Po prirodi stvari, ne bi bilo čudno da moje srce zaplače što će lokali Trocadero, Paris, Ambiente, Maltez, Rafaelo i Miami biti zbrisani sa budvanskog šetališta. Te centrale slobodarskog kiča i veličanstveno poprište bagre i bluda opisivao sam u romanu prvijencu Budva, bagra i blud. Za pisca, ti lokali su bogomdani, nešto poput savršene inspiracije ili epifanije, jedva čekaju da neko atmosferu prenese na papir, što sam i učinio 2011. godine.
Ponavljam i ovdje, izgledalo je kao da je Stari grad u Budvi postojao samo kao naknadni dekor, a da su prvo nastali Trocadero, Paris i ostali. Parao je falš Ajfelov toranj nebo iznad Budve. Godinama. Vidimo i vapaj „Morskog dobra“ koje bi valjda trebalo da makar misli dobro moru i gradu, dok oni napominju koliko u budžet donose ti kafići i napominje se da postoje već dvije decenije. Zaista gromko zvuči, srce da zaplače kao da je riječ o kakvoj zadužbini ili muzeju, a ne o lokalima u kojima se često moglo vidjeti kako njiše guzove nauljena igračica uz zvuke najsvježijeg turbo folka. Naravno da nisam puritanac, ali ima i u drugim gradovima takvih klubova, ali obično se do njih putuje jer se nalaze negdje zabačeni u brdima, ne na očigled majki i djece što grickaju šećernu vunu šetajući Budvom na pjenu od mora.
Ministar Radulović mi nije najdraži lik na svijetu, jeste mi drago kad sve redom brije podgoričkim akcentom jer zaista dobro zvuči, što je potkovan i verbalno šklepa novinare koji će se valjda vremenom naučiti da zauzmu malo jači stav i pripreme se kad mu idu na megdan baš kao što to čini Pavle Radulović. Drugi put neće tako lako Ministar moći da stisne petlju pa da se pojavi tamo oko petlje i odbrani bespuće Tare. Do sad je to činio glatko. Uprkos svemu, u ovom slučaju podržavam Pavla Radulovića i uklanjanje ovih kafića zvučnih imena. Sve i da nikne samo zelenilo na tim površinama koje su ti kafići zauzimali, bilo bi u duhu Mediterana, konačno. Pa da se opravda makar malo stih iz pjesme Mića Vujovića kad kaže da za Budvu da je „(hej) kraljice Mediterana“.
Ko danju nije hodao šetalištem koje poprima izgled tunela, između štandova sa majicama, brzom hranom i vonjavim školjama, dok sa druge strane dopiru dnevne probe Dare Bubamare, Bobana Piromana i Sandre Afrike, taj savremenu Budvu ni čuo ni vidio nije. Treštalo je sve do jedan poslije ponoći, a tek kad se zvučnici umire, čulo se more i bila je to Budva. Sreća je što toga više neće biti, makar je u najavi tako nešto.
Nadajmo se da tu neće nići hoteli, već da će se iskoristiti konačno prilika da Budva dobije parče kako joj dolikuje, da bude prikladno, a ne neprikladno, skladno a ne nabacano, Mediteranski a ne betonirano.
Pomenuti lokali zvučnih kič-imena ne da se nisu uklapali u sredinu, već su minirali duh Budve, sklonili u zapećak Stari grad i već dvije decenije slali iskrivljenu sliku tog gradića, činili su da se Budva može povezati sa terminima bagra i blud i da tu ne bude ništa sporno. Koja god da je priča iz toga, uklanjanje tih kafića dobar je mig.
Vidjećemo nakon ove odluke o uklanjanju, da li će Budva prodisati, ili je uklanjanje bilo možda paravan za neki novi Trokadero.
/Đuro Radosavović/
