25 C
Kotor

Slušaj online radio

Donja Lastva u vremenu prošlom – (prvi dio)

Razglednica iz Donje Lastve – foto arhiv Boka News

Boku Kotorsku krase brojna mala mjesta nastala uz obalu na pjeni od mora, koja uglavnom dijele istu sudbinu. O tim biserima, lokalne uprave minimalno vode računa… Jedno od njih je i Donja Lastva tipično malo mediteransko mjesto, bogate prošlosti. Donja Lastva je nekada bila opština, urbana cijelina i imala sve karakteristike grada…

Donosimo serijal tekstova iz pera dokumentariste, kolege novinara Slava Krstovića, koji je za Boka News napravio retrospektivni prikaz ovog bokeljskog malog mista kroz njegovu istoriju.

Piše: Slavko Krstović-Boka News

“Lastve su dvije, Gornja i Donja; Gornja, koja stoji do 350 metara nad Donjom, dva puta je veća brojem žitelja i kuća. …

Gornja Lastva ima 128 kuća i 846 duša, a Donja 50 kuća sa 400 duša; svi žitelji su katolici osim dvije kuće pravoslavne Tomanovića u Donjoj Lastvi.* …

Donja Lastva novija je naseobina; leži na moru. U njoj su ugledne trgovačke kuće: Marković, Perušina i kapetan Vicko Stjepčević. Najnovija krasna kultura i kuća tuj jest Ivovića sina, koji se je spustio ovamo iz Gornje Lastve. To je ures kulture od Lepetana do Tivta. …

Ime Donja Lastva nije od iskona; kraj, na kojem stoji Lastva Donja, zvaše se Tivat Mali, a današnji Tivat kraj Lastve, gdje ratno bečko ministarstvo, sagradi ratnu luku, te ju još i danas sa silnim troškovima utvrdjuje jakim gorskim obrambenim kulama i kasarnama, zvahu Zrnji Plat (ili plast), a jedan mu dio Pin. I danas se još kraj Tivta od arsenala do Kalimana tako u narodu zove. Nagadja se, da je taj Pinnes, sin kraljice Teute, svoj dvor imao te po njemu taj kraj ime dobio i sačuvao. …

Okolina Lastve Donje plodno je zemljište, samo je slabo obradivo, premda ima krasne pitke vode i mnogo izvora; rodi izvrsno vino. Da je krasno ono zemljište, na kojem se širi pusti bušak, bušina i vresina, zasadito sa lozom, bralo bi se tuj godinice 5000 hl. vina i više. Nu tu od trajne suše – po tri mjeseca često ne vidiš ni kiše ni rose – nema paše, nema blaga. Mnogi misle: Bog dade more, koje hrani i odijeva, a ne treba teška rada. Smokva i maslina tuj raste kao šipak, a i ta nije prečesto gojena, vać kao divlja pustila suho granje na sve strane. …

U tom polju cvatijaše do god. 1848. mnogo plemićkih dvorova, koji danas ostaviše dosta razvalina ili tek sirotinjskih kuća. …   “, crtice su ovo iz zapisa „Lastva“ Vjekoslava Novotnog, planinara i putopisca, objavljenog s kraja 1907. i s početka 1908. godine u „Hrvatskom planinaru“, vijestniku „Hrvatskoga planinarskoga družtva“ u Zagrebu.

Donja Lastva – foto Rocco Vukovic 1915. – Arhiv Boka News

* Po popisu urađenom 2003. godine Gornja Lastva je imala 6, a Donja Lastva 733 stanovnika, a 2011. u Gornjoj Lastvi nije bilo žitelja, a u Donjoj Lastvi ih je bilo 751.

Za one što bi Lastvom vijekovima unazad da se pozabave, preporuka za čitanje:

– Boka (antropogeografska studija) od popa Save Nakićenovića, „Srpski etnografski zbornik“, 1913.g.

– „Lastva“, historijski pregled; napisao don Ivo Stjepčević. Preštampano iz „Glasa Boke“. Bokeška štamparija, Kotor 1934.

