16.6 C
Kotor

Slušaj online radio

Brod s ostacima bl. Gracije stigao je na Muo na današnji dan 1810. godine

Samostan u koji je živio bl. Gracija

Brod s ostacima bl. Gracije stigao je na Muo 10. januara 1810. godine, na neizmjernu i neopisivu radost cijeloga mjesta…



U malome ribar­skom mjestu Muo, u Boki kotor­skoj, rođeno je 27. stu­de­noga 1438. dijete, kome su rodi­te­lji Benedikt i Dobre (Bona) Krilović na kršte­nju dali ime Pavao. Obitelj bl. Gracija bijaše skromna, ali poz­nata po pošte­nju i pobož­nosti. Bilo je to u vri­jeme pon­ti­fi­kata Eugena IV. kada je Boka bila u sas­tavu Mletačke Republike. Vrijeme i obi­telj­sko pori­jeklo odre­dilo je Gracijev životni put ribara i mor­nara kao i dru­gih sta­nov­nika ovih pri­mor­skih kra­jeva toga vre­mena, tj. da se izdr­žava ribo­lo­vom i plovi morima. Ulaskom u augus­tin­ski red Pavao (Krilović) uzima ime Gracija (Milost). Nije lako raz­lu­čiti koje je ime snaž­nije ozna­čilo cijeli nje­gov život ribara i mor­nara, redov­nika i sveca. Duh Svetog Pavla apos­tola, rev­noga pro­mi­ca­te­lja Evanđelja Isusa Krista, nje­go­voga krs­nog zaštit­nika i Gracija (Milost) koju ozna­ča­vaju tri oblika ple­me­ni­tosti — dava­nje, pri­ma­nje i uzvra­ća­nje darova ili dobro­čins­tava — milost je sve­tište, lju­bav, milina, dra­žest, ljup­kost i sve to zajedno, kao nje­govo redov­ničko ime, snažno je obli­ko­valo lik i život „našega sveca“.

Kao dijete siro­mašne ribar­ske obi­te­lji, prvu je mla­dost pro­ži­vio zajedno sa svo­jim rodi­te­ljima kao ribar i težak na škr­toj zem­lji nasu­prot Kotoru podno brda Vrmca. U svo­jim tri­de­se­tim godi­nama pos­tao je mor­nar na mle­tač­kom trgo­vač­kom brodu. Na svo­jim puto­va­njima po Jadranskom moru od rodne Boke do Venecije, vri­je­dan i pobo­žan mor­nar tra­žio je uz mate­ri­jalnu dobit i ono još važ­nije, duhovno dobro. U ljeto godine 1468., dok je brod bio usi­dren u vene­ci­jan­skoj luci, Gracija je imao pri­liku slu­šati nadah­nu­toga pro­po­vjed­nika bl. Šimuna iz Camerina, augus­tinca. Riječi slav­noga puč­koga misi­onara onoga doba bile su lijek i utjeha duši, ali i dobro sjeme zasi­jano u Gracijevo srce, koje je uskoro doni­jelo ploda. Gracija je donio životnu odluku, napus­titi dota­daš­nji način života i pot­puno se posve­titi Bogu.

Na putu ostva­re­nja poziva na koji ga je Gospodin pozvao, mladi je Bokelj dobivši pris­ta­nak rodi­te­lja, poku­cao na vrata samos­tana pus­ti­njaka sv. Augustina i dobivši ime Gracija (Milost), počeo je živjeti kao redov­nik u siro­maš­nom samos­tanu na brdu Ortone, neda­leko Padove. Svima je, još za vri­jeme nje­go­voga novi­ci­jata, bilo jasno da se novi redov­nik iz Boke odli­kuje skrom­nošću i pos­to­ja­nošću, oso­bito vrli­nama koje zrače sve­tošću, brzo je učio i poslušno prihvaćao pra­vila savr­še­noga  redov­nič­kog života.

U to vri­jeme vjer­nici su veli­kom poko­rom nas­to­jali poja­čati svoju moli­tvu.

Samostan u koji je živio bl. Gracija

Bl.Gra­cija nikada nije pos­tao sve­će­nik, nego je kao brat redov­nik vršio službu minis­tranta i sakris­tana u samos­tan­skoj crkvi. Svoju je službu vršio pre­dano i pos­lušno na radost cijele zajed­nice. Jednog je dana po nalogu samos­tan­skoga pogla­vara bio ras­po­re­đen za rad u vrtu. Tada se dogo­dilo čudo viđe­nja koje mu je Bog poda­rio kao svome vjer­nom sluzi. Dok je Gracija u vrtu kopao, a sve­će­nici u crkvi sla­vili svete mise kod sva­koga podi­za­nja, on bi pok­lek­nuo pred pre­sve­tim iako je bio izvan crkve. U svo­joj dubo­koj pobož­nosti i mis­tič­noj pove­za­nosti s euha­ris­tij­skim Isusom doži­vio je kako se u tome času zid crkve samos­tana Blažene Djevice Marije pred njim otvara da može vidjeti sve­će­nika kako u rukama drži dijete Isusa oba­sja­noga čudes­nim sja­jem.

