Ekipa Jedriličasrkog kluba „Lahor“ iz Kotora, odnosno posada krstaša „MM Shining“ predvođena skiperom Milošem Radonjićem, ovih je dana u Crnu Goru donijela možda i najveći uspjeh našeg sporta od obnove državne nezavisnosti – nezvaničnu titulu svjetskog vicepravaka u jedrenju na maksi krštašima.
„MM Shining“ je naime, prošle nedjelje, 13. oktobra u Trstu ostvario naprosto fantastičan rezultat – kotorski brod i njegova posada bili su prvi u svojoj klasi i drugi u generalnom plasmanu čuvene regate Barcolana, najvećeg jedriličarskog takmičenja na Mediteranu i jedne od po broju učesnika, najvećih regata na svijetu. Barcolana koja se u Tršćanskom zalivu vozi svakog oktobra, jedno je od idolopokloničkih mjesta za sve ljubitelje jedrenja i važi za nezvanično prvenstvo svijeta u toj plemenitoj vještini za brodove sa višečlanim posadama.
Brži od našeg broda u Trstu bio je samo slovenački „Way of Life“ sa skiperom Gasparom Vinčecom za kormilom, a drugi mjesto u generalnom plasmanu „MM Shining“ je izborio u konkurenciji od preko 2.200 jedrilica iz cijelog svijeta koje su došle da se okušaju na 51. Barcolani. Regata je vođena u uslovima maltene potpune bonace – skoro bez vjetra, što je za „MM Shining“ biila veoma otežavajuća okolnost jer je riječ o velikom, jakom i teškom brodu, koji je namjenski građen za sasvim drugačije uslove – jak, gotovo olujni vjetar i velike okeanske valove jer je on projektovan i namjenski robusno pravljen za čuvenu regatu Sidnej-Hobart uzmeđu Australije i Tasmanije. Iako je dizajniran da bude prava „Formula 1 pod jedrima“ koja uz povoljan vjetar more reže brznom od skoro 35 čvorova (blizu 70 kilometara na čas), devet tona teški maksi krstaš iz Boke je u uslovima laganog i gotovo nepostojećeg vjetra kakvi su 13.oktobra bili u Tršćanskom zalivu, imao veliki hendikep u odnosu na druge, neke čak i skoro duplo lakše jedrilice. Sve to međutim, nadoknadila je sjajna posada „MM Shininga“ i njegov mladi, ali već intrenacionalno veoma afirmisani skiper Miloš Radonjić (31). Posada koju su činili većinom „dobrotski bonacijeri“ kako članove „Lahora“ kolokvijalno nazivaju ostali bokeški jedrililari zbog okolnosti da Dobroćani najčešće u Kotorskom zalivu jedre u bonaci, znali su „naći“ vjetar i u tišini Tršćanskog zaliva i svakim daškom boga Eola napuniti jedra svog broda.
„Napravili smo jednu dobru taktičku stvar – maksimalno smo smanjili broj članova posade, pa je brod Barcolanu vozio sa osam ljudi, umjesto uobičajene posade od skoro 20 članova. Na taj način smo uštedjeli značajnu težinu, a brod se ponašao sasvim drugačije – onako kako ga mi do sada praktično nismo upoznali. Maksimalno smo redukovali sve stvari na brodu uključujući i gotivo koje smo toliko dobro planirali, da smo zadnje kapi potrošili upravo dolazeći na start regate.“- priča za „Vijesti“ skiper Miloš Radonjić.
Iza ovog mladog jedriličara, po struci diplomiranog inženjera brodogradnje, je veliko iskustvo u plovidbi pod jedrima jer Miloš jedri još od osme godine života a i ostatak familije su mu bili ili su još uvijek aktivni jedriličari. Miloš je iskustvo pored ostaloga, sticao i na nekim od poznatih dobrotskih regatnih krstaša poput „Male ponte“, „Angela Rossa“ i „Tutta Trieste 2“ sa kojim je lani kao prvi čovjek van Hrvatske i najmlađi skiper koji je to uspio učiniti, osvojio čuvenu „Mrdujsku regatu“- predmet nacionalnog jedriličarskog ponosa u Hrvatskoj i takmičenje koje okuplja mnoge jedriličare iz Jadrana i zemalja Centralne i Istočne Evrope.
