Međunarodna pomorska organizacija (International Maritime Organization – IMO) svake godine obilježava Svjetski dan pomorstva.
Iako je sam IMO ove godine međunarodni Dan pomoraca zvanično obilježio 25.juna, ta organizacija vladama država, koje su uključene u rad IMO-a, prepušta da same odrede datum svojih proslava, ali većinom svi biraju zadnju sedmicu tokom mjeseca septembra. Ovom proslavom se želi naglasiti važnost sigurnosti plovidbe i zaštite morskog ekosistema, alii ujedno iskazati i važnost pomorstva za svjetsku ekonomiju.
Iz ugla Crne Gore gledano, pomorstvo nakon turizma, stvara najveći dohodak ovoj državi jer oko 7.000 naših pomoraca radi za strane brodare. Iako zvaničnih podataka nema, procjenjuje se da oni godišnje, tukući svjetska motra i okeane, zarade i u Crnu Goru unesu između 250 i 300 miliona eura svježeg novca. Naši pomorci kod stranih poslodavaca imaju visok renome, pa nije rijedak slučaj da se našim kapetanima povjerava zapovjedništvo i nad nekim od megakontejnerskih brodova, pojedinačnog kapaciteta i preko 15.000 TEU-a. Takav brod, računajući i vrijednost tereta koji nosi, u prosjeku je skuplji čak i od basnoslovno skupe prve dionice crnogorskog autoputa procijenjene na preko milijardu eura, pa nije ni čudo što njihovi vlansici takva plovila vode kao “company asset” (kompanijski resurs), a ne neki običan brod i veoma dobro vode računa u ruke kojeg komandanta će povjeriti takvo svoje plovilo. Ni posljednja učestala hapšenja neodgovornih pojedinaca iz Crne Gore koji su u stranim lukama “padali” sa pošiljkama narkotika švercovanim na brodovima kojima su plovili, ne mogu baciti ljagu na hiljade onih ispravnih naših sunarodnika koji pošteno i mukotrpno, zarađuju taj “hljeb sa devet kora”…. Ti što švercuju naime, nisu na brod pošli da bi gradili karijeru oficira paluba ili stroja i jendog dana došli do najvišeg zvanja u struci – kapetana ili upravitelja, već ciljano- da za jedan ili dva vijađa u ulozi mule, prebace od tačke A do tačke B izvjesnu količinu zabranjene robe i tako lako zarade veliki novac. Ti i takvi nisu, niti će ikada biti pomorci i na njih ogromna većina ljudi koja se pošteno bavi tim poslom, potpuno opravdano, gleda sa najvećim prezirom.
Koliko god da je danas moderna tehnologija olakšala posao pomorcu, on se na kraju krajeva ipak svodi na isto – višemjesečni boravak na komadu plutajućeg čelika, izgubljenog u ogromnim prostranstvima svjetskih okeana, u društvu dvadesetak jednih te istih lica od kojih ne možete pobjeći dalje od maksimum oko 300 metara sa krme na provu broda, ali sa kojima ste osuđeni da dijeliti isti radni i životni prostor. Neki to definišu maksimom da je “brod zatvor, ali zatvor u kojem se možete utopiti”.
Daleko od porodice, rodbine i prijatelja za kojima čežnju ne mogu umanjiti ni Viber, ni Skype, ni satelitska telekomunikacija, ni današnji moderni pomorac 21.vijeka nije pošteđen pogibelji sa kojima su se stoljećima ranije, srijetali njegovi prethodnici. Oluje, uragani i tajfuni jednako su opasni i danas, različiti tereti koji vam se zateknu u hiljadama kontejnera na brodu danas čak i lakše nego nekada izazivaju požare i eksplozije, a u nekim krajevima svijeta i dalje se na razne načine morate braniti od morskih razbojnika – pirata.
Nigdje drugdje u Crnoj Gori koliko je to slučaj u Boki Kotorskoj, pomortsvo nema tako značajnu ekonomsku, kulturološku,pa ako hoćete i identitetsku vrijednost. Boka je najljepše stranice svoje istorije ispisala u pomorstvu jer je more za žitelje zaliva odvajkada bilo polje slave, glavni oslonac privrede, izvor života i veselja, ali i tuge i žalosti u vjekovnoj borbi sa prirodnim elementima ili od ljudi kreiranim pogibeljima.
Zahvaljujući svom jedinstvenom geografskom položaju i prirodnim karakteristikama jedinog fjorda na Mediteranu, Boka Kotorska i njeno stanovništvo oduvijek su bili upućeni na more kao medijum za ostvarivaje egzistencije. Tokom te bogate istorije, pomorska privreda Boke doživljavala je više uspona i padova, često se pritom poput Feniksa, dižući bukvalno iz pepela, a brojni Bokelji su u pomorstvu i sa njim povezanim djelatnostima, postigli i domete svjetskih razmjera.
