Pišu: Božidar Proročić, stručni saradnik i Ana Uskoković, biolog
U želji da na pravi način afirmišemo sve vrijednosti NP ,,Lovćen”, odlučili smo da u sklopu naših istraživanja obiđemo najvisočiji vrh planinskog masiva Lovćena (Štirovnik 1749 mnv) kako bi sada, kada vegetacija miruje, obišli određene lokalitete na kojima rastu endemi i subendemi, a koji rastu na ovom području. Kako naše terensko vozilo, Lada „Niva“, nije ispravno uputili smo se našim ličnim vozilom ranom zorom 20. decembra ispred Centra za posjetioce NP ,,Lovćen” koji je uvijek naša polazna tačka i osnova u svim našim kretanjima.
Blještavi sjaj zore, i pored jakog mraza, mami nam osmjehe na lica dok u sebi razmišljamo da će biti dobar dan za istraživanje. No, ubrzo ćemo otkriti da Štirovnik, kao i svaka drugi planinski vrh, krije svoje ćudi. Naše vozilo prolazi preko raskršća na Međuvršju, odatle skrećemo lijevo jer put desno vodi prema Njegoševom Mauzoleju. Nakon pređena dva kilometra stižemo do Kuka (koji je inače poznato staro katunište) odakle desno vodi makadamski put ka Štirovniku, a put pravo prema planinskom prevoju Krstac (937mnv). Naše vozilo, koje nije za makadamski teren, parkiramo sa lijeve strane.
Izlaskom iz vozila pripremamo naše foto-kamere, uzimamo neophodni prtljag, bilježnice, a tu je obavezno i vrući čaj od šipurka da se osvježimo. Polako idemo makadamskim putem koji je u konstantnom usponu u dužini od pet kilometara.
Nakon pređenih sedamsto metara sa naše desne strane nailazimo na Veliki do koji je nekada služio kao katunište. Na lijevoj strani dola, na samom kamenjaru, podignuta je velika voda (sazidani pokriveni), ubao koji čini jednu od najmasovnjih (sazidanih u suhomeđi) voda na tom području. Naš put nastavljamo i razgovaramo o planinarskim stazama koje se sada itekako vide kao i brojne škrape i uvale i podsjećamo se života prvog crnogorskog botaničara, floriste Krsta Pejovića (1862-1940) koji je (Njeguša, zaseok Dugi do) upravo na području Štirovnika sakupljao neke od do tada prvi put opisanih biljaka koje je slao naučniku, češkom botaničaru Josefu Rohlenu (1874–1944) u prvoj polovini XX vijeka kada će nastati i kapitalno djelo Rohlena monografija ,,Conspectus florae montenegrinae ” (1942) godine. Kako se polako uspinjemo visina sniježnog pokrivača se povećava pa nam to usporava put. Sa južne strane nestvarno lijepi prizor katuna Bižaljevac, ali i prelijep pogled na Bokokotroski, Tivatski, potom Risanski zaliv. More mirno kao ulje, mornari bi rekli bonaca, plavetni sjaj se staklasto preliva i prelama pod sunčevim zracima.
Oko nas se nalaze brojna stabla bukve (lat: Fagus sylvatica) no već nakon polovine dionice puta bukve je sve manje što je i prirodno jer jaki vjetrovi, kraški predio, brojne škrape i uvale ne dozvoljavaju njeno širenje. Nailazimo i na mlada stabla munike (lat. Pinus heldreichii) koja je endemit Balkanskog poluostrva i koja je česti pratilac submediteranskih planina. Na kamenjaru snimamo biljku (lat: Sedum ochroleucum ), ovo su biljke koje vrlo brzo rastu i vrlo lako se razmnožavaju. Različitih su visina, a najviše je onih vrlo niskih, koji su odlični pokrivači tla. Zbog toga što skladište vodu u listovima, veoma dobro podnose sušne periode. Uspijevaju i na najsiromašnijem kraškom tlu. Jedino im ne odgovaraju suviše vlažna zemljišta jer korjen može da istruli. Većina seduma su zimootporna. Nekim vrstama, tokom zime se osuši nadzemni dio, pa na proljeće ponovo kreću iz korjena. Sedumi su biljke kamenjara koje pripadaju porodici (lat:Crassulaceae) i ima ih preko 400 vrsta. Ime sedum potiče od latinske riječi sedare, što znači umiriti. To nije slučajno, jer su neke vrste seduma ljekovite, a i listići nekih vrsta se mogu koristiti i u ishrani.
Tokom laganog pješačkog uspona vrijeme počinje da se vrtoglavom brzinom mijenja. Sunčan i vedar dan kakav je bio na samom početku počeli su da smjenjuju brojni tamni oblaci koji se nad nama smjenjuju kao u nekoj čarobnoj igri. To je tajna svake velike planine, za ono što priroda sama uređuje morate biti vješt planinar da se suočite sa svim prirodnim nepogodama koje mogu da vam se dese.
