Obilježena godišnica pogibije članova MJ KPJ za Boku
Na Podima i spomeniku palim borcima na Savini obilježena je danas pogibija rukovodstva KPJ za Boku, Nikole Đurkovića (1908—1943), Sava Ilića (1914—1943), Stijepa Šarenca(1919—1943) i Danila Daša Pavičića (1919—1943) 21. januara 1943. godine,
Podsjećamo da su se nа inicijаtivu Nikole Đurkovićа, 20. jаnuаrа sastali predstаvnici risаnsko-krivošijske i hercegnovske grupe ilegаlаcа, među kojimа su bili i svi člаnovi Mjesnog komitetа. Nakon sastanka grupa članova MK se smjestila u jednoj staji u Podima, u zaseoku Tušupi, gde je imala zadatak da donese zaključke o daljoj političko-partijskoj aktivnosti u zapadnoj Boki Kotorskoj. Neprijаtelj je sаznаo za prisustvo ilegаlаcа u zaleđu Herceg Novog , pа je 21. jаnuаrа rаno ujutro opkolio i nаpаo grupu Mjesnog komitetа u Podimа sa četiri voda iz sastava italijanske divizije „Emilija”, Antikomunističkog bataljona Orjen i oko 50 četnika Grahovskog bataljona. U kratkoj i neravnopravnoj borbi poginula su sva četvorica članova Mesnog komiteta.
Nаkon pogibije člаnovа Mjesnog komitetа, nа glаvnom trgu u Herceg-Novom (danas trg Nikole Đurkovića) četnici su zaigrali kolo oko odjeće izginulih, što je krišom snimio fotograf Luka Cirigović, nakon čega je taj događaj postao poznat kao “krvavo kolo”.
Dramaturg Stevan Koprivica koji je imao namjeru da o tim događajima napiše egzistencijalističku tragedija koja ima refleksije na ovo vrijeme i retrogradne fenomene.
”Ideju koja im je jedino bila preostala dok su se branili, opkoljeni, je ovo vrijeme okaljalo i poništilo”, ističe Koprivica.
Koprivica: Bilješke za nenapisani scenario
Osnovna situacija: Četvorica momaka, nekom zaumnom odlukom sabijeni u izbu na Podima, opkoljeni, svjesni neminovnosti smrti. Oni su partizani. Partizani. U nevoljnim komemorativnim govorima koje slušamo od nove genaracije raznih čelnika prečesto se preskače ta odrednica. Pa se kaže “rodoljubi“.
“Rodoljubi” to je preširok pojam i pod rodoljubnu kažu svašta stane. Rodoljubima su se nazivali i oni koji su ubili četvoricu partizana. Samo, ova četvorica junaka ili očajnika iza sebe i ispred sebe nemaju ništa osim golih života koje će potrošiti za Ideju. Trinaesti jul i njegove vatre su ugasnule u tom jaunarskom danu. Partizana gotovo da i nema u Crnoj Gori, pa i Boki. Glavnica je u Bosni, mnogo ih je u zatvorima, mnogo ih je strijeljano, mnogo ih je zaklano. Preostali, poput Lalićevog Lada Tajovića lutaju poput gorskih vukova na odstrijelu onim drugim rodoljubima i talijanskim soldatima, ili su po gradovima u dubokoj ilegali u strepnji od izdaje. A izdaja je kao sunce i vjetar u Crnoj Gori. Svakodnevnica. Manir. Zanimanje. Izdaja će iz poprilično udaljenog Grahova dovesti četnike kao egzekutore, Tajijane iz Herceg Novog kao cinične posmtarače međurodoljubnog obračuna. Dakle, Nikola, Stjepo, Dašo i Savo nemaju više ništa osim Ideje koja je iskopnila svuda okolo. Ovi drugi imaju nove crne uniforme, kape sa kićankama, novo naoružanje, fašističku Italiju, mrtvačku glavu na kapama i na zastavi, brojčanu nadmoć. I oni imaju ideju. Dijametralno suprotnu. Oni imaju sve što treba da bi satrli četvoricu unaprijed pogubljenih partizana. Rat je i takve stvari se dešavaju, reći će danas hladna svijest hladnog posmatrača. Onog najgoreg, neutralnog. Jedno od pitanja na koje nisam odgovor našao je pitanje motivacije četiri očajnika. Isukusni i prekaljeni borci, ilegalci, intelektualci, kadri stići i uteći i na strašnom mjestu postojati, šta će oni u ovoj zabiti, bez odstupnice, bez jataka, bez razloga u ovoj truloj štali, izmješteni iz gradske ilegale u kojoj su bili relativno sigurni? Zvanična istorija kaže da su se tu našli da bi radili na širanju ustanka i održali partijski sastanak. Oprosti, zvanična istorijo, neće biti tako. Koji crni ustanak u štali na Podima, kakav partijski sastanak, momci, na mjestu gdje će vas neko očas prodati? Nešto drugo je bilo u pitanju, a šta, kružile su razne verzije, a istina dan danas pokopana u kosturnici na Savini.
No, ove smrti je nešto drugo zauvijek ubilježilo u svjetsku istoriju. Fotografija Luke Cirigovića, snimljena iza škura njegove kamare iznad trga bilježi bestijalno krvavo kolo. Egezkeutorima nije bila dovoljna smrt protivnika. Valjalo je kolo zaigrati nad krvavim odorama. Mimo etičkih kodeksa, mimo viteštva, mimo tradicije na koju su se pozivali i na koju se danas pozivaju nasljednici ideja igrača krvavog kola, razvio se oro i urliknula pjesma nad pustim trgom. I krvlju. Tako je izdaja ostala zauvijek zaledjena u objektivu foto aparata, Tako se trg lijepog grada pretvorio u kadar iz horora. Neobjašnjiva je ta provala zla koja tjera da se seiri nad smrću.
Istorija je učiteljica života, kaže netačna sentenca starih Latina. Loša učiteljica loših đaka. Ništa mi nismo naučili iz antičke tragike smrti Đurkovića, Ilića, Šarenca i Pavičića. Ideju koja im je jedino bila preostala dok su se branili, opkoljeni, je ovo vrijeme okaljalo i poništilo. Revizije i paraistorije postaju mejn strim. Branko Ćopić pisao je Ziji Dizdareviću zlosutnu viziju ponovnih crnih konjanika. Eto ih, jašu. Ćopić sklonjen iz lektira jer je bio partizan, pa tako svim novim sistemima nepodoban, čak i u njegovoj mitskoj Bosni, i u našoj slobodarskoj Crnoj Gori postaje, posthumno, poslije njegovog samovoljnog leta u prazninu sa Brankovog mosta u Beogradu, živ i savremen, angažovani pisac koji nam otvara oči da bi, razgoračeni, sagledali Zlo.
/Slavica Kosić/