Od najstarijih vremena Ilira, Boka je bila pomorska luka i mjesto žive trgovine robom koja je donošena iz planinsko- ruralnog zaleđa zaliva i brodovima izvožena do krajnjeg tržišta duž obala Jadrana. Isto tako, druga uvozna roba je iz raznih krajeva ovdje brodovima dovožena i sa njom onda snabdijevano kako stanovništvo Boke, tako i njenog zaleđa. Razvoj pomorsko-privredne djelatnosti u Boki pratiti se može još od vremena antičkog Rima i Grčke, zahvaljujuči materijalnim ostacima antičkih brodova i njihovih tereta u bokeškom podmorju i arheolokim iskopinama struktura vezanih za lučku i pmorsku djelatnost u priobalju i na kopnu.
Sa dolaskom i nastanjivanjem na području Boke prvih južnih Slovena, pomorska djelatnost ovog kraja doživljava dalji uspon pa tako Kotor postaje glavna luka srednjevjekovne srpske države, a bosanski vladari u zapadnom dijelu zaliva utemeljuju i čitav jedan novi grad – Herceg Novi kao njihovu glavnu luku i centar trgovinom solju. Turska osvajanja na području Balkana dotakla su i Boku donijevši velike teškoće ovdašnjem civilnom pomorstvu, ali ono ne posustaje već se bokeljski mornari i oficiri na svojim sada naoružanim trgovačkim ili posebno građenim ratnim brodovima, hrabro širom Jadrana i Egeja, suprostavljaju Turcima i sukobljavaju sa piratima i gusarima.
Pod okriljem Mletačke Republike bokeljsko pomorstvo ponovno jača, Peraštani su jedan od glavnih oslonaca Venecije u akcijama na moru, a Prčanjanima je povjeren zadatak prenosa državne pošte brodovima od Venecije do Carigrada. Pomorske nauke kod Bokelja toliko su cijenjene da i sam ruski car ovdje na školovanje iz vještine navigacije i plovidbe, šalje svoje najbolje mlade plemiće koji će potom, biti nukleus razvoja ruske mornarice. Svoje zlatno doba bokeljsko pomorstvo dostiže u 18.stoljeću kada bokeljski jedrenjaci plove čitavim Mediteranom i Atlantikom uz obale Evrope, sve do Rusije i Skandinavije. Ovdašnji pomorci ostvaruju blistave karijere kao u službi Mletačke Republike, tako i carske Rusije, a svoje trgovačke kolonije Bokelji imaju u brojnim zemljama Mediterana.
Sa Napoleonovim osvajanjima u Evropi i propašću Mletačke Republike, bokeljsko pomorstvo i ovdašnja ekonomija doživljavaju težak udarac, a bokeljska flota biva desetkovana u ratnim dejstvima koje na Jadranu i Mediteranu vode Francuzi, Englezi i Rusi. Ipak, bokeljski pomorci u manjem ili većem broju, plove u službi svih tih zaraćenih država, kao i Austrije koja početkom 19.stoljeća postaje novi gospodar Boke Kotorske. Iako je zvanični Beč stavio fokus na razvoj Boke kao vojno-pomorskog uporišta i velike ratne luke, snalažljivi i poduzetni Bokelji opet uspijevaju da iz pepela stvore moćnu trgovačku floru brodova sa pogonom na jedra sa kojima plove bukvalno svim morima svijeta. Kapetan Ivo Visin sa Prčanja sredinom 19.stoljeća sa svojim jedrenjakom „Splendido“ postaje prvi južni Sloven koji je oplovio zemljinu kuglu na sopstvenom brodu, za što dobija najveću počast od austrijskog cara – jedinu ikad dodijeljenu zastavu „Merito Navali“. Bokeljski kapetani i patruni svojim brodovima i trgovačkom djelatnošću, stiču veliko materijalno bogatstvom, a svoj zavičaj uljepšavaju donoseći u njega materijalne i kulturološke uticaje drugih naroda i dalekih zemalja, te podižući impozantne zadudžbine- crkve i palate koje su danas jedan od temelja bokeljskog kulturološkog identiteta.