Ove sezone on i njegova posada jedre na „MM Shiningu“, pravom „punokrvom“ okeanskom regatnom brodu koji je 2000. u Italiji građen po njemačkom projektu, namjenski da osvoji Sidnej-Hobart regatu na kojoj, sticajem okoknosti i činjenice da je na njegovu gradnju potrošeno znatno više novca nego što se planiralo, ovaj brod nikada nije učestvovao. Brod je međutim, proteklih godina „harao“ na regatama širom Mediterana, a početkom ove godine kupili su ga Dobroćani – članovi „Lahora“ i sa njim u međuvremenu pred nekoliko domaćih, pobijedili i na više regata u inostranstvu poput Južnojadranske i Lošinjske regate u Hrvatskoj. „MM Shining“ je pobijedio i na svojevrsnom uvodu u Barcolanu – regati „Go to Barcolana“ između Portoroža i Trsta, da bi 13.oktobra u Tršćanskom zalivu, prošao drugi kroz cilj najveće regate Mediterana.
„Ključan za uspjeh na Barcolani bio je start jer se morate izboriti za dobru poziciju među više od 2.000 jedrilica koje se tiskaju pred startno linijom i praktički „ući u pucanj“ topa koji označava početak trke. Start na Barcolani je 60% regate – ako startujete dobro, poslije vam ide relativno lako. Kao „dobrotski bonacijerui“, znali smo da iskoristimo i to malo vjetra brzine do 1 čvor, startovali smo skroz desno i „bježali“ smo od prve bove, hvatajući laganu bavu što je ojačala na brzinu od 2-3 čvora. To je „Shiningu“ dovoljno da on postigne brzini od 6 -7 čvorova, dakle, duplo veću od brzine vjetra i na naše iznenađenje, vidjeli smo da nas u takvim uslovima na putu prema prvoj bovi regatnog polja, niko ne stiže, čak ni od nas mnogo veći i moćniji supermaksi brodovi od kojih su neki došli na Barcolanu čak i iz Australije ili Novog Zelanda. Jedini je ispred nas bio „Way of Life“, ali je i to veći brod od „MM Shininga“ – pet metara duži i sa jarbolom 20 metara većim od našeg. On je prvi obišao bovu, a mi drugi što nam je bilo pravo otkrovenje jer smo mislili da će nas veliki i moćni „super maksiji“ bukvalno pregaziti.“- priča Radonjić.
Organizatori Barcolane su zbog bonace i nedostatka vjetra, regatu inače originalno planiranu na dužinu od 13 milja, skratili i ona se zvršavala nakod druge bove regatnog polja. Na oko 400 metara od druge bove, „MM Shinning“ je i dalje bio drugi, ali je onda vjetar potpuno zamro i naš brod je na oko 200 metara od cilja, bukvalno stao. Uprkos problemima koje su im u tim trenucima pravile marete (krmeni valovi) od brojnih glisera i motornih brodića sa navijačima i gledaocima koji su plovili okolo, kao i strujanje vazduha od helikoptera sa TV snimateljima koji su ih nadlijetali, posada „MM Shininga“ je uz puno znanja i vještine, uspjela da u svoja jedra „pribere“ dovoljno energije vjetra da ponovno pokrene brod i uvede ga u cilj, kao prvog u klasi i drugog u generalnom poretku. Naši jedriličari bili su impresionirani aplauzom i ovacijama koje su doživjeli od publike, dok se zvanični engleski komentator regate sa nevjericom preko mikrofona pitao ko su ti momci, iz koje države dolazi taj relativno mali brod od 19 metara koji je pobijedio mnogo veće i sposobnije konkurente, te ima li ta neka Crna Gora uopšte more i Jedriličarski savez…
„Prosto je nevjerovatno kako su stranci bili oduševljeni našim uspjehom jer je za njih nevjerovatno da brod poput „MM Shininga“ građen za veliko more, jaki vjetar i okean, bude drugi u tako jakoj konkurenciji na regati koja se jedri u uslovima potopuno suprotnim onome za što je taj brod građen. Pitali su se ko su ovi ljudi što jedre na „MM Shiningu“ i sa ushićenjem konstatovali da će ovo što smo mi npravili na Barcolani, sigurno „dići“ jedrenje u Crnoj Gori na mnogo veći nivo.“- nabraja Radonjić, ali onda i sa ne malom rezigniranošću, dodaje da se to međutim, u našoj državi (još) nije desilo. Po povratku Kotor, posadi „MM Shininga“ njihovi sugrađani priredili su velilanstveni doček i dobrodošlicu sa Gradskom muzikom, pjesmom i veseljem, ali je do danas izostala čak i kurtoazna čestitka jedriličarima „Lahora“ na njihovom istorijskom uspjehu, kako od ministra sporta tako i drugih crnogorskih državnih dužnosnika.