Ovaj je mis­tični doživ­ljaj toliko utje­cao na Graciju da je pos­tao za sve ljude u potrebi milosno pro­to­čan. Gotovo da više nije bilo pomoći, koju preko njega Bog ne bi dije­lio lju­dima u potre­bama. Za ono što mu je Bog uči­nio Gracija je iz dana u dan sve više zahva­lji­vao moli­tvom i pos­tom. Sve ovo pro­čulo se nada­leko te se, oko do tada mir­nog samos­tana, nepres­tano stva­rala gužva i galama mnoš­tva naroda koji je tra­žio da bude prim­ljen i sas­lu­šan. Da bi rije­šili ovaj pro­blem, pogla­vari su odlu­čili Graciju pre­mjes­titi. To je bio raz­log da je nakon 15 godina pokor­nič­koga, ispos­nič­kog i sve­tog života iz Ortone došao u samos­tan na oto­čiću sv. Kristofora u Veneciji. Tamo je pro­veo sve ostale godine svoga života do 9. 11. 1508. godine kada je sveto pre­mi­nuo u svo­joj 70. godini. Njegova popu­lar­nost na oto­čiću nije se nimalo sma­njila iako ga nije sali­je­talo ono­liko mnoš­tvo naroda kao na brdu Ortone. I ovdje Gracija živi pri­mjer­nim mona­škim živo­tom tra­peći se i odri­čući svake ugode. Nosio je grubo tkano odi­jelo i uvi­jek hodao bos. U svo­joj ćeliji nije imao nikak­voga namje­štaja osim daske na kojoj je spa­vao. Cijelog je dana izvr­ša­vao svoje redov­ničke duž­nosti uz koru kruha i gut­ljaj vode jer meso nikada nije jeo. Takav život mu je bio izvor snage i lju­bavi prema pri­sut­nome Gospodinu da je sate i sate, oso­bito noću pro­vo­dio u moli­tvi pred Presvetim. Gracijevim posre­do­va­njem doga­đala su se čudesna ozdrav­lje­nja i u Veneciji. Ozdravljali su bolesni, gladni pri­mali hranu, goli odjeću i oso­bito oni u nemiru i svađi odla­zili bi nakon susreta s Gracijom pomi­reni i sretni. Imao je dar pro­ri­ca­nja i savje­to­va­nja, a nje­govo posre­do­va­nje u pomi­re­nju sukob­lje­nih strana bilo u braku, bilo u gradu toliko je pos­talo poz­nato i dje­lo­tvorno da su Mlečani otoku sv. Kristofora dodali ime „od mira“. Bog je po monahu Graciji lije­čio bolesti duha i tijela. Bolest duha je mrž­nja i nedos­ta­tak lju­bavi, a milost Božja gotovo jedini lijek. Taj lijek svo­joj je djeci nebe­ski Otac odlu­čio obil­nije dije­liti po monahu Graciji.

Jedne je sušne godine samos­tan­ski bunar pre­su­šio te se cijeli samos­tan našao u pogi­belj­noj nes­ta­šici pitke vode. Tada su po Gracijevom savjetu u bunar ulili kablić mora. Dok je on usrdno molio, bunar se u trenu napu­nio pit­kom vodom i od tad obilno davao da je bilo dovoljno i za susjedni otok sv. Mihovila. Mnogi bi po nje­go­vom zago­voru od tad pro­na­la­zili pitku vodu koja na oto­cima i krš­nim pre­dje­lima oso­bito život znači. Tamo gdje bi se poja­vio Gracija i gdje bi se njemu za pomoć molilo, dogo­dila bi se lju­bav. On je i danas liječ­nik lju­bavi o čemu govore brojne sre­brne zavjetne plo­čice u obliku goru­ćih srca koje krase sve­ti­šte bl. Gracija.

