24 C
Kotor

Slušaj online radio

Donja Lastva u vremenu prošlom – (treći dio)

Donja Lastva – razglednica

Piše: Slavko Krstović – Boka News

Donosimo nastavak, treći dio teksta Donja Lastva u vremenu prošlom  retrospektivni prikaz ovog bokeljskog “malog mista” kroz njegovu istoriju.

Donja Lastva, tipično malo mediteransko mjesto, bogate prošlosti koja je nekada bila opština, urbana cijelina i imala sve karakteristike grada…

LASTOVSKA ŠKOLA NAJBOLJA U SREZU

“Godine 1832. počinje sa radom osnovna škola u Donjoj Lastvi, a otvara je na zahtjev seljana Šime Bulazer, tadašnji župnik Lastve. Škola je bila smještena u maloj crkvenoj kući, a Lastovljani su davali svom prvom učitelju honorar u naturi. Iza popa Bulazera dolaze za učitelje svjetovnici: Špiro Zmajević, Ivan Gašparin i Anton Marinić. Poslije Antona Marinića dolazi sveštenik Ivo Gverini, koji uspješno vodi školu do 1859. godine, a zatim za učitelja bi izabran Franjo Bažigeti, koji je vodio školu do 1870. godine.

Austrija je donijela temeljni Zakon o školstvu tek 1869. god., a pokrajina Dalmacija 1871. g., po kojemu su bila dužna sva djeca pohađati školu. Školske godine 1870/71. škola u Lastvi dobija nove prostorije, a školske vlasti imenuju za učitelja Vicka Oparenovića. Oparenović je bio spreman učitelj, uzorno je uredio i organizovao nastavu u novoj školskoj zgradi, gdje je službovao do 1879. god., kada je za učitelja postavljen Lastovljanin Krsto Perušina. Učitelj Perušina bio se pročuo svojim naročitim pedagoškim i organizacionim sposobnostima, pa su školske vlasti 1881. god., predložile dalmatinskom namjesniku generalu Jovanoviću prilikom službene posjete Boki da posjeti lastovljansku školu, kao najbolju u srezu. Namjesnik Jovanović je prisustvovao nastavi i pohvalio rad nastavnika. Opština je za vrijeme službovanja Krsta Perušine 1898. godine sazidala u centru Lastve novu školsku zgradu, vrlo lijepu i funkcionalnu za ono doba. Poslije penzionisanja učitelja Perušine 1902. god. dolaze u Lastvu učiteljice Elvira Kostić i Marija Tripković iz Dubrovnika. Od 1905. godine do rata 1914. godine ovdje službuje Vjekoslav Perušina, Latovljanin“, dio je zapisa Maksima Zlokovića „Kultura i prosvjeta u tivatskoj opštini“, koji se odnosi na školu u Donjoj Lastvi.

Donja Lastva nekada

Pomenuta nova školska zgrada podignuta je povodom pet decenija vladanja cara Franja Josipa. Na tabli iznad ulaza napisano je: „Prigodom pedesetogodišnjice vladanja Njeg. C. K. Apost. Veličanstva našega premilostivoga Cara i Kralja Franja Josipa I 1848-1898 podiže Obćina ovu kuću za učionicu“

Između dva svjetska rata u školi su, po nekim izvještajima, radili kao upravitelj i učitelj Talijić Josip i učiteljice Olga Jeftanović i Katica A. Kranjc, a odmah poslije II svjetskog rata Olga Jeftanović je bila  upraviteljica, a Mileva Batalić učiteljica Osnovne škole u Donjoj Lastvi.

Nakon zemljotresa 1979. godine švajcarska Vlada je Tivtu poklonila dva školska objekta. Jedan je postavljen u Radovićima, a drugi u Donjoj Lastvi. Nastava u montažnoj baraci, u kojoj je područno odjeljenje OŠ „Drago Milović“, počela je u drugom polugodištu školske 1979/80 godine.