Pored zavičaja, Bokelji pomorsko-trgovačku djelatnost razvijaju i u Trstu, Odesi, Sevastopolju, Ćivitavekji, Malti i drugim mjestima. Sve to prati čitav niz gotovo nevjerovatnih dešavanja na brodovima i stranim lukama, velike tragedije, prave drame i gubici života u nevremenima i pomorskim nesrećama, ali i ogromna požrtvovanost i posvećenost ovdašnjih ljudi svom i uspjehu svojih bližnjih, sa kojima dijele „kruh sa devet kora“. Herojstvo koje su u tim okolnostima na moru iskazivali Bokelji, van je pojmovne moći većine stanovnika današnje Crne Gore, odraslog i odgojenog na epovima o slavnim kopnenim bojevima sa Turcima. Čovjeku takve percepcije teško je danas objasniti da na moru i na brodu, nema „taktičkog uzmaka“ čitaj bježanja od većeg i nadmoćnijeg neprijatelja, da su tripolitanski ili berberski gusari sa kojima su se Bokelji tukli po Sredozemlju mnogo krvoločniji i opasniji od bilo kakvih vojski skadarskih paša koje su u više navrata pregazile C rbnu Goru i spaljivale slavno Cetinje… Njihova djela znali su međutim, adekvatno cijeniti i nagraditi oni za koje su slavu njihove zastave, po svjestkim morima pronosili civilni, ili pomorci Ratne mornarice iz Boke – mletački dužd, austrijski i ruski car, grčka i francuska Vlada ili sam predsjednik SAD koji je u nekoliko navrata za njihova herojska djela u spašavanju američkih pomoraca, odlikovao i nagrađivao mornare i oficire iz Boke.
Svojom odvažnošću, obrazovanjem, intelektom ili snalažljivošću mnogi su Bokelji ispisali i važne stranice istorije drugih država i nacija: Miloš Vukasović – osnivač savremenog pomorstva Argentine, konstruktor i graditelj brodova u Južnoj Americi, Petar Zambelić – pomorski pilot i istraživač Magelanovog prolaza i Ognjene zemlje, inženjer Anton Luković – desna ruka Ferdinanda Lesepsa prilikom gradnje Sueckog kanala, njegov imenjak i prezimenjak sa Prčanja, kapetan Anton Luković koji je bio jedan od najbogatijih brodovlasnika i rudarskih magnata u Kardifu u Velikkoj Britaniji te potpredsjednik Trgovačke i industrijske komore u Londonu, Serafim Rafael Mihnić – matematičar i fizičar, konstruktor luka u Italiji, Antun Grubaš – jedan od prvih kartografa na ovim prostorima, konte Marko Vojnović – admiral ruske Crnomorske flote, Spiridon Gopčević mlađi – slavni astronom, putopisac i književnik po čijem pseudonimu Leo Brener nosi ime jedan od najvećih kratera na Mjesecu, admiral Matija Zmajević – jedan od proslavljenih vojskovođa ruske Baltičke flote i saradnika cara Pertra Velikog u ustanovljavanju i izgradnji ruske Ratne mornarice, Frano Visković- pomorac, publicista i konstruktor navigacionih uređaja iz Perasta, kontraadmiral Marko Eugen Florio – jedan od junaka u sutrijskoj pobjedi nad Italijanima u bici kod Visa 1866.,kapetan Vaso Sladović – „bokeljski Robinzon“ koji je doživio filmsku avanturu na brodu „Velebit“ na Indijskom okeanu tokom Drugog svjetskog rata….
Nespremni da se odreknu jedrenjaka sa kojima su bili pravi gospodari mora, Bokelji krajem 19.vijeka počinju ubrzano gubiti tehnološku bitku sa novim, ekonomski efikasnijim brodovima na parni pogon, pa bokeljski jedrenjaci postepeno nestaju, a ovdašnji pomorci odlaze iz zavičaja da plove za druge poslodavce, prvenstveno Austrijski Lloyd u Trstu. Neki, poput kapetana Bogdana Tripkovića uspijevaju u Trstu napraviti velike i uspješne sopstvene parobrodarske kompanije, dok u samoj Boki pomorstvo ubrzano opada, nakon što je 1902. u Biskaju potonuo i posljednji veliki bokeljski jedrenjak – „Nemirna“.
Novi lagani uspon bokeljskog pomorstva kreće poslije Prvog svjetskog rata kada se ovdje osniva nekoliko manjih i jedna veća parobrodarska kompanija, a bokeljski brodovi opet plove svim morima svijeta. Razaranja ponovno donosi Drugi svjetski rat, a sledeći veliki uzlet bokeljskog pomorskog Feniksa kreće pedesetih godina 20.vijeka u socijalističkoj Jugoslaviji kada ovdje opet radi nekoliko manjih i osniva se jedna od največih jugoslovenskih brodarskih kompanija – Jugooceanija iz Kotora. Njenu flotu od 24 velika trgovačkq broda opet u nepovrat odnose sa ratom u bivšoj SFRJ povezane ekonomske sankcije međunarodne zajednice prema SRJ, pa Boka na početku 21.vijeka u pomorstvu opret kreće skoro od ničega, liše nekoliko hiljada svojih pomoraca koji kontinuirano plove za strane kompanije, širom svijeta.
Slavu drevnog bokeljskog pomorstva i privatne inicijative na moru, i danas nosi jedina preostala velika bokeljska pomorska kompanija Dabinović koja već skoro 70 godina uspješno posluje sa sjedištem u Monaku, a njen osnivač, Božo Dabinović iz Dobrote, stekao je imidž bokeljskog Aristotela Onazisa jer je uspio da tokom svoje karijere, nabavi ukupno preko 50 prekookeanskih brodova.