Opisao je Novotni, sve do detalja, od dana do dana, lastovsku svadbu. Pomenuo je i kolo svatovsko, ali o djevojačkom nema ni riječi. A, po Lazaru Tomanoviću, kako napisa u „Slikama u sprimorja“, ljepšega kola ženskoga od lastovskog nema.

Narodna je svetkovina kod crkve sv. Vida, koga katolička crkva slavi 15. juna, i dok muški kokota gađaju, mlade se nevjeste i djevojke lastovske u kolo hvataju.

Kolo kod crkve Svetoga Roka u Donjoj Lastvi – Arhiv Boka News

„Da vi opišem nošnju njihovu.

Na glavi bijela marama od vela, kroz koju se vidi srebrni pa pozlaćeni češalj sa cvijetom u kosi. Ove su marame povelike a inkolane, tako ozada padaju niz pleća, ali sa strane stoje raširene kao krila, pa sprijed opet padaju im krajevi niz prsi, a pripučaju se zlatnom ili srebrnom iglom pri kosi iz više češlja. Bran iliti brhan, to je suknja sa oramenicama sva do dna tako namrskana, da kako se razvije opet se skupe one mrske pri dnu kao što su u pasu. Župet to je prsluk otvoren do po prsi od crvene čohe ili kadife zlatnijem frižom otočen s velikijem srebrno pozlaćenijem pucima. Oko grla marama bijela od vela zlatnijem brošem pripučena na prsima. O vratu visi lanac zlatan sa zvijezdom ili medaljom. Obično lastovke još u životu nose kamižolu uskijeh rukava do pasa od crvene čohe ili kadife zlatnijem frižom otočenu sa srebrno-pozlaćenijem pucama; ali ljeti mlade  nevjeste i đevojke listom su u rukavima od košulje. Sprijeda nose široke i dole svilene pregače takođe zlatnijem frižom otočene, a slijeve strane svilenu maramu previjenu pipučenu. Na nogama crvene crevlje otvorene, i crvene bječve ili bijele. I bran je većinom crvenkast, ali ih ima i plavetnijeh. Pregače također razne boje crvene, a ima ih i žutijeh i drugijeh boja ali sve jasnijeh. Tako je bilo obučeno do trideset mladijeh lastovaka u kolu koje je pjevalo sve do mise, a u sred kola sveđer su po dva para igrala i to sve po suncu bez ikakva hlada, osim što su se branile od sunca mahačima a đekoja i suncobranom. Da se nema kod sv. Vida ništa drugo vidjeti nego samo ovo kolo, zasluživao bi na ovu slavu potruditi se“, piše komšija Lastovljana iz Lepetana, dr Lazar Tomanović, književnik, urednik novina, ministar i predsjednik Vlade Knjaževine i Kraljevine Crne Gore.

Ljepota će lastovske nošnje i nagradu zaslužiti. Zbilo se to 1936. godine na tradicionalnoj svečanosti prenosa slike bl. Gospe od Škrpjela iz Perasta u staro pomorsko svetiše na otočiću. Po dolasku u Perast, na gradskoj se rivi posebno istacala živopisna grupa Lastovljanki i Tivćanki u krasnim narodnim nošnjama, koje će potom prošetati i kotorskom rivom. „Prošla je preko obale do Općine povorka narodnih nošnji. Bilo je zaista krasno vidjeti oko sto gospođa i gospođica u lijepim nošnjama, među kojima je preovlađivala grupa dama iz Lastve i Tivta“, zapisuju hroničari tog vremena.

O tu se ljepotu nije oglušio ni „Odbor za podijeljenje nagrada za najljepše ženske narodne nošnje“, pa je prva nagrada za nošnju iz Boke dodjeljena narodnoj nošnji iz Tivta i Lastve. (Prvu nagradu za najljepšu mušku narodnu nošnju dobio je Ilija V. Abović iz Gornje Lastve, koji je nosio odoru „Bokeljske mornarice“).

