Da su jezik i istorija međusobno uslovljeni i da se međusobno prepliću, nije nepoznanica ni za lingvističke laike. To je možda najvidljivije u pozajmljenicama iz raznih jezikâ koje su u različito vrijeme i u različitim istorijskim okolnostima ulazile u naš jezik.Ali da se neki bitni istorijski događajizrcale i u etimologiji (pojedinih) riječi, to je široj čitalačkoj publici već mnogo manje poznato, štoviše uglavnom potpuno nepoznato. U ovom članku to ću pokazati na primjeru imenicâ koje denotiraju vladarske titule u našem jeziku. Biće vam, sa jedne strane, zanimljivo vidjeti kako neke riječi čuvaju- „zaključane“ u oviru njihovog glasovnog sklopa- određene značenjske komplekse kojih većina ljudi nisu ni izbliza svjesni, a, sa druge, saznati kako su te riječi uopšte nastale.
Svi ste bezbroj puta u životu u svakodnevnom govoru upotrebili neku od imenicâ kao što su car, kralj, knez itd. ni najmanje ne razmišljajući o porijeklu tih imenicâ u našem jeziku. Počnimo od porijekla imenice car. Istorijske preteče imenice carna terenu B/CG/H/S jezika su praslovenska imenica cěsar’ (apostrof iznad r ukazuje na to da je r meko i da se izgovara kao rj) i imenicacьsar’ (ь je takozvani poluglasnik, vokal koji označava redukovanu glasovnu vrijednost. To će reći da je- kad je u pitanju dužina trajanja izgovora vokalâ- trajanje izgovora poluglasnika kraće od dužine izgovora takozvanih kratkih normalnih vokalâ). Oblik cěsar’nalazimo i u starocrkvenoslovenskom jeziku. Sad dolazi najzanimljiviji dio priče o imenici car. Naime, logično se postavlja sljedeće pitanje: odaklevode porijeklo oblici cěsar’i cьsar’? Postavljeno pitanje, naravno, zahtijeva odgovor. Praslovensko cěsar’ posuđeno jeod gotskog kaisar (gotski je jedan od starogermanskih jezikâ. Njegov posebni značaj je u tome što je u pitanju prvi germanski književni jezik: jezik na koji je prevedena Biblija. Taj grandiozni poduhvat bio je- u četvrtom stoljeću poslije Hrista- djelo čuvenog gotskog biskupa Vulfile i, s njim, još nekolicine tadašnjih učenih ljudi). Gotsko kaisar, pak, posuđeno je iz latinskog Caesar, što je bila jedna od titulâ rimskih vladarâ (Imperator Caesar Augustus) po ugledu na Julija Cezara i rod Julijevacâ. Sufiks –ar’ u praslovenskoj imenici cěsar’ javio se analogijom prema istom sufiksu u riječima poput ribar’. Posuđivanje ove imenice iz gotskog jezika u praslovenski desilo se vjerovatno na dunavskom limesu u petom ili ranom šestom stoljeću poslije Hrista. Valja pomenuti i stariji i dijalekatski oblik ove imenice- oblik ćesar– koji je pozajmljenica iz vizantijskog grčkog. Toliko o porijeklu imenice cěsar’ (mala digresija: oni koji vole Oliverovu „Cesaricu“ sad znaju i porijeklo te riječi). Međutim, još nisam odgovorio odakle oblik car u savremenom B/CG/H/S jeziku. Car u našem jeziku vodi porijeklo od one druge riječi-preteče našeg današnjeg naziva za tu vladarsku titulu, dakle od riječi cьsar’. Cьsar’ je mlađa posuđenica, vjerovatno iz vizantijskog grčkog. To je bila titula vizantijskog cara, a potom- od Ivana IV Groznog- i ruskog cara. Kod Bugara je titulu cara prvi uzeo njihov vladar Simeon 917. godine. Sam oblik car nastao je tako što se poluglasnik između c i s izgubio, a onda se suglasnička grupa cs– teška za izgovor- uprostila, ispadanjem suglasnika s, u c. Niste ni sanjali da je sa carevima ovako komplikovano i u lingvistici, a ne samo u politici.