Muo – Pomoćnica Kršćana

Nakon smrti tijelo mu je bilo naj­prije poko­pano u zajed­nički grob, ali vrlo brzo je pre­ne­seno u crkvu te polo­ženo u novi mra­morni sar­ko­fag i bilo izlo­ženo što­va­nju vjer­nika. Mnogi su tvrdili da su dobili brojne milosti po nje­govu zago­voru. Danju se oko sar­ko­faga širi ugo­dan miris, a noću svi­je­tlo. Kad su nakon deset godina odlu­čili sar­ko­fag otvo­riti, našli su neras­pad­nuto tijelo bl. Gracije od kojega se širio ugo­dan miris. Narod je i dalje dola­zio s moli­tvama, uljem za svje­tlo i cvi­je­ćem zahvalno štu­jući sveca. Čuda su se i dalje doga­đala, a kult bl. Gracija raši­rio se po svi­jetu. Tristo godina tijelo je čuvano i što­vano u samos­tan­skoj crkvi sv. Kristofora Mira sve dok oto­čić nije pos­tao pli­je­nom Napoleonove voj­ske. Redovnici su, napu­šta­jući otok godine 1806. tijelo bl. Gracija kao oso­bito vri­jednu i svetu relik­viju poni­jeli sa sobom u grad Veneciju. U vihoru rat­nih stra­da­nja odlu­čili su tijelo bl. Gracija pok­lo­niti nje­go­voj rod­noj župi Muo u Boki kotor­skoj na dalj­nje čuva­nje.

Muo – Foto: www. simplesail.co

Za vrijeme Napoleonskih osvajačkih pohoda brojni su samostani i crkve dovedeni u opasnost, a mnogi i uništeni. Vidjevši nepogodnu situaciju, redovnici augustinci su odlučili napustiti otok sv. Kristofora i povući se u grad (Veneciju), a blaženikovo tijelo uz popratne dokumente o autentičnosti, zapečaćeno zelenom vrpcom i pečatom predali su pomorcu Antunu Jankoviću 1807. godine rodom iz Mula, koji je u ono dobra imao kuću i brod u Veneciji te je često plovio između Boke i Mletaka. Intuicija augustinaca se pokazala više nego opravdanom, jer je kasnijom odredbom, njihov samostan uništen, a otok pripojen obližnjem otoku sv. Mihovila, čuvenom Venecijanskom groblju, tako što je razmak između njih zatrpan. Tako danas više ni otoka sv. Kristofora nema: njemu se možemo diviti samo na starim umjetničkim vedutama Venecije i okolice. Od sveg bogatstva augustinaca sa sv. Kristofora sačuvalo se tek nekoliko sakralnih umjetničkih djela, raznesenih po europskim muzejima i tijelo bl. Gracije.

Kapetan Janković

Kapetan Janković je blaženikovo tijelo, možda uslijed i dalje nepovoljne situacije, na Muo prenio tek tri godine kasnije: 1810. g. O vremenu putovanja do Mula, zabilježene su dvije zgode.

Prva se dogodila na putu oko Kvarnerskih otoka (2 dana putovanja od Venecije), Jankovićev brod plovio je uz mnoštvo drugih brodova i lađa punih jedara u istom smjeru, kada se iznenada digla silna oluja. Druga su plovila, našavši se u pogibelji, tražila način kako da se spasu iz oluje, a samo je brod na kojem nošeno tijelo bl. Gracije plovio bez ikakva uznemiravanja, po mirnom moru.

Druga zgoda, koju je po dolasku Janković sa svojom družinom ispripovjedio, vezana je za prijetnju pljačke: dok je brod samotno jedrio u blizini Silbe, posada je primijetila dvije oveće nepoznate lađe koje su se velikom brzinom približavale. Odmah su pomislili da se radi o nekakvim pljačkašima jer nije bilo nikakvog drugog razloga zbog koje su se namjerili na njihov brod. U strahu su zazvali bl. Graciju i iznenada, lađe koje su im se dotada odlučno približivale, najednom su pustile vesla i zaustavile se.

Brod s ostacima bl. Gracije stigao je na Muo 10. januara 1810. godine, na neizmjernu i neopisivu radost cijeloga mjesta, te je „u tren oka malo i veliko, staro i mlado i sve, što se moglo micati, izašlo na suret ovomu ukrasu i ponosu svoje domovine. Nastade tad na Mulu jedan od onih časova, onih prizora, pri kojima izgubi jezik svu svoju snagu.“