Od Lazara Tomanovića, ostaje potvrda da se kokot nije gađao samo na moru, a otkriva nam i komšijsko sporenje Lastve i Lepetana, koje se, a kako bi drugačije bilo, oko međe vodilo. Draževica im bila sporna, i jedni i drugi tvrdili da je njihova i zbog toga Lastovljani nisu gađali kokota o sv. Antonu u Lepetanama, a Lepetanci o sv. Vidu u Lastvi.

O gađanju kokota piše i Novotni: „Ima u Lastvi i drugih starinskih običaja. Jedan jeste gađanje kokota. To biva ovako: Na dan svetoga Roka svežu živa kokota na daščicu, kameno oteščanu, te ju potisnu na more. Na 100 do 150 metara gađaju puškom u tog kokota. Tko ga pogodi, sveopća mu je čast. Prije bi takav strijelac čast dao i goste okupio oko svoga stola, danas obratno dobiva od općine 25 Kr. Tim je ujedno i spojena crkvena svetkovina, jer je taj običaj uveden kao zavjet od kuge.

Takovo gađanje svetkuju i u Tivtu, koji su u prijašnje vrijeme sa Lastovljancima zajedno tu svetkovinu svetkovali. I Peraštani istu tu svetkovinu jednakim načinom svetkuju 15. svibnja kao spomen dan, kad su Turke hametom pobili, kako to i narodna pjesma lijepo kazuje.“

Kupatilo – Donja Lastva – Arhiva Boka News

POČELO JE IZNENADNO

Običaj se ovaj zadržao i u prošlom vijeku, a u njegovoj osmoj deceniji dio je Lastovskih dana zabave, što već „ulazi“ u priču o turizmu.

Ta se priča počinje ispisivati u četvrtoj deceniji 20. vijeka, a po onom, ljudima omiljenom pripovijedanju, „šta bi bilo, da je bilo?“, možda je Donja Lastva mogla biti preteča zdravstvenog turizma. Jer, zimu 1904. godine među Lastovljanima je proveo dr Peterman, njemački specijalista za plućne bolesti, koji je diatetično-fizikalnim liječenjem u svojim sanatorijima u Njemačkoj i Italiji postigao sjajne uspjehe.

„Nazad nekoliko mjeseca došao je da prouči klimu Boke i da sprovede zimu u ovom južnom podneblju, koje mu je tako omililo, da je odlučio, kako čujemo, da ostane u Donjoj Lastvi i da ovdje učini jedan sanatorium za bolesnike plućnih bolesti, pošto se uvjerio da čisti zrak, divni i od vjetra zaklonjeni položaj i blaga klima Lastve pruža sva jamstva za ozdravljenje bolesnika osobito od plućnih bolesti; a nada se, da će u ovom krasnom predjelu u ovoj blagoj klimi, biti od pomoći i koristi jadnim bolesnicima većim uspjehom nego li u hladnoj i ledenoj sjevernoj klimi njegove domovine. I zbilja Lastva Donja je jedno od najzdravijih i jedno od najljepših položaja uz more krasne Boke, pak za to i svraća na sebe pozornost liječnika i putnika. Bilo u sto dobrih časa!“, zapis je iz „Crvene Hrvatske“, objavljen u martovskom broju pomenute godine.

Da je bilo, k’o što nije bilo, da je …, neka, ipak, statistika svoje kazuje. Donju Lastvu su tokom ljeta 1935. godine posjetila 63 gosta, od kojih je bilo 59 Jugoslovena. Statistika veli da su gosti proveli u Donjoj Lastvi 2.770 noći, od toga Jugosloveni 2.620, a stranci 150. (U isto vrijeme u Tivtu je bilo 146 gostiju, od toga 142 Jugoslovena i 4 stranca, koji su ostvarili 1.168 noćenja. Tivćani nisu bili ažurni kao Lastovljani i nisu dosatavili odjeljene podatke o noćenjima.)

Narednog ljeta bilježi se drastičan pad. Po podacima iz zvanične knjige o prijavljivanju stranaca, u Donjoj Lastvi bila su 33 gosta sa 577 provedenih noći. Od ovoga broja bilo je 30 Jugoslovena sa 528 noćenja i 3 stranca sa 49 provedenih noći.