Još je zanimljivije porijeklo imenice kralj. Ta imenica u južnoslovenskim jezicima postala je od praslovenskog korlj’ь, i to, prvo, metatezom (zamjenom mjesta) glasova o i r, a onda duženjem vokala o koje je- poslije tog duženja-prešlo u a. Ali ono što je najinteresantnije u priči o kralju- i tačka u kojoj se jezička istorija isprepleće sa etničkom i kulturnom istorijom- jeste način na koji je ovo korlj’ь postalo u praslovenskom jeziku. A praslovensko korlj’ь i naše kralj vode porijeklo od germanskog ličnog imena Karl. I to ne od imena bilo kojeg Karla!! Nego- ni manje ni više- od imena velikog franačkog vladara Karla Velikog (vladao od 747. do 814.). Naime, Karlo Veliki bio je prvi kralj sa kojim su Sloveni došli u kontakt, i njegovo lično ime preuzeli su kao svoj naziv za datu vladarsku titulu. Za mnoge neočekivano i možda nevjerovatno, ali istinito. Kad smo već kod Karla, zašto ne objasniti i etimologiju ovog imena. Ime Karl/Karlo i žensko ime Karla, koje je nastalo prema muškom Karl/Karlo, imena su germanskog porijekla. Ime Karl/Karlo na starovisokonjemačkom jeziku znači „slobodan čovjek“. Kod nas je ovo ime rijetko, ali zašto da ti rijetki Karlovi i Karle ne znaju što znači ime koje nose.
Ni imenica knez nije autohtono slovenska riječ. I nju su naši preci, nekad davno, posudili od starih Germanâ. Naše današnje knez postalo je od praslovenskog kъnędzь (ę je nazalno e, e protisnuto kroz nos; vokal koji se izgovara kao, npr., francuski vokal koji se u pravopisu ovog jezika bilježi grafemskim sklopom in; toęće se u B/CG/H/S jeziku kasnije denazalizirati i dati obično e), a to praslovensko kъnędzь postalo je od posuđenice iz germanskog kuninga-, što znači „vođa plemena, kralj“ (npr. starovisokonjemačko kuning, staroenglesko cyning, staronordijsko konungr, sve u značenju „kralj“. Sad znate odakle vodi porijeklo i englesko king. Ova tematika postaje vam sve zanimljivija i zanimljivija). Germanska riječ kuninga-, pak, izvedena je od korijena kuni- u značenju „pleme“.
Spuštamo se na neke niže vladarske titule u B/CG/H/S jeziku i tako dolazimo do imenice ban. Ni naziv za ovu titulu nije izvorno slovenska riječ. Ali- za razliku od kralja i kneza- imenicu ban naši daleki preci nisu preuzeli od Germanâ, nego od Avarâ. Ta riječ izvorno je posuđena iz avarskog bajan, što je u avarskom jeziku značilo „zapovjednik horde“. Nije jasno odakle ova riječ vodi porijeklo u samom avarskom jeziku: da li je u pitanju iranizam- dakle riječ iranskog porijekla- ili je to izvorna turkijska riječ. No, za nas to i nije mnogo bitno; bitno je da znamo odakle ban vodi porijeklo u našem jeziku.
Za kraj članka ostavio sam agu i bega. Tu za vas definitivno ima najmanje misterije. Ali opet- i kad su ove dvije riječi u pitanju- naučićete nešto novo. Aga i beg su turcizmi: aga je posuđeno iz turskog aga, što u turskom znači „gospodin, zapovjednik (civilna i vojna titula), izvorno „veliki, stariji“. Beg je posuđeno iz turskog bey „titula uglednog čovjeka“. Sa spoznajom porijekla ove dvije titule nekima će možda biti slađe da gledaju turske serije.
Nisam, naravno, u ovom članku objasnio porijeklo svih nazivâ za vladarske titule u našem jeziku. Nije mi to ni bila namjera jer ovaj članak nisam zamislio kao čisto naučni, nego kao svojevrsni naučno-popularni članak: što bi se reklo, da ga svi mogu razumjeti i naučiti nešto novo iz oblasti lingvistike. Upravo zato sam- za objašnjenje porijekla njihovih nazivâ u našem jeziku- izabrao one najvažnije vladarske titule. Što možemo formulisati kao neki generalni zaključak na osnovu napisanog u ovom članku? Možemo zaključiti da su svi pomenuti nazivi za vladarske titule u našem jeziku posuđenice iz stranih jezikâ: jezikâ narodâ i rasâ sa kojima su naši slovenski preci dolazili u razne vrste kontakatâ i suodnosâ. Sa izuzetkom age i bega– što su novije posuđenice- ostale pomenute posuđenice su posuđenice uglavnom iz germanskih jezikâ i još iz ranog srednjeg vijeka. Neko maliciozan, sarkastičan i/ili sa smislom za crni humor sad bi se možda zapitao: kad smo morali pozajmiti bukvalno sve nazive za upravljačko-vladarske titule, da li to znači da nam ni tada- baš kao ni sad- vještina upravljanja i vladanja nije bila jača strana? No, upravo sam uhvatio sebe kako skrećem u politiku i u sadašnjost. A ovo nije članak o tome i zato ovdje stavljam tačku na njega.
/prof.dr Miomir Abović/