Tjelo blaženika privremeno smještaju u kuću kapetana Jankovića na kraju mjesta, da bi poslije nekoliko dana bilo preneseno i postavljeno na novi oltar, specijalno podignut za tu priliku u župnoj crkvi sv. Kuzme i Damjene i sv. Elizabete, pod Vrmcem. Od tada narod je moći naj­ve­ćega sina svoga pri­mor­skog mjes­tanca brižno čuvao i čas­tio na oltaru svoje župne crkve sv. Kuzme i Damjana na padini Vrmca u bli­zini osta­taka rodne kuće bl. Gracije, sve dok svo­jim radom nisu sagra­dili novu župnu crkvu u sre­dini mjesta uz more 1864. gdje se i danas čuva i časti s istom lju­bav­lju kao i prije 500 godina na oto­čiću sv. Kristofora. Papa Leon XIII. pot­vr­dio je i odo­brio trajno što­va­nje skrom­noga redov­nika i Graciju 1889. godine nazvao bla­že­nim. Ovaj je doga­đaj još više ras­plam­sao nje­govo što­va­nje u rod­noj mu Boki i svi­jetu. Blaženikovo tijelo izlo­ženo je u sre­br­nome sar­ko­fagu na posebno podig­nu­tom oltaru u žup­noj crkvi Pomoćnice krš­ćana. Kao zahval­nost za pot­vrdu pobla­že­nja na mjestu gdje se od dav­nine po vjer­nome svje­do­čans­tvu čuvaju ostaci rodne kuće bl. Gracije, dvjesto metara iznad sadaš­njega mjesta Mula, podig­nuta je 1888. godine crkva njemu u čast. U toj se crkvi časti drvena skul­p­tura koja pred­stav­lja bla­že­ni­kov lik oko kojega se narod okup­lja na dan nje­gova rođe­nja 27. novembraa u 15 sati svake godine.

Blaženi Gracija – Muo 2023. foto Boka News

Svake se godine ponav­lja sve­ča­nost puna ushičenja i radosti koju sumje­štani bla­že­ni­kovi pri­pre­maju 9. novembra. Ponos i radost kojom je Svevišnji obda­rio Boku i njen narod po Graciji ne jenjava kroz sva ova sto­ljeća. I u naj­teža vre­mena ratova i nes­la­ga­nja Graciji za milosti koje po njemu od Boga pri­maju, zahva­ljuju pra­vos­lavni i kato­lici, a u sva­koj žup­noj crkvi Kotorske bisku­pije časti se slika bl. Gracija.

Čuda koja su se dogo­dila po zago­voru bl. Gracija mogu se raz­vr­stati u neko­liko sku­pina, više puta Gracija je bio pomoć­nik u pomor­skim nesre­ćama, u ozdrav­lje­njima od raz­nih teških bolesti pluća, diš­nih putova i grla ili dru­gih vital­nih organa, posred­nik u pro­na­la­že­nju pitke vode za suš­nih vre­mena, pomi­ri­telj onih u svađi i oso­bito liječ­nik bračne lju­bavi. I danas se doga­đaju i pamte čuda spa­se­nja bilo na moru ili na kopnu, oslo­bo­đe­nja i ozdrav­lje­nja po zago­vor­niku s Mula.

Muo – Crkve Sv. Kuzme i Damjana

Vjerni puk je čvr­sto uvje­ren u isti­ni­tost sta­roga crk­ve­nog pre­da­nja da su zemni ostaci sve­taca spa­so­nosni izvori iz kojih nam teku mnoga dobro­čins­tva. Onima pak koji „imaju uši da čuju“ bla­že­nik s oltara dovi­kuje: „Približite se izvoru spasa, euha­ris­tiji, pa ćete naći utjehe i lijeka svo­jim dušama“. Postao je pri­mjer vri­jed­noga rad­nika koji je sav svoj trud posve­ći­vao pre­da­nom lju­bav­lju i žrtvom, ne samo svo­jim suna­rod­nja­cima u Boki i Hrvatskoj, već i u Italiji, Austriji, Špa­njol­skoj i Americi kamo su nje­gov kult pre­ni­jeli Bokelji i subraća iz reda sv. Augustina.

Osobito je gajio pobož­nost prema Kristu nazoč­nom u pre­sve­toj Euharistiji. Za vri­jeme Mise ura­njao bi u euha­ris­tij­ski mis­te­rij, hra­nio se Kristovim tije­lom u sv. Pričesti i u slo­bodno vri­jeme, sate i sate pro­vo­dio u kla­nja­nju Presvetom oltar­skom sakra­mentu. Bio je euha­ris­tij­ska duša i zas­lu­žio nas­lov „Svetac euha­ris­tije“. Djetinje iskrena pobož­nost bl. Gracije prema Mariji dala je nje­go­vom liku onu ljupku toplinu koje su svje­doci siro­masi i pro­sjaci, koji su mu uvi­jek bili na srcu kako onda dok su dola­zili na samos­tan­ska vrata, tako i danas kad se nađu pred nje­go­vim tije­lom u Gospinoj crkvi u Mulu. Svakoga čet­vrtka narod se uz pje­va­nje sve­ča­nih himni „Ribaru skromni“ i „Nut slavno tijelo našeg odvjet­nika“ okup­lja oko nje­go­voga oltara i tijela gdje se slavi sveta Misa njemu na čast. Godišnja pros­lava u Veneciji i u rod­noj Boki slavi se 9. novembra.

/Priredio: Ilko Marović/

Najčitanije