Svecima i Blaženicima iz Boke Kotorske, Svetom Leopoldu Bogdanu Mandiću, Blaženoj Ozani Kotorskoj, Blaženom Graciji iz Mula i drugima – pridružila se i Ana Marija Marović, službenica Božija čije se proglašenje blaženom iščekuje.
Dijecezanski proces u Veneciji proveden je još prije Drugog svjetskog rata, a rimska Kongregacija za kanonizaciju svetih, proglasila je 2007. godine Dekret o herojskim krjepostima službenice Božje Ane Marije Marović.
„Proces za proglašenje blaženom je završen. Kardinalska komisija je prihvatila da je Ana Marija Marović posjedovala kršćanske krjeposti u herojskom smislu. Cijeli opis tog procesa štampan je na blizu hiljadu strana i zove se Positio super Virtutibus koji je ustvari dokument ili zbirka dokumenata koji se koriste u procesu u kojem se osoba proglasila časnom. Samo se očekuje još jedno čudo po njenom zagovoru i nakon toga slijedi beatifikacija, proglašenje blaženom“ – pojasnio nam je generalni vikar Kotorske biskupije don Anton Belan.
Ko je Službenica Božja Ana Marija Marović?
Rođena je u Veneciji, 7.februra 1815. godine, a otac i majka su joj bili iz Boke Kotorske. Ekonomske prilike toga vremena, prisilile su na emigraciju oca Josipa i majku Mariju rođ. Ivanović, koji napuštaju Dobrotu u Kotoru i naseljavaju Veneciju.
Već od ranoga djetinjstva, Ana Marija Marović je pokazivala osobito zanimanje za vjeru i crkvu. Veliki utjecaj na nju imao je svećenik don Daniele Canal, koji joj je po želji njezinih roditelja, nastojao pružiti svestrani kršćanski odgoj i pripremiti je za prvu pričest. Ana je od svoje sedme godine, uz tog svestranog mletačkoga svećenika, koji se inače brinuo za prehranu osiromašenih građana i napuštenu djecu, usvajala znanja iz matematike, fizike, povijesti, talijanskoga i latinskoga jezika, mnogo čitala i pohađala predavanja o slikanju i glazbi.
Bila je obdarena ljepotom i profinjenim umjetničkim darom koji se vrlo rano počeo primjećivati, konstatuju životopisci Ane Marije Marović.
Kada je Ana primila prvu pričest, odlučila je sebe posvetiti Bogu i postati redovnicom. Takvu odluku nitko onda nije znao ni slutio. Njen se život odvijao u bogatoj roditeljskoj kući. Bio je to život jednog bezbrižnog djeteta, ali njezina razmišljana i postupci su bili mnogo zreliji i ozbiljniji.
Kanarinčeva pjesma često je zabavljala Anu Mariju, kao i mnogu drugu djecu po bogataškim kućama. Ali zašto da ptica pjeva samo za razonodu bogatima, pomislila je Ana Marija i odlučila sve svoje slobodno vrijeme posvetiti uzgoju kanarinaca. Prodavala je mlade kanarince, a rodbina i prijatelji kuće Marović rado su ih kupovali, zamišljajući to možda kao neki nestašluk mlade i nadarene pjesnikinje. A ona je, a da to nitko nije znao, po Veneciji tražila bijednu, izgladnjelu djecu i dijelila im pomoć zarađenu od kanarinaca.
Iz dana u dan rasla je kod nje pomisao na odlazak u samostan i posvećenje redovništvu. Njezin je život postao neprestana molitva, proučavanje i rad, bez odmora i zabave. Sa takvim manirima bila je poželjna zaručnica, no kada je jedan mladić zaprosio njezinu ruku, ona je odbila tu ženidbenu ponudu zbog svojega zavjeta čistoće koji je dala kod prve pričesti. Njezina majka je bila nezadovoljna takvim odgovorom. Borba i neslaganje roditelja s odlukom kćeri doveli su do zabrane čitanja duhovne literature, primanja sakramenata, te prisilnoga odlaska u kazalište, kavane, na koncerte i zabave. Ali, kako svjedoče njezini suvremenici, što su češće dolazili prosci i nudili joj da provodi bezbrižan život, ona se više i odlučnije približavala Bogu. Tako je 1838. godine osnovala Pobožno udruženje Predragocjene Krvi kojem je u kratkom vremenu pristupilo više od tri tisuće osoba, a u temeljima je bilo razvijanje dobrotvornoga rada, zbog čega ju je i venecijanski patrijarh svrstao među „prve kćeri Venecije“. Godinama je vrijedno pomagala siromašnima, njegovala bolesne, ranjene, prikupljala i dijelila pomoć…
Zajedno sa svojim duhovnim ocem don Danieleom, sve je više razmišljala o osnivanju skloništa za djevojke i žene koje su izišle s izdržavanja zatvorske kazne, te za moralno posrnule žene. Don Daniele pobrinuo se za novčana sredstva, a Ana da pronađe pripravnice za novu ustanovu i sastavi pravila. Kupili su devastirani kompleks i rekonstruirali crkvu i samostan. Pet godina su radili na tome i 8. prosinca 1864, u svojoj 49. godini, Ana je s osam drugih sestara obukla redovničko odijelo, a red je nazvala „Red za naknadu uvreda nanesenih Presvetom Srcu Isusovu“. Nakon mnogo godina položila je zavjete, a papa Pio IX prihvatio je novu kongregaciju. U svoju novu kuću primala je napuštene i odbačene žene, a sve su primali s majčinskom ljubavlju, dobrotom, strpljivošću i blagošću, želeći ih približiti vjeri i Bogu.
