Pogibija rukovodstva KPJ za Boku, Nikole Đurkovića (1908—1943), Sava Ilića(1914—1943), Stijepa Šarenca(1919—1943) i Danila Daša Pavičića (1919—1943) 21. januara 1943. godine, obilježena je danas na Podima I spomeniku palim borcima na Savini
Podsjećamo da su se nа inicijаtivu Nikole Đurkovićа, 20. jаnuаrа sastali predstаvnici risаnsko-krivošijske i hercegnovske grupe ilegаlаcа, među kojimа su bili i svi člаnovi Mjesnog komitetа. Nakon sastanka grupa članova MK se smestila u jednoj staji u Podima, u zaseoku Tušupi, gde je imala zadatak da donese zaključke o daljoj političko-partijskoj aktivnosti u zapadnoj Boki Kotorskoj. Nа nesreću, neprijаtelj je sаznаo za prisustvo ilegаlаcа u zaleđu Herceg Novog, pа je 21. jаnuаrа rаno ujutro opkolio i nаpаo grupu Mjesnog komitetа u Podimа sa četiri voda iz sastava italijanske divizije „Emilija”, jednom četom antikomunističke milicije i oko 50 četnika Grahovskog. U kratkoj i neravnopravnoj borbi poginula su sva četvorica članova Mesnog komiteta.
Nаkon pogibije člаnovа Mjesnog komitetа, nа glаvnom trgu u Herceg-Novom (danas trg Nikole Đurkovića) četnici su zaigrali kolo oko odjeće izginulih, što je krišom snimio fotograf Luka Cirigović, nakon čega je taj događaj postao poznat kao “krvavo kolo”.
Dramaturg Stevan Koprivica kaže da je to bilo vrijeme kada su još bili mogući činovi antičkog heroizma i antičkog tragizma.
“I ovo još hoću da znaš, dragi moj Fedre: živeli smo
U vremenima sasvim očajnim. Od tragedije
Pravili smo komediju, od komedije tragediju;
A ono pravo: ozbiljnost, mera, mudra uzvišenost,
Uzvišena mudrost, uvek nam je izmicalo. Bili smo
Negde na ničijoj zemlji, ni mi sami,
Ni neko drugi; uvek tek za korak-dva udaljeni
Od onog što jesmo, onog što je trebalo biti.
“Ne mogu da odolim, a da se ne poslužim citatom poezije mog profesora Jovana Vave Hristića iz njegove čudesne pjesme Fedru. Iako, naizgled, povod za asocijaciju nije tako direktan. Obilježavanje pogibije junaka sa petokrakom zvijezdom na čelu /koju bi nekako danas oni koji su ispred lokalnih vlasti zaduženi da otaljaju komemoraciju i podvedu sve pod preširoki pojam “ rodoljublja”, brišući petokraku/ je, u stvari sjećanje na vremena kada su još bili mogući činovi antičkog heroizma i antičkog tragizma. Sve imamo kada su u pitanju Nikola Đurković i drugovi. I veliku plemenitu ideju koja se slijedi po cijenu života, i hrabrost i, ono nama imanentno i sve imanentnije, izdaju. Herojsku smrt. Seirenje nad krvavim odorama, kao kaznu za herojstvo. Danas se sve to zamagljuje, danas se pokazuje da istorija nije učitelljica života nego je je završila neki ubrzani plaćeni kurs na priručnom korumpiranom fakultetu, ili su djaci platili te ispite ne slušajući i ne pamteći. U “ vremenima sasvim očajnim” kako bi rekao Hristić, pojavila se u nekom tabloidnom sengrupu fotografija “ krvavog kola” u Herceg Novom sa tvrdnjom da kolo igraju partizani! O, nimalo slučajno, nimalo samo tabloidno. Promišljeno, maligno, zlo, sasvim u duhu vremna očaja i zombija izmiljelih iz crvotočina truleži “, ističe Koprivica.
On se plaši da će “obilježavanje smrti heroja sa ponekim garofonfalom i sigurno plemenitim ali sve nečujnijim riječima ljudi iz boračke / i one izdjeljene/ organizacije brzo razvijati orijenski vjetrovi. A mi, zauvijek udaljeni “od onog što jesmo, onog što je trebalo biti”.
/S.Kosić/
