Ljudima je potreban sadržaj koji bodri i koji ih potiče na razmišljanje, na to da se zapitaju gdje su oni odustali od svojih snova i jesu li i kada i zašto i kako, kaže Ozren Grabarić
Poslenici Centra za kulturu Tivat s pravom mogu biti ponosni na svoj odvažni projekat- produkciju predstave “Contra mundum” nadahnutu autobiografijom „Tajni život Salvadora Dalija“, u čijoj je izvedbi u srijedu, 19. novembra uživala i publika u Kulturnom centru “Nikola Đurković” u Kotoru. Nakon ljetošnje premijerne i reprizne izvedbe u “matičnoj luci”, privilegiju da ovu pozorišnu poslasticu ponovo gušta u četvrtak je imala i publika u Tivtu.
Muk, divljenje glumačkim bravurama i finesama maestra Ozrena Grabarića prožetim pitkom muzikom džez-seksteta, fokusirana pažnja publike tokom izvedbe, te gromoglasni aplauz i stojeće ovacije potvrdili su zašto je ovaj komad, prema odluci i žirija i publike Festivala „Vršačka pozorišna jesen”, dobio Nagradu za najbolju predstavu u cjelini.
-Salvador Dali je bio neko ko budi ljude iz jedne pasivnosti, iz jednog sivila, iz jednog konformizma u koje su ih društvo i sustavi nekako ušuškali svojim politikama, tako da je ovaj naš Dali negdje tu da budi ljude, kaže za BN Ozren Grabarić, koji je briljirao u glavnoj ulozi, za koju je na pomenutom Festivalu osvojio Nagradu za najbolje glumačko ostvarenje. Što se tiče prostora snova, Dali je, kaže glumac, bio izrazito beskompromisan, uspješno se prilagođavajući svijetu koji je bio materijalistički, kapitalistički. Pritom je imao svoju Galu, koja je, kao neki menadžer, manevrirala njegovom genijalnošću i ludošću, a ona je znala to dobro iskoristiti u smislu da ne završe u siromaštvu, nego su itekako dobro živjeli.
-Težište priče je na Daliju, u njegovom potpuno nadrealnom shvaćanju svijeta, u čovjeku koji nije prestao da sanja, u čovjeku koji se zalagao za taj prostor snova, za taj prostor iracionalnog, čovjek koji nije pristajao na nekakav konformizam, čovjek koji se borio protiv sivila u svijetu na svoj način. Čar ove predstave je u kompletnom spoju svih elemenata – vizualni, muzički i dramaturški elementi, svi su se nekako posložili. Ta tema, koliko god da djeluje kao da ima neke veze sa sadašnjom situacijom koja nas prati na ovim prostorima i u svijetu, zapravo je dobar eskapizam (bijeg od stvarnosti) i očito da ljudima treba na neki način takvog jednog sadržaja, koji bodri i koji ih potiče na razmišljanje i potiče na to da se isto zapitaju gdje su oni odustali od svojih snova i jesu li i kada i zašto i kako, kaže Grabarić.
Autorski tim: Veljko Mićunović, nagrađen za režiju ove predstave, dramaturg Slobodan Obradović, kompozitorka Nevena Glušica, koja je u Vršcu dobila Specijalnu nagradu za autorsku muziku, kostimografkinja Marija Marković Milojev, te Sven i Ivana Jonke, koji potpisuju scenografiju, zajedno sa Grabarićem, postigao je visok stepen umjetničkih promišljanja. Posebnu čar ovom ostvarenju dali su pijanistkinja Anja Riđešić iz Trebinja, master studentkinja na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu, odakle dolaze i bubnjar Nemanja Tasić, kontrabasista Marko Ćurčić i trombonista Kosta Vukašinović, te bariton – saksofonista Đorđe Kujundžić i trubač Aljoša Zakić, obojica iz Beograda. Oni su muzikom, gestom i pokretom dočarali scene iz života genijalnog slikara.
Ozren Grabarić je zadovoljan procesom oblikovanja predstave, pri čemu ističe važnost podrške uprave CZK Tivat.
-Imali smo odlične uslove u Centru za kulturu Tivat – direktor i producent Goran Božović je imao sluha za umjetnost i hrabrosti da se upusti ovakav jedan projekat ne znajući šta će se desiti jer nije imao na početku niti tekst niti išta – imao je samo ideju, autorski tim i to je to. On nam je otvorio jedan prostor da možemo malo šire razmišljati u teatarskom smislu, da možemo probati i ovdje napraviti nešto što druge institucije možda ne bi bile toliko hrabre ili toliko odvažne da se upuste u takav jedan projekat. To je na neki način “rizičan” projekat u smislu priče o Salvadoru Daliju, jedan mjuzikl, gotovo kao mono-opera, mono-mjuzikl, monodrama, muzička monodrama, ne znam kako bih je definisao, malo se i opire nekim standardnim žanrovima i tipičnom nekakvom teatarskom uprizorenju, primjećuje glumac.
