Pasionirani istraživač istorije Tivta Dragan Rajčević pozvao je državu da što prije formalno proglasi kulturni dobrom jednu od najstarijih crkava u Boki – crkvu Svetog Srđa u selu Đurđevo Brdo kod Tivta.
Crkva koja je sagrađena još u prvoj polovini 9.vijeka u veoma je lošem stanju i treba joj hitna sanacija, ali i konkretna administrativno-pravna akcija države kako bi se ovaj vrijedni kulturno-istorijski objekat adekvatno zaštitio i obnovio.
Iako po profesiji nije istoričar, Dragan Rajčević, potomak jedne od najstarijih tivatskih starosjedilačkih porodica, već preko 40 godina pasionirano se bavi istraživanjem bogatih slojeva prošlosti i kulture tivatskog kraja. Vrijedno sakupljajući brojne dokumente i svjedočanstva o prošlosti Tivta, „kopajući“ po državnim i crkvenim arhivima, te direktno obilazeći skoro svaku stopu tivatske opštine čiji svaki djelić poznaje „kao svoj džep“, Rajčević je je stekao ugled prave „hodajuće enciklopedije“ tivatske i bokeške prošlosti. Iako je jako dobro upoznat sa antilčkim vremenima u Boki starih Ilira, Grka i Rimljana, on je posebno je skoncentrisan na period od 7.vijeka kada se ovdje doseljavaju Sloveni i na sam Tivat koji je pored značajnih srednjevjekovnih centara poput Kotora, Herceg Novog i Budve, uvijek nekako bio u svojevrsnom „zapećku“ glavnine istoriografskih istraživanja. Ovaj skroman i vrijedan čovjek, na pohvale koje mu daju sugrađani svjesni značaja i vrijednosti Draganovih aktivnosti, samo odmahuje rukom, jer mu je kako kaže, glavni motiv za rad ogromna ljubav prema zavičaju, a ne potreba za bilo kakvim javnim priznanjima i glorifikacijom. Nije stoga htio ni da ovaj tekst bude o njemu i ogromnoj energiji i vremenu što je uložio u istraživanja i osvjetljavanje tivatske povijesti, već o crkvici Svetog Srđa u Đurđevom brdu. Kaže da je ta crkva svojevrsni spomenik duhovima nekadašnjih Crnoplaćana – žitelja stare naseobine na padinama brda Vrmac, a iz koje je vremenom nastao Tivat kao urbana cjelina i moderan grad. Centar za kulturu Tivat inače, lani je priredio impresivnu izložbu fotografija i dokumenata pod nazivom „Crni Plat“ čiji je autor Dragan Rajčević a koja je izazvala veliko interesovanje Tivćana jer i je sada potpuno napušten predio na nepuna dva kilometra vazdušne linije od centra grada, prikazala u sasvim novom i za većinu, do sada potpuno nepoznatom svjetlu…. Izložbu na 30 velikih panoa je nedavno Rajčević poklonio Osnovnoj školi „Drago Milović“.
„Za Tivat se kaže da je mlado mjesto, ali ja dodajem – mlado mjesto sa bogatom istorijom. Pod našim nogama leži neotkrivena masa arheološkog blaga koji govore o vjekovima ljudskog bitisanja na ovim prostorima. Ja sam samo „zagrebao po površini“ toga i sretan sam ako će neko iz tog mog rada izaći sa novim saznanjem, željom i voljom da i sam „zaroni“ u fascinantnu istoriju Tivta“- kaže Rajčević dodajući da je u fokusu njegovog interesovanja „obespravljeni crnoplaćanski kmet koji je samo zahvaljujući svom jeziku, govoru narodnom, predanju i kazivanju, opstao i stvorio grad kakav danas poznajemo.“
„Priča o Tivtu je priča o ovdašnjim ljudima – crnoplaćanskim težacima,, kmetovima na ovdašnjim posjedima kotorske i prčanjske vlastele, ljudima koji su predanjem opstali. Predanje je usmeno kazivanje, iz njega je nastao običaj, a iz običaja je nastala kultura življenja iz koje su nastali duhovnost i sve ostalo. Ti ljudi su uspjeli u nečmu što mnoge generacije nisu, i mi im danas moramo odati priznanje“-ističe Rajčević, dodajući da je samo Đurđevo brdo kao dio nekadašnjeg Crnog plata, i crkva Svetog Srđa oko koje se „okupilo“ desetak starih kamenih i danas napupštenih kuća, najbolji spomenik i svjedočanstvo života i kulture predaka današnjih Tivćana.
„Zbog toga je i moja najveća želja da država konačno, i zvanično tu crkvu proglasi spomenikom kulture i stavi je pod adekvatan režim zaštite“- ističe Rajčević dok pokazuje hrpu starih dokumenata, zapisa i fotografija o ovoj bogomolji koja nikada nije obnovljena od teških oštećenja što ih je pretrpjela još u zemljotresu 1979. godine.
