Čuvarkuća – baš kao što joj je i značenje latinskog imena (sempervivum), je višegodišnja zeljasta biljka koja je zelena tokom cijele godine. Visoka je od 10 do 30 cm, listovi su rozetasti, crepasti i pri vrhu crveni. Na vrhu stabljike su zvjezdasti cvjetovi crvene boje, kod nekih podvrsta i crveno-ljubičaste ili žute.
Biljka je vrlo skromnih zahtjeva i u prirodi najčešće raste u kamenjarima, ali opstaje i na zidovima i krovovima kuća. Rasprostranjenja je na širem području Mediterana, u Maloj Aziji, na Alpima i Kavkazu.
U Boki uspijeva na različitim mjestima, a često se uzgaja i u saksijama.
U listovima čuva rezervnu vodu koja joj omogućuje da preživi i u sušnim razdobljima. Mijenja boje ovisno o godišnjem dobu, ali su boje najintenzivnije u proljeće.
Čuvarkuća je poznata pod različitim imenima kao što su cmilić, cmio, čuvarka, divlje smilje, gromovna trava, možek, nastran, netres, netrisak, pazikuća, stolist, treset, uhovnik, ušna, vazdaživ, žednjak.
Postoji oko 40 vrsta, dok se broj kultivara i hibrida penje na 3000 i stalno se stvaraju novie forme i boje koje variraju od blijedo do tamnozelene, zatim sivosmeđe, crvene, pa do skoro crne.
Ljudi je rado sade i u saksijama, a vlasnik hercegnovske knjižare SO ukrasio je zid lončićima sa čuvarkućom.
Čuvarkuća sadrži tanin, biljnu sluz, masno ulje, smolu, mravlju i jabučnu kiselinu. Moderna su istraživanja potvrdila da poseduje vrlo vrijedne kiseline, flavonoide i ugljenehidrate. U narodnoj medicini koristi se zbog svojih antiupalnih, adstringentnih i diuretičkih svojstava. Primjenjuje se u obliku soka, obloga, masti, tinkture ili čaja. Najčešće se koristi za liječenje bolesti uha. Nekada se sok od čuvarkuće dodavao pićima, jer se vjerovalo da je afrozidijak.
Bolje čuvarkuća na kući nego dva psa pred kućom
Čuvarkuću prvi spominje grčki botaničar Teofrast još u 4. stoljeću pr. n. e. Prema legendi, čuvarkuća je Jupiterov dar za zaštitu od munja, grmljavine, vatre čarolija i bolesti. Stari su Grci vjerovali da čuvarkuća štiti kuću i njezine ukućane i da je simbol vječnog života. Kad bi biljka cvjetala, to je moglo imati dva značenja: ili smrt u kući ili vjenčanje.
U tzv. odredbe o seljačkim gospodarstvima (“Capitulare de villis”) koje vjerojatno potječu od Karla Velikog ili njegova sina Ljudevita Pobožnog nabrajaju se 72 biljke koje se moraju uzgajati, medju kojima je i čuvarkuća (“i seljak treba čuvarkuću imati na svojoj kući!”).
/S.Kosić/
