Časne sestre u Crnoj Gori decenijama su pružale nesebičnu podršku bolesnima i nemoćnima u bolnicama, bile i ostale simbol humanog rada, blage riječi i nježne ruke, a pratio ih je glas da kada su one tu brige nema.
Slove za “svjetionik” jer su u svim mjestima gdje su radile, širile dobrotu, Božiju ljubav i mir, noseći u sebi poniznost, skromnost, neisticanje, ljubav koju su nesebično darivale drugima, a prije svega bolesnima i nemoćnima. Danas skoro da ih više i nema u našim bolnicama, odnosno sve manje, a one koje su u samostanima vode brigu isključivo o crkvama.
U Kotoru su decenijama bile prisutne časne sestre iz redova milosrdnica i franjevki. Milosrdnica, čije prisustvo u Kotoru datira od 1945. godine, već odavno više nema u bolnicama, a iz redova franjevki, koje su prvi put došle u Kotor 1954. godine, ostale su samo dvije koje rade u Specijalnoj psihijatrijskoj bolnici u Dobroti, sestre Mira i Leonarda. Časna sestra Mira uskoro odlazi u penziju, tako da će sestra Leonarda biti jedina franjevka u bolnici, a vjeruje se i posljednja.
Počeci
Crnogorska provincija časnih sestara Franjevki Bezgrešnog začeća sa sjedištem na Cetinju okuplja franjevke koje decenijama vode brigu o bolesnim i starim ljudima. Još 1946. godine kada je na Cetinju otvorena specijalna bolnica za plućne bolesti, rad u antituberkuloznom dispanzeru započelo je deset časnih sestara franjevki, koje su tu došle na poziv dr Cvetka Popovića. Pedesetih godina prošlog vijeka počele su sa radom i na internom odjeljenju bolnice “Danilo I” na kojem su, kako u svojoj knjizi zapisuje prim. dr Vasilije Kusovac, “njihovi nečujni koraci, tihi melemni glasovi i nesebična njega postali sastavni dio liječenja bolesnika”. Osim na Cetinju, radile su i u drugim bolnicama širom Crne Gore, a već 50 i više godina čuvaju stare i bolesne u samostanu u Petrovcu.
U razgovoru za Pobjedu franjevke iz Kotora, sa žaljenjem konstatuju da sve manje ima zainteresovanih časnih sestara za ovaj posao.
– U Kotoru nas ima 12, od kojih samo dvije rade ovdje na psihijatriji. Na Cetinju ima 14 sestara, od kojih rade četiri, a u bolnici u Brezoviku samo jedna koja će uskoro otići u penziju, dok u Kliničkom centru u Podgorici rade dvije sestre na odjeljenju onkologije. U Petrovcu u Domu starih, ima ih 15 a kada se proširi biće ih 30. Što se tiče sestara milosrdnica u Kotoru ih ima svega četiri, one žive u Starom gradu, ne rade, već vode brigu o crkvama. U Herceg Novom ima tri sestre milosrdnice, koje pomažu crkvu – kaže sestra Mira koja je u Kotor došla iz Hercegovine, a svoj dugogodišni radni vijek posvetila pacijentima na odjeljenju bolesti zavisnosti Specijalne bolnice za psihijatriju.
Pionirke humanosti
Sestra Leonarda, koja je porijeklom sa Kosova kaže da su franjevke došle iz Slovenije, gdje su radile u poznatoj bolnici Golnik.
– U vrijeme komunizma sestre su radile u uniformama, ali došlo je vrijeme kada su bile primorane ili da napuste bolnicu ili da skinu uniformu. Međutim, sestrama se to nije dopalo, tako da su se radije žrtvovale za rad po bolnicama nego da skinu uniformu. U to vrijeme, jedan doktor sa Cetinja, čini mi se Popović, radio je u bolnici u Golniku, i bio je oduševljen radom časnih sestara. Kada se vratio na Cetinje sjetio se sestara i došao na ideju da ih pozove da rade u cetinjskoj bolnici. Njegovom pozivu odazvalo se deset sestara, “pionirki” kako smo ih tada nazvali, jer je teško bilo u to doba napustiti svoju domovinu, putovati do Crne Gore, i otići u nešto nepoznato – kaže sestra Leonarda.