(Osnovna škola u Gornjoj Lastvi, kako je pisao Zloković, prema nepotvđenim podacima, radi od 1824. godine, kada su je otvorili sveštenici koji su u to vrijeme bili mjesni parosi, a po arhivskim knjigama rad ove škole se može pratiti od 1844. godine.)

Donja Lastva – Berba grožđa na imanju Petkovića

OD SOKOLSKOG POKRETA DO SVJETSKOG KUPA

Odbor za uspostavu Sokolskog društva Tivat- Lastva organizovao je 16. maja 1920. godine zabavu sa nogometnom utakmicom I. momčadi Sokola i I. momčadi francuskog detašmana u Boki Kotorskoj i drugim sportskim sadržajima. Održane su trke, vježbalo se na spravama i sa bakljama u mraku, a novine su zabilježile da su nastupe imali Hrvatska općinska glazba iz Tivta i tamburaški zbor iz Lastve.

Konstituirajuća skupština Sokolskog društva održana je 5. oktobra 1920. godine. Na čelu skupštinskog odbora bili su: Starješina: brat Josip J. Baselli, administrativni potporučnik; Podstarješina: brat Šime Rajčević, učitelj; Načelnik (vođa): brat Viktor Jurčić, pisar.

Do odvajanja na dva društva, da bi se u Lastvi poboljšao rad, dolazi 1930. godine, a prethodne je, nakon zabrane da u Kraljevini društva imaju nacionalni predznak, prestao sa radom Hrvatski Sokol- Lastva. Od konstituirajuće Skupštine u prisustvu 40 mještana, održane 4. novembra 1923. g., na priznanje pravila za rad od strane vlasti moralo se čekati čak do novembra 1924. godine.

Sokolski slet u Donjoj Lastvi 1932.g.

„Na dan Svih svetih 1924. održana je glavna konstituirajuća skupština društva ‘kojoj je prisustvovalo mnoštvo naroda’. Izabrana je uprava na čelu s Tripom Ucovićem i ponovno je izglasan zaključak o pristupanju u Hrvatski sokolski savez. Uz zaključivanje skupštine hrvatskom himnom i uz klicanje hrvatskom sokolstvu, dopisnik je i zabilježio: ‘U narodu je ovom prilikom zavladalo veliko veselje. Članovi se upisuju svaki dan, tako da ima izgleda, da će za kratko vrijeme narasti broj članova do dvijesta’. … Hrvatski sokolski kalendar donosi statistiku uprave i članstva ovog društva od 1924. do 1929. U tom razdoblju dužnost starješine/ staroste su obavljali Tripo Ucović, Anton Petković pk. F. i Roko Petković. … Broj članstva, naraštaja i podmlatka je varirao od godine do godine. Najveći broj članova je zabilježen za 1925., a poslije je u opadanju. 1926. godine lastovski Sokol broji 90 pripadnika svih kategorija, što znači da je gotovo svaki deseti stanovnik Lastve bio učlanjen u Hrvatski sokol“, navodi su iz knjige Tonka Barčota „Hrvatski Sokol u Boki Kotorskoj“.

Sokolsko društvo Lastva, na čijem su čelu duži niz godina staroste Jakov Marković i Špiro Perušina, održava godišnje javne časove na kojima učestvuju društva iz okolnih mjesta, dio je svečanog sleta 1932. povodom dolaska engleskih ratnih borodva, učesnik je turnira za prvenstvo sokolske župe Cetinje u odbojci, a obilježava i značajne istorijske datume.

Donja Lastva -1981- Foto Anton Gula Marković

Nesporno je da su sokolska društva u Tivtu i Lastvi dala nemjerljiv doprinos razvoju sporta, od atletike i gimnstike do streljaštva i odbojke, što se najbolje vidjelo u godinama neposredno nakon II svjetskog rata kada FD „Arsenal“ osvaja prva mjesta na prvenstvima Crne Gore u atletici, boksu i odbojci.

