U Boki Kotorskoj većinski žive Srbi, potom Crnogorci, Hrvati i ostali. Ovu tvrdnju neću potkrijepiti nikakvim statističkim podacima, niti ću se pozvati na zvanične izvore od na primjer popisne vrste.
Namjera mi je da kazujem kao stari Bokelj, kao čovjek koji je mnogo toga generacijski upamtio, te i dalje gleda oko sebe kako se to u jednom od zvanično najljepših zaliva na svijetu deboto odvija život.
U zalivskom smislu to ujedno znači i idiličan suživot.
Imam prijatelje i među Crnogorcima i među Hrvatima, dočim u godini u kojoj je Boku zapljusnuo najveći broj muslimana – što radnika na građevini što turista u novijoj istoriji – ne mogu da kažem kako lično poznajem više od pet zalivskih pripadnika islamske vjeroispovijesti. Očito je da će se to promijeniti, jer mi se koncem sezone po prvi put dogodilo da muslimanka u marami, postavi na engleskom pitanje da li može da iznajmi prostor Knjižare So da bi se njih 12-ak tu pomolilo? Time je simbolično pređen prag, što se mene tiče. Osjetio sam kako me u potiljak sa knjižarske ikone gledaju Sveti Simeon i Sveti Sava i kako me, Bože prosti, teološki čikaju da li bih osveštanu butigu rasveštao ako bih odobrio da se u njoj, možda i pred mušterijama, čuje islamska molitva? LJubazno sam rekao fureštoj i vjerujućoj ženi da klasična knjižara nije pravo mjesto za molitvene aktivnosti, te da nju i ostale vjernike molim da pronađu neko drugo prikladno mjesto, kao što bi to po prilici mogao da bude gradski park, na pet minuta hoda od glavnog trga.
Zalivski Hrvati su, ostavimo li po strani činjenicu da mnogi iako katolici obilježavaju slavu, izuzetno kulturan svijet. Sve što ima veze sa tradicijom od 1420. kada je Mletačka republika zavladala polovinom Zaliva, preko inih rimokatoličkih uprava, prvenstveno austrougarske – bokeljski Hrvati vrijedno baštine. Oni su odlični susjedi, odlični ribari, odlični zanatlije, odlični pomorci i pomorski kapetani, odlični intelektualci, odlični privrednici, vrsni muzičari, profesori koje zaista pamte generacije đaka i studenata. Zalivski Hrvati gledaju s visine na Crnogorce iako to nikad ne bi priznali jer bi takovo priznanje poremetilo političku ravnotežu. A zalivski Hrvati su veoma diplomatični. U odnosu na zaista mali udio u stanovništvu i u odnosu na etno-triling (Srbi-Hrvati-Crnogorci), najobrazovaniji su, rekao bih, Bokelji.
Etnički Crnogorci su pak najmanje obrazovani. Da li zato što je nužnost snaći se van djedovine, to su počesto ljudi skloni prevarama zarad kratkoročne ćari. I može im biti, kako se u narodu kaže, jer Crnom Gorom vlada etnička manjina koja tek s rukom u ruci sa koalicionim Albancima, Bošnjacima i sa Hrvatima čini većinu. To su ljudi, čast izuzecima, koji pare vole više od Crne Gore. Ili: Crnu Goru vole samo zbog para. I dok bude para. Političkim i porodičnim vezama crnogorski su klanovi opsjeli Primorje, donijeli zakone da o Obali odlučuje ne Kotor, ne Herceg Novi, ne Tivat, ne Budva – nego Podgorica. Sa plaže me prvi put u životu ćera Crnogorac. Hotelska je, kaže. Privatna je. A ja, iako domorodac star 325 godina, nisam gost. Na plaži na kojoj sam proplivao nisam Crnogorcu platio ležaljku i suncobran. U nedoumici sam ljetos ostao da li da mu koitiram sa ocem ili sa majkom?!
Ono što se događa starim Beograđanima, događa se starim Bokeljima. Postoji i uzrečica u narodu: Dođoše divlji, i uzeše mjesto pitomima.
Potomci starosjedjelaca vremenom izgube motivaciju da se bore za svoju izuzetnu geografiju. Onaj ko sa strane dođe u Beograd, ili ko odozgo dođe u Boku, zadivi se, i čvrsto tada zarekne da tu mora da ostane. I bori se, takav: grize, teško radi, uči, snalazi se, koristi veze i poznanstva, prodaje dušu stranačkom vragu… samo da bi majci opstao i ostao.
Stare pak porodice, bilo srpske ili hrvatske, vremenom su stekle. Poslale su potomstvo u škole van granica, pa je to potomstvo, kao i beogradsko, ostalo van granica. Ili se pak dogodio drugi scenario, da se potomstvo u bogatstvu uljuljkalo, pa su ih pretekli u ambiciji energičniji oni koji su došli. U Beograd ili na Primorje.
Zalivski Srbi, iako većinski, povukli su se u se.
Nikako da se organizuju, nikako da sa susjedima naprave svoju autohtonu, bokeljsku političku priču. Stoga cijeli glasački korpus naginje ka ovoj pseudograđanskoj stranci ili ka onoj pseudonacionalnoj, koja lovi glasačke duše fotografavajući se stalno sa Mitropolitom, i pričajući o srpstvu, Kosovu i ćirilici, no su centrale svima njima sve vrijeme u Podgorici.
Zalivski Srbin u ovom trenutku lupa šakom o sto. Ima nešto da objavi.
Mi podsjećamo da se 1813. Boka na ravnim osnovama ujedinila sa Crnom Gorom i da, ako ništa drugo, mora da ima partiju koja zastupa interese Primoraca. Mi, zalivski Srbi, ljubimo svoje susjede i komšije. No je jedan proces sasvim suprotan viševjekovnoj tradiciji na koju smo veoma osjetljivi.
Naime, sve vrijeme su se, vjekovima, ljudi došavši u Zaliv bokeljizovali, tj. ostajali to što jesu prihvatajući obalne vrijednosti starosjedilaca, postajući vremenom i kroz generacije Mediteranci.
Danas nad Bokom vlada teror da se svi deboto montenegrizujemo, što je oksimorom, što je kontra pravila, što je kontra regula.
Nemoguće je da u kulturnom smislu Podgorica bude glavni grad gradu Kotoru.
No Kotor, opijen parama i kupljen odozgo, podan i podvođen sve vrijeme Podgorici, treba finalmente da shvati što mu je činjeti.
Ne mogu ja kao Novljanin da držim slovo Kotoru.
Mada, kao rođeni Kotoranin, što ne bih mogao? Kažite po duši?
/Nikola Malović/