Turizmu se veća pažnja posvećuje tek s kraja šeste i s početka sedme decenije prošlog vijeka. Za potvrdu dio reportaže „Kad naranče cvjetaju“ objavljene 1960. godine u „Boki“, biltenu Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije:

„- Ovo je zaista ono što se naziva kriminal- kaže poznanik.

– Koje?

– Ova cesta od Tivta do Lepetana. Prošao sam pola Jugoslavije, a nigdje slabijeg puta nijesam vidio. Prosto se čudim Radničkom savjetu „Autoboke“ što dozvoljavaju da autobusi saobraćaju na ovoj liniji. Jednoga dana će se desiti … Pogledajte, put je podriven s mora. Uzak je. Zločin je voziti po ovakvoj cesti. To kažem javno …

Donja Lastva – – Arhiva Boka News

Ja se sa govornikom slažem u cjelini, a pošto nemam ništa da dodam, pitam:

– Kako ste sa turizmom? Kako sam u Tivtu čuo Lastovljani su pioniri turističke privrede u Tivatskoj opštini. Je li to tačno?

– Lani je bilo odlično. Za vrijeme II jadranskog padobranskog kupa sve je bilo puno stranaca. Zujalo je kao u košnici. Sve privatne sobe bile su zauzete … Počelo je iznenadno. Prije nekoliko godina ovdje su ljetovali ferijalci. Sviđelo im se. Pričali su o tome. Onda su nam došle Sarajke, pa Beograđani i na kraju stranci. Već sada neki strani gosti žele da zakupe sobe za ljeto. U tom pogledu ima jedna poteškoća. U Donjoj Lastvi ne radi nikakav restoran ili kafana gdje bi turisti mogli da jedu, a privatnicima je to velika poteškoća. Valjda će nešto preduzeti komuna i turističko društvo. Iako, ja sa radom „Turista“ nijesam zadovoljan. Oni su puki siromasi. Nemaju ni dinara svojega pa ne mogu ništa uraditi, a Tivtu je potreban i turistički biro. Potrebno je i nama da objedini turističku ponudu.“

Tivat je 1957. godine bio domaćin prvog Jadranskog padobranskog kupa, a takmičenje u skokovima na cilj u vodi sa visine od 500 metara održano je u zalivu ispred Donje Lastve. Takmičenje održano pod pokroviteljstvom predsjednika Narodne Skupštine Crne Gore, Blaža Jovanovića, bilo je najveće interncionalno takmičenje koje je do tada organizovano u Crnoj Gori, a pored jugoslovenskih, skakali su i padobranci iz Austrije, Sovjetskog Saveza, Bugarske, Rumunije, Sjedinjenih Američkih Država, Izraela, Francuske, Poljske i Mađarske.

Sa Jadranskog padobranskog kupa 1959. – Arhiva Boka News

U Donjoj Lastvi je godinu dana kasnije uspostavljen Jadranski vazduhoplovni centar. Bio je smješten u vili Ivovića, koja je, kako je decenijama ranije pisao Vjekoslav Novotni, bila ures kulture od Lepetana do Tivta. Te 1958.g. pri centru je radila Škola vaduhoplovnog jedriličarstva koja je okupila 40 jedriličara iz Titograda, Ivangrada i Tivta, a tokom ljeta u Donju Lastvu su stigli i seleniti. O djeci oduševljenoj astronomijom brinulo je dvadeset pedagoga iz cijele Jugoslavije, a tokom njihovog boravka održano je prvo selenitsko veče na Jadranu na temu „Put na Mjesec“.

Seleniti nastavljaju i narednih godina da dolaze u Donju Lastvu, a isto čine i Sarajke, jer njihovo društvo „Savremena žena“, za koje novine pišu da je pionir turističke privrede u lastovskom kraju, ima svoje prosotrije. U Jadranskom vazduhoplovnom centru, uz cijenu pansiona od 800 do 2.000 dinara, ljetuju prosvjetni radnici, a u Donjoj Lastvi svoj kamp imaju i zdravstvene službe iz Goražda.

Nastavlja se…

Najčitanije