Dragan Rajčević
„Crkva Svetog Srđa na Đurđevom Brdu najstarija je parohijalna crkva u tivatskoj opštini. Ona je bila jezgro oko koga su se okupljali nepismeni kmetovi-možemo slobodno reći robovi, seljani Crnog Plata koji su radili na posjedima što su ih ovdje uz svoje palate-ljetnjikovce, imale plemićke porodice Verona, Buchia, Bizanti, Pima, Pasquali, Drago, Vrakjen i druge. Okupljeni uz ovu crkvu, seljani su predanjem prenosili novim generacijama istinu o svom porijeklu, običajima, životu i smrti. Podatak da je nezaštićena oblast Crnog Plata u više navrata uništavana, paljena i pljačkana, da nikada nije bila pod turskom vlašću sa kojom se graničila u obližnjem Grblju, dovoljno govori o ljudima koji su bukvalno gladni, odoljeli svim nevoljama koje su ih pratile. U katastrofalnim zemljotresima, epidemijama kuge i kolere i teškom životu uopšte, ti ljudi umjeli su da sačuvaju sopstvenu biolšku supstancu i jezik kao najveću tekovinu svog trajanja“- objašnjava Rajčević, iscrpno govoreći o teškom bitisanju nekadašnjih crnoplaćanskih kmetova koji su stoljećima živjeli, radeći kao težaci na imanjima kotorske vlastele i gajili vinovu lozu i masline. Tek je generacija koja je stasala sredinom 19.vijeka dobila neočekivanu priliku da promijeni svoj socio-ekonomski položaj, pa je stotinjak tadašnjih žitelja ovog kraja, 1859. kada je počela izgradnja tog monumentalnog infrastrukturnog objekta, otišla u Egipat trbuhom za kruhom, i pridružila se armiji ljudi koji su gradili Suecki kanal. Rajčević je do sada pouzdano našao imena 92-jice starih Tivćana što su skoro 10 godina, zajedno sa ostalim radnicima na potezu Port Said-Suec, maškinima (krampovima) kopali tvrdu egipatsku zemlju da bi se spojile vode Sredozemnog i Crvenog mora i svijet dobio novi plovni put koji je drastično promijenio globalnu ekonomsku i geo-političku sliku. Teško zarađeni novac sa Sueca, preci današnjih Tivćana potom su u većinom u Istanbulu, pretvorili u zlato kojim su poslije, od u međuvremenu osiromašenih potomaka nekadašnjih kotorskih plemića, otkupljivali zemlju na kojoj su prethodno nadničili u Tivtu. Bio je to prvi ekonomsko-socijalni preokret u istoriji modernog Tivta, a koji se nastavio krajem 19.stoljeća kada je Austro-Ugarska ovdje sagradila veliko vojno brodogradilište Arsenal i potomke nekadašnjih crnoplaćanskih kmetova „pretvorila“ u vjepte i cijenjene zanatlije što su onda decenijama ubrzano gradili industriju i tehničku infrastrukturu novog grada – Tivta.
„Đurđevo brdo jedna je od desetak starih ambijentalnih cjelina na području tivatske opštine za koje je lokalna uprava sredinom osamdesetih napravila sjajan projekat njihove obnove, zaštite i valorizacije. Na žalost, to je sve ostalo samo na papiru, a u praksi nije učinjeno ništa. Stoga se nadam da će, nakon što država formalno stavi pod zaštitu i upiše crkvu Svetrig Srđa u Registar spomenika kulture, napokon krenuti obnova ovog za današnji Tivat, neizmjerno vrijednog dijela naše kulturno-istorijske baštine“- rezimira Rajčević.
INICIJATIVA PPOKRENUTA 2013. JOŠ SE ČEKA FORMALNO RIJEŠENJE UZK
Formalnu inivcijativu za uspostavljanje režima zaštite i pis crve Svetog Srđa u Registar spomenika kulture, Opština Tivat predala je Upravi za zaštitu kulturnih dobara Crne Gore još 2013. Tadašnja v.d. direktorica UZK Ružica Ivanović formalno je prihvatila inicijativu i pokrenula postupak u skladu sa Zakonom o zaštiti kulturnih dobara. Ivanović je tada zvanično konstatovala da je „uvidom u pravnu i prateću dokumentaciju o kulturnim dobrima i kulturnoj baštini Crne Gore UZK, utvrđeno da za sakralni objekat – crkvu Sv. Srđa na Đurđevom Brdu u Tivtu, do sada nije rađena valorizacija kulturno-istorijskih vrijednosti i da predmetno dobro nema osnovnu dokumentaciju o potencijalnim kulurno-istorijskim i arhitektonskim vrijednostima.“
Iz Opštine Tivat nam je nezvanično rečeno da uprkos tome što UZN koju je u međuvremenu preuzela mr Anastazija Miranović, još nije formalno napisala riješenje o proglašenju crve Svetog Srđa zaštičenim kulturnim dobrom, ovaj objekat već u praksi uživa taj status.
„Novi (u međuvremenu donešeni) Zakon o zaštiti kulturnih dobara sve sakralne objekta smatra kulturnim dobrima, pa je stoga dobijanje formalnog riješenja o stavljanju crkve Svetog Srđa pod zaštitu i upisu u Registar zaštičenih spomenika kulture, samo tehničko-administrativni posao, koji na žalost, dugo traje jer ga mora pratiti iscrprno riješenje sa svom dokumentacijom i stručnim elaboratom koji podrazumijeva takvo riješenje“- kazao nam je sagovornik iz lokalne uprave dodajući da se Opština Tivat odnosi prema crkvi Sv. Srđa kao kulturnom spomeniku pa je već u pregovorima sa lokalnom Turističkom organizacijom, da se dio novca koje TO prihoduje kroz borvišnu taksu a zakonski je namijenjen za obnovu kulturnih spomenika, usmjeri upravo na obnovu te vrijedne stare građevine.
