Lingvistički laici često misle da je posao jezikoslovaca suvišan, da su jezikoslovci družina koja zarađuje za kruh ne radeći zapravo ništa. Pa zar svi bez problema ne govorimo naš maternji jezik i odlično se međusobno ne razumijemo? Što neko tu ima da nam još dodatno tumači i pojašnjava fenomen koji je sam po sebi kristalno jasan? Naravno, ovakve i slične potencijalne primjedbe lingvističkih laika lako je pobiti. Dovoljno je, npr., ljude kojima jezik nije struka upitati koliko riječi ima u rečenici „Ruka ruku mije“ ili u čemu je razlika između „Lijep dan“ i „Dan je lijep“ pa da se ozbiljno zamisle (i možda požele upisati studij lingvistike).
Mi se u ovom članku, naravno, nećemo baviti ovakvim zakučastim lingvističkim pitanjima. Tema istog mnogo je zanimljivija (barem za lingvističke laike) i mogla bi se obuhvatiti sintagmom jezična raznolikost. Tematiku jezične raznolikosti najbolje je načeti sljedećim pitanjem: jesu li svi jezici na svijetu skrojeni po strukturno-kategorijalnom modelu našeg i indoevropskih jezika ili ima potpuno drugačijih jezika, sa gramatičkim kategorijama koje su nezamislive prosječnom govorniku B/CG/H/S jezika? Ima li, npr.(da ponovimo pitanje iz naslova ovog članka) jezikâ bez glagolskih vremena i jezikâ u kojima imenice posjeduju vremena? Odgovor je- da. U kineskom jeziku, npr., glagoli nemaju vremena. Riječ kan u kineskom jeziku znači i „gledam“, i „gledao sam“, i „gledaću“; samo iz rečeničnog konteksta postaje jasno na koje vrijeme se odnosi glagolska radnja. Kineski jezik u pogledu glagolskih vremena nije, međutim, ništa u odnosu na jezik američkih Indijanaca iz plemena Hopi. Ni u ovom jeziku nema glagolskih vremena u smislu u kojem ih ima naš jezik, ali ima niz drugih glagolskih kategorija koje obilato nadoknađuju nedostatak vremena. Kada se na jeziku Hopi Indijanaca kaže wari, koja se odnosi na glagolsku radnju trčanja, onda to znači „on trči“ ako osoba koja govori i njen sagovornik vide trkača (govorno lice u tom slučaju samo skreće pažnju sagovornika na ovaj događaj), a „on je trčao“ ako ga ne vide!! Da bi izrazio nešto nalik na ono što mi izražavamo budućim vremenom glagola trčati, Hopi Indijanac mijenja wari u oblik warikni, koji otprilike znači „očekuje se njegovo trčanje“. Na neki način, ovo je „poštenije“ nego buduće vrijeme B/CG/H/S jezika (i ostalih indoevropskih jezika), koje kao da tvrdi da će se nešto sigurno desiti u budućnosti. Dakle, umjesto glagolskih vremena, jezik Hopi Indijanaca ima kategorije koje razlikuju činjenice od ne-činjenica. I to ništa ne smeta Hopi Indijancima da se odlično sporazumijevaju i bez naših glagolskih vremena. No da vidiš čuda iznenada!!! Taman kad smo notirali da postoje jezici bez glagolskih vremena, nailazimo na jezik kod kojeg se imenice mijenjaju po vremenima!! Naime, u jeziku američkih Indijanaca iz sjeverne Kalifornije koji sebe zovu Hupa, i imenice i glagoli mijenjaju oblike na isti način, u zavisnosti od toga da li se njihovo zbivanje (kod glagolâ) ili postojanje (kod imenicâ) odnosi na sadašnjost, budućnost ili prošlost. Evo primjera kako se u jeziku Hupa Indijanaca jedna imenica mijenja kroz glagolska vremena: xonta– „kuća koja sada postoji“; xontate– „kuća koja će postojati u budućnosti“; xontateen– „kuća koja je ranije postojala“. To znači da Indijanci iz plemena Hupa naše rečenice: Ima jedna kuća na brdu, Biće jedna kuća na brdu i Bila je jednakuća na brduizražavaju otprilike na ovaj način: Kući na brdu, Kućiće na brdu i Kućilo je nabrdu. Ne može se poreći da je ovaj način izražavanja veoma efikasan i ekonomičan. I, konačno, skroz drugačiji od gramatičkih zakonitosti B/CG/H/S jezika.
Neočekivanih momenata- barem iz perspektive govornika B/CG/H/S jezika- u jezicima svijeta ima i u okviru kategorije gramatičkog broja. Tako, npr., jezik pacifičkog ostrva Fidži poznaje četiri gramatička broja: jedninu, množinu, dvojinu i takozvani paukal (kad nekih entiteta ima nekoliko). Pored toga što ima četiri gramatička broja, ovaj jezik ima još jednu- za naš pojam- neobičnu karakteristiku: prvo lice množine u njemu uvijek razlikuje uključenost odnosno isključenost sagovornika pa jezik Fidžija ima čak šest ličnih zamjenica koje odgovaraju našoj zamjenici mi, sa sljedećim posebnim smislovima: daru– “ja i ti”; datou– “ja, ti i još nekolike osobe”; da– “ja, ti i još niz drugih osoba; kairau– “ja i još neko (ali ne ti); keitou– “ja i još nekolike osobe (ali ne i ti); keimami– “ja i još niz osoba (ali ne i ti). Nisam siguran da biste- makar zbog ove zamjenice prvog lica množine- voljeli da budete govornik/govornica ovog jezika.