No, nedugo nakon toga događaja, iako je novi red u Veneciji privukao pozornost i pobudio zanimanje, redovnica Ana Marija Marović, u Milanu je upoznala sličnu ustanovu koja je dijelila sličnu karizmu. Odlučila je nakon samo četiri godine svoju družbu sjediniti s onom u Milanu, odreći se naslova poglavarice i utemeljiteljice te je u 53. godini ponovno postala novakinjom. Baš je u to vrijeme često ponavljala rečenicu: „Ljubav u poniznosti i poniznost u ljubavi.“
Bokeljskoga porijekla, umjetnica i dobrotvorka Ana Marija Marović, umrla je u Veneciji 3. listopada 1887. godine u 72. godini života. Veličanstvenom posljednjem ispraćaju prisustvovali su vodeći uglednici Mletaka, s načelnikom i visokim crkvenim dostojanstvenicima na čelu, a tadašnji patrijarh Domenico Agostini održao je u bazilici San Marco posmrtni govor, uspoređujući njezin životni put i djelo s Katarinom Sienskom.
Pokopana je na venecijanskom groblju, otočiću San Michele, a 1932. godine njezino je tijelo položeno u Institutu koji je osnovala.
Zavod s prostranim vrtovima, velikim dvoranama, svijetlim radionicama stoji i danas kao tiha oaza u bučnom vrtlogu života grada Venecije. U njemu redovito mole sestre i djevojke, dolaze na grob s. Ane Marije Marović i svakodnevno upućuju nakane da službenica Božja bude proglašena blaženom i svetom. To su potvrdile njezine susestre, ali i izvanredne milosti: bila je izvanredna žena, mistična duša koja je ljubila Krista i bližnje koji su bili najugroženiji.
Glazbenica i slikarica
O glazbenom stvaralaštvu Ane Marije Marović sačuvano je relativno malo podataka. Poznato je da su se neke njezine glazbene kompozicije izvodile u mletačkim crkvama i samostanima, ali nije poznato je li sačuvan poneki notni zapis.
Podaci o njezinom slikarskom stvaranju su bolje sačuvani i raznovrsniji. Ana Marija Marović ubraja se među predstavnike akademizma iz sredine 19. stoljeća, poznate pod imenom Nazarenska škola.
Iako se slikarska djela Ane Marije Marović ne mogu ubrojiti u vrhunska ostvarenja onodobnoga slikarstva, glas o njezinu svestranom umjetničkom stvaralaštvu, posebice slikarskome umijeću, bio je poznat širom Evrope. Najveće priznanje doživjela je kada joj je austrijski carski dvor 1845. godine, povjerio izradbu velike oltarne pale s prikazom Gospe od Karmela, za dvorsku kapelu u Schönbrunnu.
Za kardinala Jacopa Monica, Ana Marija Marović izradila je slike s prikazom Djevice Marije i Spasitelja, povodom čega joj je kardinal spjevao sonet. Godine 1842. izradila je sliku sv. Terezije od Avila, a 1850. za papu Pija IX naslikala je Blaženu Djevicu Mariju, za što je od pape stekla osobno priznanje i pohvale. Pripisuje joj se i slika Bogorodice s Djetetom u crkvi S. Maria Assunta u Mlecima, a najboljim slikarskim ostvarenjem smatra se oltarna pala Žalosna Gospa, iz 1850. godine.
