Iz knjige „Pomorska lica Boke Kotorske“ autora Siniše Lukovića prenosimo priču o oficiru Vasu Sladoviću iz Baošića. Njegova i priča ostalih preživjelih sa parobroda „Velebit“ ušla je u anale svjetskog pomorstva kao jedna od najnevjerovatnijih storija o preživljavanju na moru…
Sparna tropska noć skrivala je siluetu starog teretnjaka koji je prazan poskakivao na valovima Indijskog okeana. Nešto iza ponoći 26.juna 1941 dok je većina umornih članova posade spavala u malim i zagušljivim kabinama, na komandnom mostu jugoslovenskog parobroda „Velebit“ u gvardiji su bili drugi oficir Izidor Mifka i kormilar Joso Vidučić. Brod koji je pripadao državi koja je samo par mjeseci ranije kapitulirala, plovio je Bengalskim zalivom od Cejlona ka Burmi – „Velebit“ je i dalje „ratovao“ ploveći u najmu za britansko Ministarstvo ratnog transporta. U burmanskoj luci Mulmejn čekao ga je tovar ratnog materijala za britanske trupe.
Teretnjak nosivosti oko 4.200 tona star tridesetak godina njegov vlasnik – kompanija „Jugoslavenska oceanska plovidba“ sa Sušaka iznajmila je Britancima, pa je „Velebit“ stoga bio legitimni ratni cilj za protivničku stranu – ratne brodove i podmornice sila Osovine. Italijani, Njemci i Japanci su do tada na svjetskim morima i okeanima već uništili nekoliko jugoslovenskih trgovačkih parobroda, pa je i posada „Velebita“ strijepila da se svaki čas u bok njihovog broda ne zabije kakav torpedo japanskih podmornica koje su tada harale Indijskim okeanom. Amosfera na jugoslovenskom parobrodu, hiljadama milja udaljenom od porobljene domovine, bila je teška – pomorci već mjesecima nisu dobili nikave vijesti od svojih porodica, svakodnevno su nosili „glavu u torbi“ za male i neredovne plate, a hrana na brodu bila je sve lošija. Stoga je „Velebit“ nedugo prije njegovog posljednjeg putovanja u indijskoj luci Bombaj napustilo nekoliko nezadovoljnih mornara i oficira, a na njihovo mjesto primljeno je 11 momaka iz Indije, sa Cejlona i iz nekih afričkih krajeva.
Držeći gvardiju – redovnu navigacijsku stražu u plovidbi – drugi oficir Mifka i kormilar Vidučić u odbljesku mjesečeve svjetlosti na površini mora primijetili su konture nekog nepoznatog i zamračenog broda. U tome medjutim, nije bilo ništa čudnog jer su brodovi u uslovima rata uobičajeno plovili bez upaljenih svjetala. Ubrzo je nepoznati veliki brod, ploveći u susret „Velebitu“, jugoslovenskom teretnjaku uputio neke, za Mifku i Vidučiča, nerazumljive svjetlosne signale. Pretpostavljajući da se radi o savezničkom plovilu, Mifka je otišao do zapovjednika „Velebita“, kapetana Iva Štuka, a ubrzo se u pidžami na mostu pojavio i prvi oficir Vaso Sladović. Dok su sa zanimanjem dvogledima pratili nepoznati brod, tišinu tropske noći prekinuo je fijuk topovskih granata kojima je misteriozni brod odjednom zasuo „Velebit“.
Projektili su nemilice pogadjali stari teretnjak – prvo je raznijeta radio-kabina, a onda je nepoznati neprijatelj sistematično gadjao trup broda, pogotovo mašinski prostor u kome u opštem metežu, nisu čuli naredbu kapetana Štuka da zaustave strojeve kako bi posada mogla napustiti već gotovo potpuno uništeni brod. Tako je „Velebit“ nastavio plovidbu što su napadači protumačili kao izazov, pa su nemilice nastavili da nenaoružani trgovački brod zasipaju granatama koje su ubijale „Velebitovu“ posadu. Izbio je i požar koji se brzo širio, a nemilosrdni napadači čak su iz blizine od samo par stotina metara topovskim granatama raznijeli i jedan od čamaca za spasavanje pun pomoraca koji su pokušali pobjeći sa zapaljenog „Velebita“.