Evo još malo lingvističkih pikanterija vezanih za jezičnu raznolikost. Kada mi kažemo, npr., Čovjek je bolestan, mi pomoćnim glagolom je određujemo vrijeme bolesti. Gramatika jezika Kvokijutl Indijanaca, međutim, ne traži da se odredi vrijeme u ovakvoj rečenici, ali traži- kao gramatički minimum- da se iznese čitav niz drugih podataka koji nama izgledaju potpuno beznačajni. Tako bi doslovan prevod rečenice Čovjek je bolestan na jezik Kvokijutl Indijanaca bio Određeninevidljivi čovjek pored njega bolestan pored njega nevidljivog, zato što gramatika ovog jezika zahtijeva da se- za svaku imenicu i pridjev- odredi blizina i vidljivost onoga što oni znače u odnosu na govornika, sagovornika ili neko treće lice. Teško da je većina čitalaca ovog članka sanjala da postoji jezik ovakve gramatičke strukture.
Malo i o nekim neobičnostima vezanim za kategoriju gramatičkog roda u pojedinim jezicima svijeta. U australijskom jeziku koji se zove djirbal postoje četiri roda. Prvom rodu pripadaju muško ljudsko i živo neljudsko; drugom pripadaju ljudsko žensko, voda, vatra i borba; trećem pripada nemesna hrana, a četvrtom sve ostalo. Tako je, npr., med u trećoj klasi roda (kao nemesna hrana), a pčele su u četvrtoj. Mjesec je u prvoj, a Sunce i zvijezde u drugoj. Većina ptica je u drugoj klasi, ali neke su i u prvoj. Većina zmija, riba i insekata je u prvoj klasi, ali neki su (svici, škorpije i zrikavci kad su insekti u pitanju) u drugoj. Na prvi pogled čini se da podjela na rodove u jeziku djirbal nema nikakve logike. Međutim, nije tako. Stvar je u tome što na gramatički rod u ovom jeziku utiču mitološke i konceptualne asocijacije koje su dio kulture govornikâ ovog jezika. Ptice- koje su živo neljudsko i koje bi stoga trebalo da budu u prvoj grupi- idu u drugu grupu zato što se vjeruje da su one duhovi mrtvih žena. Ako je nešto čvrsto vezano sa imenicom drugog roda, lako će promijeniti rod. Tako, npr., oprema za pecanje ne spada u četvrtu klasu roda (gdje je sve ostalo), nego u prvu jer je čvrsto povezana sa ribama koje su živo i neljudsko. Svijetlo je povezano sa vatrom i nalazi se u drugoj grupi; zato su i zvijezde i Sunce u drugoj klasi. Mjesec je, pak, u prvoj klasi zato što je u mitologiji govornika ovog jezika on muž Sunca. Čista fantastika, rekli bismo.
Poslasticu- kad su u pitanju krupne lingvističke razlike u odnosu na naš jezik- ostavio sam za kraj ovog članka. Postoji, naime, i jezik u kojem razlike u govoru između muškaraca i žena idu tako daleko da polovi koriste različite lekseme za denotaciju istih pojava. U selu Ubang u južnoj Nigeriji žene slatki krompir zovu irui, a muškarci itong. Voda je za muškarce amie, a za žene banu. Glagol „ići“ u muškom jeziku glasi mbie, a u ženskom uruo. Premda govore različitim jezicima, razumiju se zato što dječaci rastu uz majke i govore ženskim jezikom. Otprilike sa deset godina dječaci prelaze na muški govor i tada se smatra da su odrasli. Primjer za jezik u kome diferencijacija polnih uloga ide tako daleko da se odražava na različit leksikon muškaraca i žena.
Sem što je (nadam se) zanimljiv sa čisto jezikoslovnog aspekta, ovaj članak je pogled u nešto što je još važnije: pogled u Drugačije i u Drugo, u ovom slučaju kroz fenomen jezika. Upoznajući se sa jezicima u strukturnom smislu potpuno drugačijim od našeg, postajemo svjesni i pogleda na svijet i mikrokosmosâ koji su nam potpuno strani, čudni i neshvatljivi. Ali ta (jezička) Drugost koja može izazvati nevjericu ne treba da bude povod za podsmjeh prema ovim jezicima, narodima koji njima govore i prema kulturama koje ti narodi baštine; pogotovo ne povod za apriorno odbacivanje tih kultura. Naprotiv: jezici koji su strukturno radikalno drugačiji od našeg treba da obogate naš duh i naše biće spoznajom potpuno drugačijih modaliteta da se realnost i njene kategorije jezički analiziraju. Treba, takođe, da nam otkriju u kojoj nam mjeri naš jezik omogućava spoznaju realnosti, ali, istovremeno, i koliko nam aspekata te realnosti skriva i, samim tim, onemogućava spoznaju totaliteta. Riječju, ovaj članak treba da otkrije koliko je neizmjerno bogatstvo ljudskog duha. Ako ga (i) u tom pravcu budete (pro)čitali, može se reći da niste proćerdali vrijeme koje ste za to utrošili.
/prof. dr Miomir Abović/