Pjesnikinja
Njezini životopisci bilježe da je Ana jako puno pisala, a u stvaralaštvu nije rado otkrivala svoje ime. Patrijarh kardinal Monico je nakon pažljivog čitanja njezinih djela zapisao: „Ona je uzvišena takvim darovima da ja nisam još doživio u jednoj osobi toliki sklad znanja i krjeposti“.
Tijekom života Ane Marije Marović tiskano je dvanaest knjiga pjesama i proze duhovnoga karaktera pisanih na talijanskom jeziku, a među zapaženijim djelima su: »Razgovor o životu svete Doroteje«, »Ćudoredna pisma«, a praktičnu vrijednost imale su knjižice »Kršćansko stanovište o ženskom odijevanju«, »Pravila za kršćanski život djevojaka«, »Molitve i upute za valjanu svetu ispovijed i pričest«.
Dobrotvorka
Životopisci naglašavaju njezin nesebični humanitarni rad među mletačkim siromasima, požrtvovno prikupljanje priloga kod imućnijih znanaca, pomoć bolesnima, siromašnima i napuštenima. Njezina je humanost najviše došla do izražaja tijekom revolucionarne 1848–1849. godine, u vrijeme kada je austrijska vojska poduzela petomjesečnu opsadu grada kako bi skršila otpor revolucionarne vlade. Spisi govore da je Ana Marija u vrijeme svih dana opsade, u danima općega klonuća i straha mletačkih građana i patricijata, obilazila bolesnike i njegovala ranjenike, zalazeći na prve crte bojišnice i dovodeći nerijetko svoj život u opasnost.
Životno djelo Ane Marije Marović, koje se održalo i do danas, je osnivanje Zavoda za moralno spašavanje žena i djevojaka. Iz zahvalnosti prema svom učitelju i suosnivaču ustanove, Zavod je dobio ime Istituto Canal ai Servi, prema gradskoj četvrti Servi (predjel Cannaregio), gdje su se od 14. stoljeća nalazili crkva S. Maria dei Servi i istoimeni samostan muškoga reda servita. U spisima o osnivanju Zavoda ističe se njegovo obilježje vaspitne ustanove za djevojke koje su na putu da izgube čast (pericolanti) ili koje su sticajem okolnosti, igrom sudbine, već „moralno posrnule“. U Zavod su primane i žene koje nakon izdržavanja zatvorske kazne nisu u javnom društvu mogle ponovo otpočeti normalan život, te steći rehabilitaciju i moralnu potporu.
Uz Istituto Canal, Ana Marija Marović osnovala je i zasebnu žensku religioznu družbu (kongregaciju) pod imenom Istituto delle Suore della Riparazione, dedicato ai SS. Cuori di Gesù e di Maria Immacolata, a koja je imala zadatak voditi i usmjeravati rad cjelokupnog Zavoda. Godine 1864. Ana Marija Marović pristupila je u vlastitu kongregaciju. Po uzoru na Istituto Canal osnovana je u Milanu, zaslugom tamošnjega svećenika Carla Salerija i plemkinje Marije Caroline Orsenigo, pobožna ustanova slična obilježja nazvana Casa di Nazareth. Godine 1868. Istituto Canal i Casa di Nazareth spojeni su u jedinstven Zavod te i danas djeluju kao cjelovita ustanova.
Još za života Ana Marija Marović bila je poznata i poštovana diljem Italije i Evrope kako po svojoj duhovnosti i svestranom umjetničkom stvaranju tako i po predanom dobrotvornom radu. Narod ju je nazivao La santa Marovich.
Papa Pio IX blagoslovio je Istituto Canal, odobrio pravila kongregacije i više je puta isticao kao uzornu za slične vjerske udruge. Godine 1869. Ana Marija Marović hodočastila je u Rimu, te je tom prilikom primljena u osobnu audijenciju pape Pija IX.
Papa Pio IX: “Evo svetice koja ne prorokuje!”
Službenica Božja Ana Marija Marović bavila se spisateljstvom, slikarstvom, glazbom, a bila je i zapažena pjesnikinja. Njeno životno djelo je osnivanje redovničke družbe čija je misija bila spašavanje posrnulih djevojaka. Osobito se istakla u karitativnom i samaritanskom radu u bijednim dijelovima grada na lagunama.
Prevodeći njene sonete msgr. Gracija Ivanović je zapisao: “Poezija Ane Marović nije ostala zatvorena u stihovima. Sa stihova prešla je u život i život je bio ljepši od stihova.”
Papa Pio IX rекао je za Anu Mariju Marović: “Evo svetice koja ne prorokuje!”
/M.Marušić/
* Tekst je dio projekta „Četiri hrvatske priče iz Boke Kotorske“ koji je proveden uz finansijsku potporu Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske
