U Narodnoj biblioteci Budve u subotu je promovisan je roman autora Vladimira Tabaševića “Zabluda Svetog Sebastijana” koji je ovogodišnji laureat NIN-ove nagrade za najbolji roman u 2018.godini.Na budvanskoj promociji je pored autora govorila prof.dr Slavica Perović, a moderatorka je bila Stanka Stanojević.
Istakavši da je roman Zabluda Svetog Sebastijana nadasve roman o jeziku, prof. dr Slavica Perović je na promociji kazala: “Roman je i sjećanje na jezik u ratno doba dok dječak Dino odrasta u svim vrstama neregularnosti. Idejni fil rouge je žrtvovanje otjelotvoreno kroz Svetog Sebastijana s koje god strane njegovu žrtvu da sagledavamo. Metaforizovan, dat je kroz ježa, tako je, kažu, izgledao Sveti Sebastijan ukrašen mnogobrojnim strijelama od kojih je izdahnuo.” Malo gdje je u savremenoj literaturi, ističe Perović, gradivna materija jezika od koje je sačinjen roman tako vidljiv kao u tekstu Zabluda. A da čitalac ne bi bio doveden u zabludu, mora naučiti da čita: “Jedno podsjećanje bez učitavanja proporcije. Da nismo Pita Mondrijana naučili da čitamo u apstraktnom ključu, njegove slike, Kompozicija II, naročito (revolucionarno platno “Kompozicija II u crvenom, plavom i žutom”), bile bi neka crvena, plava i žuta polja zaključana u crnim rešetkama. Mali je to trud kojičitalac mora da uloži s obzirom na to da je on na drugom kraju teksta, bez kojeg je pitanje da li bi roman postojao, ili na drugom kraju batine, zavisi kako se čitalac prema tekstu u svojoj recepciji odnosi.
Kao svoj doživljaj romana Zabluda Svetog Sebastijana, Slavica Perović navodi: “Tema odrastanja kroz postupak sjećanja i naraciju koja odražava skokovitost i nepouzdanost samog sjećanja uz priču koju priča jedan zbunjeni, po definiciji nepouzdani pričalac, već je dovoljno za veoma uzbudljivo štivo. Po prirodi svoje sumanitosti njemu je logika vremenske ravni izvrnuta pa je “godina: devedesetmrtva, otprilike, alii tačno”, a “rat, međutim, još uvek, nikada neće početi”. Ni prostorna ravan mu nije bolja: “Svaki vodopad presuši pre nego padne” i čitalac se onda pita o logici broja glava ičešljeva , vezi između toga dvoga, i gdje se ona zaturila. I da nam Tabašević nije rekao da je pričalac lud, mahnit i proklet, znali bismo, sumanute su mu i vertikala i horizontala, sve je nekako plivajuće i plutajuće i naizgled nepovezano, sve je u tekstu i jeziku koji iznenađuje, plijeni i očarava.”
Moderatorka Stanka Stanojević je iznijela impresije o romanu: “Karakteristika stila ovog romana koji možemo nazvati i lirskim posebno njegov prvi dio, jeste upravo poetizovan jezik u kojem se često čuju aliteracije, koje ritmički organizuju rečenice koje teku kao rijeka, što na nivou značenja svakako ima dublje odbljeske poput onih ježeva koji su jedna metaforična konstanta djela, zatim pisanje po principu asocijacija i tok svijesti (kao njihanje ljuljaške) što podsjeća na književni nadrealizam posebno ako uzmemo u obzir tačku gledišta iza koje stoji katkad podvojenost i višestrukost, alter ego… kao da je tačka gledišta, taj jež ponovo, transponovan u likove, ali i njihov zajednički sadržitelj.”
Nakon uvoda nastavljen je razgovor sa autorom Vladimirom Tabaševićem.