O nogometu u Lastvi, podataka tek nekoliko. Klub se zvao „Velebit“, u Splitski Nogometni Podsavez primljen je kao privremeni član u avgustu 1925., a na spisku igrača bili su: Stanjević Roko, Matković Ivo, Stjepčević Krsto, Pavović Marko, Tomić Anton, Carević Anton, Stjepčević Filip, Marković Jakov, Marković Josip, Tomičić Domenik-Domeniko, Škanata Mato, Stjepčević Mijo i Škanata Krsto. U istom mjesecu SNP dozvoljava igu „Orjen“ – „Velebit“, ali je neznano da li je utakmica, zakazana za 28. avgust, i odigrana. Anđelko Stjepčević pominje da je „Velebit“ bio aktivan i 1937. godine.

Palac Ivovića – Donja Lastva

Dugo godina prikupljanjem sportske građe za Arhiv Opštine Tivat bavio se Boris Boro Pean, pa je došao i do sveske koju je u doba dječaštva ispisavao ing. Anton Matković. Tome zahvaljujući, zna se da je Plivački Sportski Klub „Gusar“ osnovan 10. avgusta 1935. godine, a sačuvani su rezultati i sastavi vaterpolo ekipe sa utakmica u 1938. i 1939. godini protiv, u Plivačkom savezu neregistrovanih klubova, „Zrinjskog“, „Jadrana“ i  „Seljanova“. Ostao je i zapis o plivačkoj utakmici članova kluba, održanoj 1939. g., na kojoj je u sprinterskim disciplinama bio nadmoćan Borilav Mudrić. Svoje plivačke kvalitete pokazivao je i preplivavajući dionice: mulo Donja Lastva- mulo Bijela i svetionik Sv. Neđelja- svetionik ponta Seljanovo. Zbog toga se i u „Glasu Boke“ o njemu pisalo: „14- godišnji dječak Borislav Mudrić iz Donje Lastve preplivao je sam samcat, bez ikakve pratnje, zaliv od pristaništa u Lastvi do pristaništa u Bijeloj. Lijepo je da se naša mladost bavi sportom, naročito plivanjem, ali ne treba smetnuti s uma da ovakvi podvizi za mladež ipak nijesu bez opasnosti.“

PK Lastva / foto Anton Gula Marković – 1960-70

Fotografija na kojoj su Milan Zornija, Zdenko Kružić, Joško Ucović, Ivica Nikolić, Vlatko Ivović, Toni Nikolić i Tonči Ulčar, svjedoči da se vaterpolo u Lastvi igrao i u godinama poslije II svjetskog rata, a 1967. g. na scenu stupa Plivački klub „Lastva“ za koji su registrovani Anton Stanjević, Petar Abović, Tripo Gašparin, Anton Marković, Anton Toni Ucović, Goran Pasković, Mihovil Marinić, Mato Ucović, Mladen Stjepčević, Tonći Pasković, Dragan Simonović, Niko Staničić i Miro Nikolić.

PK Lastva / foto Anton Gula Marković – 1960-70

Klub se gasi 1989. godine, kada Republičku ligu, pod vodstvom Ivana Stipanića, igraju Dejan Stjepčević, Nikša Medvidović, Vladimir Bojić, Nenad Čagorović, Marko Poček, Petar Borozan, Jovo Ševaljević, Božidar Stipanić, Dejan Škanata, Dejan Samardžić, Mato Nikolić, Miroslav Marušić, Damir Škanata, Dubravko Stipanić, Darko Lučić i Rade Uskoković.

Naredne godine nekoliko njih će zaigrati za novoformirani Plivački- vaterpolo klub „Tivat“, koji će u SR Jugoslaviji igrati i Prvu B ligu, što je najveću uspjeh tivatskog vaterpola.

Vaterpolo utakmica PVK. Lastva – V.K.Primorje Kamenari – 1980. arhiv Boka News

Boćarski klub „Palma“ osnovan je 1972. godine, a u ekipi su Anđelko Stjepčević, koji je i predsjednik kluba, Slavko Pavović, Jakov Kokeza, Anton Stjepčević, Anton Stanjević, Jerolim Matković i Boro Stjepčević.