Kapetan Štuk i prvi oficir Sladović bili su teško ranjeni, a zapovjednik je izgubio svijest i pavši u more, našao je smrt u dubinama Indisjkog okeana. Jedan dio posade uspio je u more spustiti drugi čamac za spašavanje, nekolicinja je bježeći pred vatrom, skočila u talase i postala plijen morskih pasa. Vidjevši da se „Velebit“ nakon 29 direktnih pogodaka granata kalibra 150 milimetara pretvorio u plutajuću buktinju i smatrajući da će neminovno uskoro potonuti, napadač – njemačka pomoćna krstarica „Kormoran“, udaljila se sa poprišta. Nekolicinja preživjelih medju kojima i teško ranjeni prvi oficir Sladović kome je pomogao „mali od kužine“ Vinko Švorinić, spas od vatre našli su povukavši se na samu krmu „Velebita“. Uprkos strašnim bolovima od rana i opekotina koje je pretrpio, Vaso Sladović pokušao je da trezveno razmišlja o teškom položaju u kojem se našao zajedno sa još trojicom preživjelih članova posade – izrešetani „Velebit“ pretvoren u plamteću buktinju, škripio je i uvijao se u vatri koja je gutala brod, njime više nije bilo moguće upravljati, a najbliže kopno bilo je udaljeno preko 500 milja.
„Možda je ipak bolje što nismo skočili u more. Moramo nešto učiniti da se spasimo od vatre.“- procijedio je sa mukom kroz zube Sladović koji je nakon smrti kapetana Štuka bio najstariji oficir na brodu i kao takav odgovoran za živote preostalih članova posade.
Rođen 1912 godine u porodici trgovca Krsta Sladovića u Baošiću kod Herceg Novog, Vaso je rano, već kao trogodišnjak ostao bez oca. Majka Ljubica željela je da sin završi učiteljsku šolu i ostane kod kuće uz majku i sestru, ali je mali Vaso iznad svega volio more koje ga je prosto opčinilo. Na kraju je majka morala popustiti pred upornošću dječaka koji je počeo školovanje u čuvenoj Nautičkoj školi u Kotoru. Svakodnevno je mali Vaso sa knjigama u torbi pješačio od Baošića do Bijele gdje bi se ukrcavao na brod za Kotor, a majka Ljubica prodala je i zadnji porodični nakit da iškoluje sina koji se pokazao kao jedan od najboljih i najtalentovanijih djaka kotorske Nautike. Karijeru pomorskog oficira Vaso je započeo 1931, nakon čega je dodatno pomoračko, ali i vojno obrazovanje dobio u Školi rezervnih oficira Ratne mornarice Kraljevine Jugoslavije, a 1938. položio je stručni ispit za kapetana duge plovidbe. Iste godine ukrcao se na „Velebit“ sa kojim je do tragičnog dogadjaja u Indijskom okenau, tri godine neprekidno „tukao“ svjetska mora. Pri tome se mladi bokeljski pomorac odlično pokazao, posada ga je voljela i poštovala, a posebno cijenjen Vaso Sladović je bio kao izuzetno vješt navigator.
Pod njegovim rukovodstvom, sada su preživjeli mornari sa „Velebita“ boreći se da se zaštite od požara, odvaljivali drvena vrata, pregrade, poklopce skladišta i sav ostali zapaljivi materijal bacali u more. Nedugo potom na krmi Vasu i njegovim drugovima pridružila su se još tri preživjela člana posade koji su se od vatre sklonili u drugim djelovima broda, a kasnije još jedan koji je od požara pobjegao vezavši i prebacivši preko boka broda jedan drveni sto na kome je, tik iznad mora, proveo nekoliko dana. Moral preživjelih naglo je narastao nakon što su u jednom od krmenih tankova našli nešto pitke vode, a u jednom manjem skladištu otkrili su par kanti maslinovog ulja kojim su povrijedjenima mazali rane, te nešto hrane – brašna, graška u konzervama, pola vreće krompira i luka. Mali od kužine Vinko Švorinić svojim je drugovima potom spremio prvi obrok, čak je i na jednom od usijanih brodskih limova ispekao i primitivni hljeb kojeg je tada prvi put u životu zamijesio.
Tek nakon četiri dana plutanja po okeanu, preživjeli su uspjeli pretražiti ostatak broda na kojem su još tinjali požari i naći posmrtne ostake još šest svojih poginulih drugova. Po Sladovićevoj naredbi donijeli su ih na krmu i odavši im poštu po pravilima pomorskog ceremonijala, sahranili su ih u moru. Prvi oficir na komadiću papira zapisao je imena poginulih drugova i to da je pogreb obavljen 29.juna 1941 negdje na Indisjkom okeanu.