„Jedrenje je, bez konkurencije, najskuplji sport na svijetu. Nije to samo brod iako se ovdje radi o vrlo skupim materijalima poput karbonskih vlakana i titanijuma, te troškovi za nabavku i održavanje broda, već i troškovi odlaska na regate, osiguranja, smještaja posada, treninga…. Mi sa „Shininga“ smo svi amateri u ovome, svi imamo neke druge profesionalne karijere od kojih živimo i u kojima radimo da bi zaradili za život, ali i uložili u ovo što volimo i u čemu uživamo. Nevjerovatno je da nama nakon uspjeha koje smo postigni na ovih nekoliko posljednjih regata u inostranstvu, jedan međunarodni lanac luksuznih hotela daje sponzorstvo u obliku hotelskog smještaja i zakupa hangara za brod, vrijedno stotinak hiljada eura, samo da naljepnicu sa njihovim logom nalijepimo na bokove i jedra broda, a ovdje kod nas u Crnoj Gori, niko se na nas i jedrenje uopšte, ni ne osvrće. Da li je moguće da ljudi iz Srbije, iz Itallije, Slovenije nas zovu i nude saradnju, a ovdje baš niko da obrati pažnju na naše jedriličare?“- ističe Radonjić, dodajući da ono što je ekipno postigao „MM Shining“ i što u pojedinačnoj konkurenciji rade drugi crnogorski jedriličari poput olimpijca Miloša Dukića iz Herceg Novog, jesu svjetski vrijedni rezultati i dometi.
Potvrda tome je i poziv koji je „MM Shining“ upravo dobio – da kao jedan od zvanično 20 najboljih brodova u Evropi, uskoro nastupi na „Regati najboljih“ u Veneciji.
USPJESI NA VELIKIM REGATAMA ZA JADRANSKE DRŽAVE SU PITANJE NACIONALNOG PRESTIŽA
„Meni nije gušt da jedrim ispod bilo čije druge zastave ili imena kluba, već da tamo gdje se pojavim, predstavljam svoj klub i svoju državu. Ja sam se ovdje rodio, podigao i naučio jedrenu i sutra će to i moja djeca da rade. Nadam se da će konačno, to i neko od naših nadležnih prepoznati i shvatiti koliki neiskorišten prostor Crna Gora ima da se promoviše preko svog jedrenja.“- kaže Radonjić dodajući da je na čuđenje rukovodilaca jednog jedriličarskog kluba iz Makarske, odbio njihovu ponudu da sa svojim brodom jedri za njih pod zastavom Hrvatske, u zamjenu za plaćene sve troškove regatavanja u narednih sedam godina.
„Mi se ne bi čudili da vam vaša država daje makar polovinu ovoga što vam mi nudimo, ali vam ne daje bukvalno ništa. Mi vam dajemo sve, a vi ipak nećete. Pa vi ste definitivno budale!“- prokomentarisao je, po riječima Radonjića, taj Makaranin, njegovu reakciju.
Radonjić ističe da ih godišnje, troškovi održavanja brods, treninga i učešća na regatama, izađu na 100 – 120.000 eura i da se na sve načine dovijaju da obezbijede taj novac. Tako mnogi članovi posade „Shininga“ koji su inače, starosti od 16 do 60 godina, idu po Mediteranu da za račun čarter kompanija, prebacuju jedrilice koje ove iznajmljuju nautičarima, i tako zarađeni novac ulažu u svoj brod i nastupe po regatama u inostranstvu.
„Svi mi imamo porodice, obaveze, radna mjesta ili školske obaveze sa kojih ne možemo odsustvovati, ali svi se trudimo da iskoristimo svaku priliku i svaki mogući način da dođemo do novca koji ulažemo u jedrenje jer je ono zaista naša najveća ljubav i uživanje. Jedrenje je način života, a nesporna je činjenica i da su jedra tokom istorije, donijela i svu kulturu u Crnu Goru.“- ističe Radonjić. On kao pozitivan primjer državne promocije preko jedrenja izdvaja Sloveniju koja maksimalno ulaže u razvoj tog sporta i podržava tamošnje jedriličare, ne bi li oni, kao što je to ove sezone učinio „Way of Life“, pobijedili na što većem broju regata u inostranstvu, pogotovo u „komšijskom dvorištu“ jer je to već postalo i pitanje svojevrsnog državnog i nacionalnog prestiža, posebno među zemjama koje izlaze na Jadransko more.