Dok užurbano hodamo ka samom vrhu Štirovnika, put se račva: na lijevu stranu se nalaze pripadnici vojske Crne Gore đe je prilaz i fotografisanje najstrožije zabranjeno i desni put koji nas vodi pravo do vrha emisionog i radio relejnog cetra na Štirovniku. Stižemo do objekta impozantne veličine, urađenog u armiranom betonu sa brojnim antenama i digitalnim sistemima prenosa puštenog u prenos davne 1963. godine. Ljubazno nas sreće Aleksandar-Saša Đikanović koji nas pozdravlja, uvodi u objekat i priprema nam kafu. Njegov kolega Rajko Miranović se nalazi u obilasku objekta i kontroli sistema. Aleksandar-Saša Đikanović je i sam planinar i ljubitelj ekstemnih sportova na snijegu, otkriva nam to u razgovoru. Na naše pitanje kakav je život i koliko su teški i specifični uslovi rada u sklopu Radio-difuznog centra otkriva nam: ,,Planina je to, velika su nevremena, snjegovi, gromovi, oluje i munje. Nas ima četiri posade sa po tri člana, smjenujemo se svakih sedam dana. Nedostaje nam često porodica, a pred nama su veliki izazovi i odgovornost. Ovo je veliki sitem, nekada je sve ovo bilo analogno, sada je digitalno već punih dvanaest godina sam ovdje. Ipak kroz svoj posao sam razvio ljubav prema planinarenju, očuvanju i zaštiti životne sredine. Ovdje je sve ekstremno, kada sam završavao smjenu prije par godina bio je veliki snijeg, poklizao sam se sa leda i letio više od pedeset metara niz strmi dio planine. Tada sam i polomio nogu i malo koji službenik našeg Radio difuznog centra je prošao ovdje bez preloma“. Dok razgovaramo, stiže i njegov kolega Rajko Miranović sa kojim se srdačno pozdravljamo.
On je na Štirovniku punih osam godina. Ranije je radio na radio-relejnom sistemu Plavnica koji je emitovao srednje talase, a koji su naši pomorci širom svijeta itekako pamtili. Posade na Šitirovniku i Bjelasici su i jedine sa ljudskom posadom. Rajko nam sa puno ozbiljnosti priča da je najvažnija solidarnost i humanost, ne samo prema svom kolegi već prema svima koji obavljaju ovako teške i složene zadatke. Govori nam o jakim gromovima koji na Štirovniku stalno, tokom jesenjih i zimskih ali i proljećnih mjeseci, budu veoma česti, kada je njihova budnost posebna u očuvanju tehnike i sredstava. Dok razgovara sa nama, neprestano posmatra monitor na kom se stalno prate hidrometerološki izvještaji širom Evrope.
Na našu molbu nam ljubazno pokazuju čitav objekat objašnjavajuči kako složeni sistemi rade i funkcionišu, pokazuju nam i svoje prostorije za boravak. Primjećujemo da je jedan dio soba rađen od klesanog kamena. Vjerovatno je prva zamisao neimara bila da na Štirovniku čitav objekat bude od klesanog kamena, no ekstremno niske tenperature, snjegovi, mrazevi i kiše su bile pogubne za kamen nakon čega se vjerovatno odustalo od te ideje, ali i to je intresantni dio priče o arhitekturi. Unutrašnjost objekta je savršeno sređena i uredna. Dok prolazimo hodnicima, penjemo se sprat po sprat odakle vas pogled ispunjava neodoljivom dozom ponosa, gledate čitavu Crnu Goru na dlanu kao i njene planinske vijence okovane snijegom. Pravimo prelijepe fotografije gotovo jedinstvenih trenutaka i prizora koje samo rijetki mogu da dožive.
Vraćamo se u prostorije za zajednički boravak. Sa Rajkom Miranovićem nastavljamo razgovor. On nam, između ostalog, govori da su radnici Radio difuznog centra iz gotovo svih gradova Crne Gore što čini jednu šarenu lepezu prijateljstava koja vladaju među njima. Ističe da jedan dio puta prevale terenskim vozilom a ostatak motornim sankama. Međutim, kada napadaju veliki snjegovi, tada ni motorne sanke nijesu od koristi i drže se za metalnu žicu na metalnim kolčevima, ali vrlo oprezno i pažljivo gaze kroz smetove. Pamti godine kada bi snijeg prekrio i sama vrata od objekta.
Imamo osjećaj da će svaki trenutak početi nevrijeme i zahvaljujemo se ljubaznim službenicima na ukazanom gostoprimstvu. Pozdravljaju se sa nama srdačno. Užurbanim koracima se spuštamo makadamskim putem od Štirovnika dok po neka pahulja snijega provijava pored nas. Na kristalno bijelim sniježnim stranama Štirovnika primječujemo tragove divljih životinja koje koriste nepristupačni dio planine za svoje migratorne puteve. Vazduh oštar i čist. Pri svakom udisaju osjećate se ispunjeno jer se nalazite na oltaru planinskih vijenaca koji pripadaju Lovćenu. Nastavljamo da snimamo lokalitete intresantne za naš obilazak na proljeće i praćenje razvoja biljnog svijeta.
Padine Štirovnika su zbog nepristupačnosti izuzetne pa tokom zimskih mjeseci ljubitelji ekstremnih sportova na snijegu uživaju u disciplini (Snoubordinga, engl: snowboarding), ili skijanje na dasci, koje je zimski planinski sport koji uključuje spuštanje niz padinu pokrivenu snijegom na dasci koja je privezana za noge takmičara. To svakako, uz druge planinske vrhove, može da bude bogata turistička ponuda koja može privući brojne ljubitelje zimskih ekstremnih sportova u NP ,,Lovćen”. Nakon par sati provedenih na terenu u snimanju, razgledanju terena i publikovanju vrijednih informacija, stižemo do našeg automobila. Naš povratak u Centar za posjetioce NP ,,Lovćen” ispunjen je zadovoljstvom zbog još jedne ispunjene dnevne misije koju ćemo nastaviti i u narednom periodu da, kako istražujemo tako i publikujemo.