Upravo je odredjivanje koliko-toliko tačne pozicije broda i putanje kojom se uništeni „Velebit“ kretao nošen vjetrom i morskim strujama, bio ključna stvar koja je mogla preživjelima dati nadu u konačni spas. Jedini navigator – Vaso Sladović upregao je sve svoje sposobnosti da, lišen bilo kakvog pomagala, karte, kompasa ili sekstanta, samo na osnovu posmatranja Sunca, Mjeseca i zvijezda i svog prethodnog znanja o ovim vodama, odredi poziciju broda. U tome se bokeljski pomorac pokazao u najboljem svjetlu predvidjevši da će se olupina „Velebita“ za nekoliko dana nasukati na nekom od otoka Andamanskog arhipelaga.
Zahvaljujući Sladovićevoj upornosti i smislu za organizaciju, preživjeli mornari organizovali su se na najbolji mogući način da iskoriste svaku mogućnost za spašavanje ako bi se u medjuvremenu ukazala. Organizovana su stalna dežurstva i osmatranje pučine oko „Velebita“ u nadi da bi se na horizontu mogao ukazati neki brod koji bi ih spasio, a sa pramca je donešeno i brodsko zvono kako bi preživjeli mogli na sebe skrenuti pažnju eventualnih spasilaca. Sladović je čak zahtijevao da se pokuša potpaliti pomoćni kotao i time pokrenuti mašina „Velebita“, ali se od toga odustalo jer je pogon broda bio potpuno uništen. Prvi oficir medjutim, odmah je naložio da se na ostake palubnih dizalica kao improvizovana jedra razapnu cerade sa pokrivača skladišta čime bi se ubrzalo kretanje broda.
Sedmog dana nakon napada, na olupinu „Velebita“ sručila se sva sila jedne od uobičajenih tropskih ciklona. Nemoćni da upravljaju brodom, preživjeli su se od pobješnjelih talasa i orkanskog vjetra, zaklon potražili u krmenom potpalublju, sa strijepnjom osluškujući stenjanje oslabljene brodske konstrukcije pod nastrajima oluje koja je neprekidno bješnjela šest sati.
Nakon smirivanja vremena, Sladović je bio još uvjereniji da će za par dana „Velebit“ struja nasukati na Andamane pa je moral svojih kolega podizao pričajući im o karakteristikama tih koralnih ostrva od kojih su većina nenastanjeni.
Bokeljski pomorac imao je pravo – 3.jula predveče na horizontu su ugledali obrise kopna i u zoru narednog dana „Velebit“ je kobilicom lagano zastrugao preko koralnog grebena u blizini jednog od ukupno 204 ostrva Andamanskog arhipelaga. Nasukavši se, brod se zaustavio na oko 2 milje udaljenosti od ostrva North Reef Island, pa su preživjeli po Sladovićevim instrukcijama od preostalih dasaka i sličnog materijala napravili improvizovani splav sa kojim su se četvorica od njih – Indusi, prebacili do ostrva. Ostalima je trebalo čak šest dana da savladaju nepovoljne struje i ugrabe priliku da im se pridruže na kopnu, napustivši olupinu broda kojeg će na koralnom grebenu potpuno uništiti već sledeća veća oluja. Prethodno su sa „Velebita“ poskidali sve što im je moglo koristiti da prežive na malom ostrvcetu na kojem osim nešto šume mangrova, par stabala banana i kokosa i malo vode u barama, nije bilo ničega što bi im pomoglo da opstanu.
U maniru pravog kapetana, Sladović je posljednji napustio „Velebit“. Stojeći na splavu, okrenuo se ka visokim i granatama izranavljenim bokovima broda i u sebi je izgovorio nekoliko riječi oproštaja sa brodom koji je po dubokom uvjerenju svakog mornara, jedina od stvari načinjenih ljudskom rukom koja ima dušu. Na ostrvu su brodolomnici podigli kolibu od granja i trske i narednih dana poput pravih Robinzona, istraživali su svoj novi dom, tražeći hranu i znake prisustva ljudi.
