Belona je tradicionalni brod namijenjen ribarenju, prijevozu tereta, stoke i ljudi, duljine 5,60m, širine 1,80m. Iako je prema dokumentima registracije uvedena pod tipom gajeta, Belona se zbog svojih konstrukcijskih oblika svrstava pod tip guc. Linije broda su blage, a krma je mnogo uža nego kod gajete.
Izgrađena je 1928. godine u brodogradilištu u Kalima. Brodograditelj Belone Božo Končurat 1908. godine izučio je zanat od Mate Filipija u Betini. Preko 60 godina Belona je bila u vlasništvu obitelji Kolanović iz Privlake, a 2016. godine u raspadnutom stanju dospjela je u ruke Viljema Glavana koji se odlučio na izradu dokumentacije postojećeg broda i obnovu. Dokumentaciju postojećeg stanja izradili su Katarina Batur i Luciano Keber, članovi Institute for Maritime Heritage Ars Nautica. Nakon izrade dokumentacije brod je transportiran u Škver Ćiro. Obnova je provedena pod nadzorom Nikole Papeše Mačka, a trajala je 8 mjeseci. Gotovo svi dijelovi broda su zamijenjeni, osim dvije rebrenice koje podsjećaju na nekadašnje stanje Belone, izvještava Muzej betinske drvene brodogradnje.
Zasluga je najviše na Katarini Batur i Lucianu Keberu koji su napravili fotodokumentaciju s crtežima brodskih linija kako bi se sačuvala izvornost i originalnost dizajna. Iako je dokumentacija manjkava, poznato je da je brod starijeg datuma. Iz prvog upisnika je stajalo da je to ribarica ili gajeta, no nije nijedno od toga, već je bio za razne namjene.
Iako je ovo drugi brod, zaštićen na preporuku betinskog Muzeja u suradnji sa stručnjacima i ljubiteljima drvene brodogradnje koji su im pomogli. Prvi brod je bio poznata Cicibela. Oba broda su obnovljena u istom brodogradilištu Ćirov škver u Betini.
Povijest zaštićenog drvenog broda
Iz dokumenta koji je poslužio kao prijedlog uspostavljanja preventivne zaštite pokretnog kulturnog dobra, napominju da se guc poput Belone, u linijama i tlocrtu razlikuje od kvarnerskog (sjevernojadranskog) guca.
Povijesni dokumenti otkrivaju da je Božo Končurat davne 1908. godine izučio zanat od Mate Filipija u poznatom betinskom brodogradilištu. Priče o barci prenosile su generacije vlasnika: od toga kako je bila u posjedu svećenika sa Dugog otoka pa sve do trenutka kada je prevarom dospjela u vlasništvo jednog pomorca. Prema pričama nije moguće zaključiti je li barka starija od datuma navedenog u registraciji. Činjenica je da je barka oduvijek plijenila pozornost lokalnog stanovništva.