Težinu i zahtjevnost igranja monodrame olakšali su mu “dragi muzičari”, koji nisu samo u funkciji da proizvode muziku, nego postaju “scenski likovi” – gotovo svaki instrument poprima neku svoju personifikaciju-lik. I glumac i muzičari su u nekom dijalogu, a svirači itekako sudjeluju u cijelom tom procesu.
Grabarić kaže da Dalija poznaje jako dugo – pošto je živio u Španiji, govori španski, katalonski, jezike koje Dali govorio, bio je u njegovom muzeju u Figerasu, bio je blizu njemu kad je bio klinac, još u 90-im godinama na neki način, okružen tim životom Barselone i Katalonije.
Poznaje mnoge kolege iz Crne Gore, gledao je neke predstave i pošto dolazi iz Teatra “Gavela” Zagreb, družili su se uglavnom kroz program Regionalne unije teatara (RUTA) u Podgorici.
-Surađujem i sa Beogradskim dramskim pozorištem, puno sam predstava tamo napravio, prošle godine je bila koprodukcija Tivta i BDP-a, gdje smo na Purgatorijama igrali “Čovjeka slona”, po poznatom filmu Dejvida Linča. Prošlog ljeta sam u Tivtu nastupio u komadu “Sirano de Beržerak” u produkciji zagrebačke “Gavele”.
Poznanstva sežu puno godina unazad. Moji prvi koraci u regionalnom smislu bili su u Teatru Ulysses, gdje sam radio pored Radeta Šerbedžije i Lenke, koji je okupljao jednu veliku grupu glumaca da surađuju na jednom projektu, pa smo tu počeli zapravo upoznavat jedni druge. To je bio jedan jako plodonosni projekat, meni je značio jako puno i evo, do tu smo stigli – u Kotor sa ovom produkcijom, kaže vrsni umjetnik.
Samosvijest se događa kroz kulturu i obrazovanje
– Pozorišna umjetnost može na neki način djelovati na pojedinca, a svijet počinje od pojedinca, tako da na neki način, neposredno, rekao bih da teatar utiče na promjene u svijetu. Za neku značajniju promjenu jedna predstava nije dovoljna. Radi se o širem spektru kulture koji djeluje, koji radi, koji priča priče, koji radi na odnosu prema publici, gradi publiku, to je samosvijest. Samosvijest je ključan mehanizam pomoću u kojeg društvo i jedna zajednica može ići dalje. Samosvijest se događa isključivo kroz kulturu i kroz obrazovanje.
To su dvije grane koje su, nažalost, ne samo kod nas nego u svijetu spale na najnižu granu.
Uloga koju kazalište ima je prosvjetiteljska, ona je odgojna, jer odgaja one koji više ne misle da trebaju biti odgajani, ruku pod ruku sa edukacijom, sa obrazovanjem. Ove društvene oblasti moraju biti najjače i dotirane, u njih se mora ulagati jako puno, da bi narod mogao funkcionirati, da bude samosvjestan. Ako hoćete demokraciju u bilo kojem društvu, više od pola ljudi mora biti u pravu više od pola vremena, jer inače demokracija ne funkcionira. Demokracija je onda sustav u kojem neobrazoveni odlučuju kako će obrazovani živjeti. To nije dobro, jer neobrazovani nemaju takvu razinu samosvijesti da bi mogli kvalitetno i pametno donositi odluke – da bi demokracija funkcionirala, morate imati užasno jako obrazovanje i užasno jaku kulturu, čak ne ekonomiju, ne gospodarstvo, nego ove dvije stvari, jer sve proizlazi iz toga, svako rješenje, svaka odluka jednog kolektiva proizlazi upravo iz kulture i obrazovanja, smatra Ozren Grabarić, docent na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu na Katedri za scenski govor.
Kreativna sinergija muzike i glume
-Ovo je jedan izuzetno kontradiktoran, nekonvencionalan tip rada čitavog muzičko-scenskog djela. Svi songovi koje izvodimo su napisani, međutim, kao džez-sastav mi smo ubacili i određene improvizacije, nešto naš lični pečat, ne samo u muzici nego i u čitavoj predstavi. Na prvu probu došli smo samo sa tekstom, a narednih 15 dana svako je imao neku svoju repliku, svoj dio koji je ubacio u ovih sat i 15 minuta, gdje smo zajedno sa Ozrenom Grabarićem stvorili jedno djelo pred kojim stoje zlatne godine izvođenja u budućnosti, kazala je Anja Riđešić, koja u Kotor dolazi skoro svake godine kao učesnica Festivala KotorArt.
/M.D.P./