„Palma“ je 1975. g. bila Republički prvak u četvorkama, a titulu su osvojili Slavko Pavović, Jakov Kokeza, Anton Stjepčević i Anton Stanjević.

Boćarska olimpijada

Tripo Luković, Ilko Matković, Mateo Luković, Pero Matković, Boško Gojić i Davor Ucović su članovi ekipe koja je 1995. godine osvojila prvenstvo Jugoslavije, a potom se ogledala i na međunarodnoj sceni.

Iste godine boćarska reprezentacija Jugoslavije nastupa na Svjetskom prvenstvu u Kanadi, a selektor je Jakov Kokeza, prvi bućar „Palme“ koji je nastupio za nacionalnu selekciju. Uz njega su u Kanadi bila još dvojica Lastovljana, Dejan Stjepčević i Tripo Luković.

Donja Lastva – Ljetnja kino bašta

Klub je višestruki osvajač Bućarske olimpijade, trostruki je pobjednik Kupa Crne Gore, a 2017. i 2021. je bez premca u Prvoj bućarskoj ligi Crne Gore.

U istoriji crnogorskog bućanja boljeg igrača od Miroslava Petkovića nije bilo, ali do evropskog i svjetskog vrha nije stigao igrajući za „Palmu“, koja je ove godine dobila svjetskog rekordera. Gracija Stjerpčević je, nastupajući za dubrovački „Sokol“, oborio rekord u brzinskom izbijanju u konkurencji igrača do 18 i 23. godine.

(Boćarski klub „Gornja Lastva“, osnovan je 4. 11. 1964. Predsjednik je bio  Đuro P. Matković, a članovi: Tripo Nikolić, Anton Marković, Božo K. Nikolić, Anđelko Stjepčević, Anton Matković, Božo J. Nikolić, Ivo Goić, Tripo Marinić, Anton Nikolić, Vicko Matković, Đuro Matković, Anton Stjepčević, Branko Marković, Zlatko Marković i Miroslav Abović.)

Dragiša Koprivica, sa sinovima Borisom i Igorom, osniva Ronilački klub „Neptun- Mimoza“, koji je kod nadležnih institucija registrovan 22. marta 1993. g., a među prvim članovima kluba bili su još Zlatan Carević, Drago Petrović, Goran Vučurović, Zvonko Perušina i Nataša Grbović.

Donja Lastva – foto Anton Gula Marković

U Ministarstvu sporta Crne Gore, 15. maja 1997. godine registrovan je Kjokušinkaj karate klub „Tivat“. Sinonim za taj klub je Sveto Deković, koji je u januaru te godine, na prvom prvenstvu Jugoslavije u konkrenciji sto dvadeset takmičara, osvojio državnu titulu. Sveto će dva puta u Montrealu, februara 1998. i marta 2001. g., i jednom u Vankuveru, decembra 2000. g., osvajati Svjetski kup.

Sveto će 1998., 1999. i 2000. godine biti najbolji sportista Tivta, grad mu je odao priznanje dodjelivši mu 1999. g. „Novembarsku nagradu“, za izuzetan doprinos japanskim borilačkim vještinama Budo savez Crne Gore dodijeliće mu 2002. g. Zlatni kimono, a 2006. za doprinos razvoja borilačkih sportova u Crnoj Gori uručiće mu i nagradu za životno djelo. Za Tivtom i Podgoricom nije zaostajao ni Beograd: Za veliki doprinos razvoju kyokushina i borilačkog sporta dobiće 20. maj 2005.g. priznanje od Kyokushin saveza Srbija i Crna Gora, a 1. jun 2008. Kyokushinkai Savez Srbije dodijelio je priznanje evropskom prvaku Svetu Dekoviću za životne zasluge u razvoju kyokushina.

Nastavlja se…

Najčitanije