Uprkos njihovim nadanjima da će ih pronaći mjesni ribari ili makar domoroci – primitivni Negrito pigmeji, danima, pa potom sedmicama, odnosno mjesecima nisu vidjeli niti jedan ribarski čamac ili brod u blizini. Suočeni sa sve oskudnijim izvorima hrane, napustili su North Reef Island i splavovima se prebacili na jedno od okolnih ostrva, nastavljajući da se bave izučavanjem u praksi vještine koja se inače zove „Preživljavanje u prirodi“. Izmučeni gladju i ranama, dvojica od brodolomnika su umrli a ostali su se na sve načine trudili da se dokopaju civilizacije, prebacujući se sa ostrva na ostrvo u potrazi za ljudima i hranom. Tako su na jednom od otočića, u pijesku na žalu, naišli na napola zakopani urodjenički čamac koga su ovdje ostavili mjesni ribari.
Opravivši ga, primitivnom čamcu napravljenom od izdubljenog debla, dali su ime „Last Hope“ (Posljednja Nada) i sa njime su se Sladović i Svorinić, orijentišući se samo zvjezdama, 13.novembra 1941 otisnuli na 50-tak milja dalek i opasan put do Table Island ostrva na kojem je bio svjetionik, a time i konačan spas za brodolomnike sa „Velebita“.
Nakon tri dana napornog veslanja na jednom od usputnih ostrva Sladović i Švorinić naišli su na domoroce- ribare. Ne mogavši se sa njim sporazumjeti, odlučili su da se vrate i dovedu svoje ostavljene drugove, ali ih nakon plovidbe natrag Sladović i Švorinić na mjestu gdje su ih ostavili, nisu zatekli nikog od svojih kolega.
Razočarani, Sladović i Švorinić zaspali su u napuštenom logoru, da bi ih ujutro probudilo zvuk motora malog britanskog patrolnog čamca koji se približavao obali. Britanci su naime, prethodno već uz pomoć urodjenika, našli ostatak preživjelih sa „Velebita“ i sada su se vraćali po Švorinića i Sladovića. Izmučeni brodolomci 28.novembra 1941 iskrcali su se u Boningtonu, glavnoj luci Andamana gdje ih je dočekalo mnoštvo oduševljenih mještana koji su već bili čuli za nevjerovatnu priču o preživljavanju pomoraca predvodjenih kapetanom Vasom Sladovićem. U mjesnoj bolnici gdje su smješteni, posjetio ih je i britanski guverner Andamana. Uprkos laskavim pohvalama njihovoj upornosti i hrabrosti, britanske kolonijalne vlasti pokrenule su zvaničnu istragu pa je policija ispitala preživjele sa „Velebita“ i pregledala ostatke olupine broda kako bi se uvjerila da se sve dogodilo baš onako kako su ispričali brodolomci. Pri tome se opet izuzetno vrijednom pokazala opreznost i sistematičnost Vasa Sladovića koji je od svojih drugova, dok su još plutali okeanom na zapaljenoj olupini, zatražio da mu ispričaju i zapišu sve što su vidjeli i doživjeli u momentu napada „Kormorana“ na njihov brod.
Identitet napadača medjutim, preživjeli sa „Velebita“ saznali su tek u decembru 1941 u Kalkuti gdje su prebačeni na dalje liječenje i gdje im je saopšteno da je njihov brod uništio njemački rejder „Kormoran“ koji je nedugo potom ostvario i do tada nezabilježen uspjeh u istoriji ratovanja na moru – pregradjeni i naoružani njemački teretni brod „Kormoran“ iznenadio je i uništio mnogo veći i teže naoružan pravi ratni brod-australijsku krstaricu „Sydney“ koja je potonula bez preživjelih. Pritom je medjutim i sam „Kormoran“ bio tako teško oštećen da su ga potopili sami Njemci.
Kapetan Vaso Sladović od teških rana i opekotina liječio se u Indiji još skoro godinu dana, da bi 15.novembra 1942 stupio u službu britanske kraljevske Ratne mornarice kao komadant jednog od njenih velikih tankera u Indijskom okeanu. Iz britanske mornarice hrabri i sposobni bokeljski pomorac demobilisan je 1946 u Londonu.
Sladović je do smrti 13.aprila 1970 ostao vezan za more ploveći na britanskim trgovačkim brodovima, a sahranjen je u Londonu gdje mu i danas žive potomci.
Njegova i priča ostalih preživjelih sa parobroda „Velebit“ ušla je u anale svjetskog pomorstva kao jedna od najnevjerovatnijih storija o preživljavanju na moru. O odiseji „Velebita“ i njegove posade hrvatski književnik Oskar Magazinović napisao je roman „Velebit u plamenu“, a ova priča je i jedan od segmenata knjige „Buktinje oceana“ koju je Radovan Kovačević napisao o sudbinama jugoslovenskih trgovačkih brodova u Drugom svjetskom ratu.
