni tada zvonik nije bio gotov zbog ekonomske krize, pa je tek po drugoj oporuci od 15.000 fiorina Petra Lukova Tripkovića 1886. godine gradnja nastavljena prema na¬crtu inženjera Milana Karlovca. Zvonik je konačno dovršen 1903., na visini od 35,5 metara, i od tada svojom elegantnom siluetom dominira bokeljskim krajobrazom. Na žalost, bio je oštećen u potresu 1979.
Treći zvonik koji se poput niza diže na obali Boke je onaj uz župnu crkvu sv. Matije u Dobroti, koja je završena početkom XVIII. stoljeća. Novac za njegovu gradnju dao je kapetan Pavao Kamenarović, a to potvrđuje npis iz 1784. godine iznad ulaznih vrata zvonika. Zvonik je četvrtaste osnove, a rastvara se ložom ispod piramidalne kupole s koje puca pogled sve do Veriga. U njemu se nalaze dva zvona koja je 1831. izlio poznati ljevač zvona iz Basana Giovanni Colbachini, a treće je zvono 1925. nabavio kapetan Bogdan Tripković.
