Odbijam da povjerujem kako grad koji ima bolnicu – pod bilo kojim obrazloženjima – može da postane grad koji nema bolnicu.
Herceg Novi ima bolnicu, i to je ima poodavno.
Običan čovjek više ne može da prati pravne zavrzlame po kojima nešto što je narodno polako počinje da biva ne-narodno, tj. privatno, ili da se pak Bolnica „prenamijeni“ u nešto drugo, što bi svakako imalo turističku namjenu – i sve bogatijeg vlasnika s rizortom na pjenu od mora.
Nismo od juče, unutar odnarođenog sistema.
Pratimo kako „pravno“ mnogo toga što je postigao narodni znoj prelazi u ruke malobrojne političko-mafijaške kaste.
Pensamo. I u nama raste bijes.
Ako lupežima koji su bacili oko na Bolnicu, ili tačnije, bolčničku lokaciju, kažemo: – Sram vas bilo! – samo će se nasmijati. Vremenom im je obraz postao debeo kao đon. Ta vrsta više nema savjesti. S obzirom da se stalno ugledaju na lupeže još veće, sve što otmu im je malo, pa su stigli dotle da otvoreno od naroda otimaju i ono što se nikad ne uzima – narodna Bolnica.
Tu smo narodnu Bolnicu mi izgradili, mi održavali, kroz poreze i samodoprinose. To nije Bolnica u Meljinama kako mnogi misle, nego je to Bolnica na Savini.
Savinska Bolnica smještena je na mjestu gdje idilična dubrava sa manastirom u kome stanuju i duhovni ljekari silazi na pjenu od mora, gdje je naugodnije bolesniku.
Imao sam prilike da stotinu puta gledam kroz bolnički prozor, i uvijek sam gledao neka sivila. Čovjek koji se oporavlja u savinskoj Bolnici u kojoj do sada nisam noćivao ali jesu mnogi moji, ima oko sebe najljepši ambijent na svijetu, i pogled koji liječi! Mudra država tokom koje je Bolnica začeta baš tu, baš na obali – znala je šta radi. Znala je gdje se gradi utvrda, gdje zgrada, a gdje liječilište.
Ukoliko bi Hercegnovljani izgubili Bolnicu onda bismo ispali najveći magarci, dokazano anahroni – jer su Bokelji tokom istorije znali da se izbore za svoje povlastice. Pravo na Bolnicu spada u osnovno. Ne tražimo leba preko pogače. Samo kažemo: Crnogorci, nemojte preko ove granice! Akužali ste više negoli miritate, sada je dosta! Dalje ruke od Bolnice, da ne biste izazvali novi zemljotres, u kome bi vam, jadni ne bili, i taj novi hotel na mjestu Bolnice mogao da postrada.
Kakav novi zemljotres?
Pa, od nepravde, nezasiti uljezi, od grehote što dirate u narodno, i što bolesnima izmičete postelje da biste na to mjesto stavili rent-a-krevete!
Frabuti jedni avarni!
Ažmadeli, bertoldi, diškoli i falaci jedni!
Ganci i imbruljuni, karonje i maškalcuni. Setobandijere!
Šotokuci i štriguni! Zavajoni i žmerduni jedni pokvareni!
No što je nama činiti?
Dva su načina. Prvi je da vidimo ima li u Herceg Novom stranaka orijentisanih prema narodu, ili ima samo stranaka orijentisanih prema ličnim interesima? Ako ima stranaka, neka lideri (jer između ostaloga i zato služe, da bi služeći bili žrtve) stanu prvi da tijelom brane Bolnicu. Kada? Kada, mic-po-mic dođe ključ u bravu ili prvi bager.
Drugi način je da stanemo pred Bolnicu mi, narod koji je Bolnicu podigao, opremio i održao. Pa uz pomoć Savinske Bogorodice više negoli uz pomoć novske Komunitadi, urazumimo mnoge Jude iz Opštine Herceg Novi, te povratimo vjeru da će ono što je naše – zauvijek i ostati naše. Jer, sve ipak zavisi od potpisa iz Herceg Novog. Iz kabineta s pogledom na sve manju našu teritoriju.
Oficijelni Herceg Novi izdao je Mamulu, pa može i Bolnicu.
Mi smo na potezu. Narod se pita. Istina je da naroda nema bez vođe, ali je ovo odlična prilika za netom stasalog lokalnog političara.
Nikad bolja prilika da se konačno rodi.
/Nikola Malović/