Prema njenim riječima, nakon Cetinja časne sestre su počele dolaziti u nikšićku bolnicu Brezovik, a 1956. tadašnji direktor Psihijatrijske bolnice u Kotoru, pozvao je časne sestre da dođu da rade u toj bolnici.
– S obzirom na to da do tada nijesu radile u psihijatriji, bilo je malo dvoumljenja, ali su se, ipak, odazvale pozivu, tako da je tada u ovoj bolnici radilo od 13 do 14 sestara. Radile su u jako teškim uslovima, bolnica je bila zapuštena, bolesnici bijedni i nevoljni, nemaština, bez ljekova, ali velika ljubav prema bratu čovjeku, i uvidjele su da, ipak, ima smisla ovdje ostati da se radi – priča sestra Leonarda.
Požrtvovanje
Sestra Mira koja u psihijatrijskoj bolnici radi od 1986. godine, s ponosom ističe da su franjevke birale da rade u vremenu kada su uslovi bili loši, siromašni, kada je vladala oskudica svega.
– Radilo se u teškim uslovima, ali uvijek sa velikom ljubavlju, žrtvom i požrtvovanjem. I vjerujem da smo svim bolesnim i nemoćnim uljepšale makar jedan dan života. Nekako ovdje čovjek daje sebe potpuno i nikada nisam bježala od toga da pomognem, kao ni jedna od nas, već naprotiv nastojimo da im uljepšamo život da im pomognemo koliko možemo sa puno ljubavi i požrtvovanja, i duševno i tjelesno. Posebno duševno, da ih izvedemo na put pravi jer droga i alkoholizam nijesu pravi put. Pokušavamo im svojim djelima, riječima, razgovorom pokazati da postoji mnogo toga ljepšeg od droge i alkoholizma, da ima nešto iznad nas, a to je Bog. Pacijenti koji se liječe od bolesti zavisnosti ne znaju svoj put i cilj, već srljaju u propast, ali mi smo tu da im ukažemo na neki drugi, ljepši put – kaže sestra Mira.
U bolnici rade po 12, nekada i 24 sata, a nakon završenog radnog vremena, ostatak dana provode u svom samostanu.
Sestra Leonarda je radila na više mjesta, a od 1982. godine stalno je u psihijatrijskoj bolnici u Dobroti. Prisjeća se da nekada pacijenti nijesu imali posjete kao danas, te da su bili odbačeni od porodica.
– Mi smo im bile sve. I to mi je tada bilo veliko zadovoljstvo, raditi i pomagati takvim pacijentima, odbačenim od svojih najbližih. Nekako smo uvijek osjećale da smo baš ovdje potrebne. Psihijatrijska bolnica nije samo medicinska pomoć, pacijentima mnogo znači ta duhovna pomoć, razgovor, saslušati ih, razumjeti, biti im kao majka, a oni nas vjerujte, tako i osjećaju – priča sestra Leonarda.
Prisjeća se da je imala pacijenta koji joj je često znao reći “meni ne treba nikakav lijek, meni je lijek sestra Leonarda”.
– Mnogo znači saslušati pacijenta, omogućiti mu da osjeti da je prihvaćen kakav god da je. Najbitnije je pristupiti čovjeku kao čovjeku, a ne kao predmetu, jer i oni imaju dušu, osjećaje – kaže časna sestra Leonarda.
Ponosna je i na to što su bezbroj puta uspjele da pacijente koju tu borave godinama povežu sa porodicama i zbliže ih.
/Ivana Komnenić/
