S Nikolom Žuvelom, dugogodišnjim lanternistom s Palagruže, za “Slobodnu” smo razgovarali prije punih osam godina. Novinarima se rijetko pruži prilika posjetiti najudaljeniju hrvatsku lanternu, a meni se, eto, posrećilo čak nekoliko puta.
Susret sa svjetioničarem dogovorili smo ispod palagruškog klifa koji je oplakivalo nemirno, duboko more. Iznad se “diže” vrh Palagruže, a na visini od 96 metara nalazi svjetioničareva kamena kuća. More se baš bilo neugodno uzvaljalo, stomak je htio na usta iskočiti, pa smo razgovor vodili u neobičnim okolnostima. Mi, reporteri, u čučećem položaju na provi “Plovputova” glisera, a lanternist Žuvela u kaiću. Na nogama.
Zbog tih šesnaest minuta ćakule, taman koliko je bilo potrebno da transportna žičara dva puta prođe gore-dolje i ponese prtljagu turista koji su tu došli na ljetovanje, da otegli plinsku bocu i nešto hrane, gliserom smo do Palagruže “skakali” punih šest sati. Ali vrijedilo je, jer do Palagruže se stiže ciljano. Ploveći do nje se ne skreće do drugog otoka ili otočića, ne zalazi u neku lipu valu na koju putem naletiš. To je spektakularan izlet sam po sebi. Užitak je bilo čuti Žuvelinu palagrušku storiju o njegovim desetljećima života na svjetionicima.
– Tad mi je falilo još nekoliko godina do penzije. I znan da sam reka da kad u nju odem, da se više neću vratit na Palagružu. A oću li, a ko zna? Možda i ja oden na koji izlet? Sad me tamo na lanterni naslidija sin. On je tu odradija već dvadeset godina života. Na Palagruži je i prohoda i progovorija. Misec dana je tu, misec doma. Prije je bija tri miseca na lanterni, a jedan doma. Drukčije je to sad, lakše. U ono prvo vrime, kad nije bilo žičare, sve si stvari mora teglit na leđima do gore. Imaš se tu šta i napatiti po toj strmini. A bio je tu i Mercedes – govori Žuvela.
UZBRDO PO ZVIZDANU
Vozilo? Ma kakvi, legendarni palagruški tovar. Uginuo je prije koju godinu. Imao je nadimak Ćoro. Lanternisti, i oni koji su ga upoznali, kažu da je bio nevjerojatna beštija, obično magare, a pametan ka čovik.
Ćoro nije dobro vidio, ali bez obzira na to ne bi mu promaknuo ni jedan brod koji bi se dočepao pučinskog otoka. Dočim bi ga nanjušio bježao je na drugu bandu, jer je znao da ga čekaju stotine metara serpentina do vrha. Teglenje. Nema ga više, kaže Žuvela, prisjećajući se bagaja koje mu je tovario. Pa uzbrdo po zvizdanu.
U svom dugom stažu Žuvela je dvije godine proveo i na Pločici, za vrijeme Domovinskog rata nešto i na kopnu, gdje ga je čekala obitelj. Ali čim se malo smirilo, vratio se na svoj otok. Što ga je to toliko vuklo na lanternu koju se drži jednom od naših najsurovijih svjetionika? Okrenutu vitrušinama i neverama; visoku, strmu?
– Ne može svatko radit na lanterni. Moraš ovo volit. Ali da se opet rodin, ponovo bi ovo izabra. Bija lanternist. Palagruža je posebna, i ja bi reka baš – najteža. Puno je posla. Tu je i meteorološka stanica, pa ti radni dan počinje u 3.30 ujutro. I daleko je. Tri sata gliserom od Korčule, pet od Splita. Kad te zaboli onda čekaš ili helikopter, ili gliser. Ili ti doktor preko telefona kaže šta da radiš. Ženu mi je jednom bilo opasno pogodilo, uzela je antibiotik za jaku prehladu, a dogodilo se i da je bila na njega alergična. A vani nevera, helikopter ne može doć, gliseru triba tri ure vamo, tri ure tamo. Dok smo ga čekali, “natapali” smo je ogromnim količinama čaja. Uf; to je bilo grubo. I to je Palagruža – veli Žuvela.
Kaže nam da na njoj, bez obzira na sve, nađe ljudi. Ljeti posebno. Nahrupe kupači na žalo. Stvore šušur. Jedrilice okupiraju valu, gužve bi bilo toliko da bi Žuvela jedva dočekao mir desetog mjeseca.
Na pučini, u osami punoj mira, lanternist bi se zaželio još većeg spokoja. To su svjetioničari. Dok ljudi danas robuju vijestima, društvenim mrežama, brzom signalu i internetu, plaču i kukaju jer ne mogu u kafić, cvile što ne mogu u provod, lanterna živi paralelnim životom. Za nekoga je to smak svijeta, za lanternista – cijeli univerzum.
LUDE JUŽINE
– Nekad je bilo baš drugačije, na Palagruži je znalo bit i po devetero dice. Tri obitelji su ovde živile. Kad san se prvi put na nju iskrca, izgledala mi je ka neki planet iz svemira. Ali odma san se prilagodija. Kad san bija na njoj, na oni moj dom na kopnu ne bi ni mislija. Tu mi je bila i obitelj, žena Marija, ćer, posli mi je tu doša i sin. Moja Mare je, kad su krenili u školu, išla na kraj s njima, a ja san osta. I onda se vraćala kako bi mogla. Ljudi bi me uvik pitali je li mi dosadno na lanterni. Ma di će mi bit dosadno, posla san ima priko glave: mjerenja, slanja podataka, svjetioničarski posal. Radiš cili dan. Ide se i u ribe. Pa u kapare, prije ih je bilo puno više, skupljali bi ih i za prijatelje. Ima i pelina, divljeg luka, lovora, sljeza za čaj – govori Nikola.
Ima i suludih južina koje samo što ti ne razbiju brodić. Nevera koje u trenu odnesu pola te posebne palagruške plaže. Huka stijenja koje pucaju, pa padaju svom silinom s visine. Nekad je bilo i koza, danas koja kokoš, ima i sokolova koji ih napadaju. Vidi se i morskih pasa, ali onih koji nisu toliko opasni. Teških, grubih vremena je bilo, ali i najljepših životnih prizora buđenja i umiranja dana.
– Čovik se navikne na sve. Na to se više posli niti ne obazireš. Sve ti postane normalno. Živiš svoj radni dan. Iako taj posal stvarno nije za sve ljude. Triba to izdržat, ne može to baš svako. U neka vrimena prije nije bilo glisera, do Palagruže se vozilo drvenim brodovima. Nikad doć, danima je trajalo za obavit smjenu. Cili radni vijek na lanterni. Je, najvjerojatnije bi da se opet rodin isto odabra – kaže Nikola Žuvela koji danas živi na svojoj Korčuli, sadi masline, uživa.
/Tanja Šimundić Bendić/
