Davno su utihnuli strojevi u Arsenalu. Sivo i zarđalo brodogradilište zastarjele tehnologije prestalo je s radom prije 11 godina da bi ustupilo mjesto najvećoj i najluksuznijoj nautičkoj luci s hotelskim i stambenim kompleksom na istočnoj obali Jadrana. Iz tivatskog gospodarskog diva, punim imenom Mornaričko remontno tehnički zavod “Sava Kovačević”, posljednjih 472 radnika ispratili su 2007. s tezom da je daljnja proizvodnja neodrživa, da je sazrijelo vrijeme za nove trendove i izvore prihoda za lokalno stanovništvo. Drugim riječima, Arsenal u Tivtu je ugašen da bi se rodio Porto Montenegro, marina za megajahte i luksuzno nautičko naselje.
Po mnogočemu je kroz povijest vojno brodogradilište u Boki Kotorskoj, kojeg je koncem 19. stoljeća ustanovila Austro-Ugarska, dijelilo priču s pulskim Arsenalom, a u svjetlu posljednjih događaja koje potresaju Uljanik i Pulu i Istru, moglo bi se dogoditi i da još jednom podijele istu sudbinu – okončanje proizvodnje, zatvaranje radnih mjesta i preobražaj obale u ekskluzivni jahtaški raj.
A kako je Remontni zavod bio simbol Tivta, izgradio ga i hranio, jednako kao i što je to slučaj Uljanika i Pule, tako će se i svaka ocjena što je Porto Montenegro dobrog donio stanovništvu i zajednici, promatrati pod posebnim povećalom. Nije jednostavno reći ni da li se Porto saživio s gradom na čijoj obali egzistira, ili su zidovi Arsenala sada i čvršći kada fizičkih barijera više nema.
Ozbiljan investitor
Istina je da se kanadski milijarder Peter Munk pokazao kao ozbiljan investitor. Prema ugovoru s vladom Crne Gore iz 2006. dobio je negdašnje vojno brodogradilište za 3,26 milijuna eura u koncesiju na 99 godina, ukupno 64 hektara mora u Tivatskom zaljevu i 24 hektara kopna, te u rekordno vrijeme krenuo razvijati mega-projekt, bez zadrški s realizacijom kakvima smo više puta svjedočili u Istri. Kako su i hrvatski listovi pisali, bivšim je radnicima Munk isplatio 15,5 milijuna te donirao pet milijuna eura gradu Tivtu. Dakle, i prije ulaganja najavljenih 600 milijuna eura, transakcija je Munka koštala više od 23 milijuna eura. S druge strane, rado će domaći spomenuti podatak da je pritom dobio imovinu Arsenala s knjigovodstvenom vrijednosti od gotovo 5,5 milijuna eura!
– Samo od starog gvožđa i dokova dobio je više nego je platio koncesiju, riječi su kojima domaći i danas osporavaju valjanost transakcije. Otkrivaju time da dobar dio građana, mada je Porto Montenegro ime Tivta pronio na svjetsku nautičku scenu, zatvaranje Arsenala smatra sramnim potezom države, a ukidanje radnih mjesta u proizvodnji, koja im je prehranjivala i školovala obitelji, pogodovanje krupnom kapitalu. Žuč im pritom puni i aktualna priča o ljetos donesenoj odluci lokalnih vlasti Tivta, uz blagoslov države, da Porto Montenegru, koji je u međuvremenu prodat investicijskom fondu emira iz Dubaija, oproste dug za komunalije u iznosu od 5,6 milijuna eura!
Porto Montenegro zaista je iz temelja preobrazio sliku Tivta i od najmanje atraktivnog grada Boke pretvorio ga u svojevrsnu turističku perjanicu. Tivat je vizualno procvao, gradi se na sve strane, grad se komunalno proljepšao, kako i dolikuje ovakvoj destinaciji. Nakon preuređenja rive zvane Pine, koja graniči s južnim vratima Porta, stare kavane zamijenili su lounge barovi i prštavi kafići. U Boki se posljednjih godina, kada se govori o turizmu, više ne spominju pojmovi poput hotela i kampa, jer su ih zamijenili Resort, Spa, Golf i Yacht. S imidžom grada mijenjaju se naravno i cijene, a povremenom gostu lako je primijetiti da one u Tivtu iz godine u godinu rastu. Porast životnih troškova, uz žal za Arsenalom kao simbolom grada, cijena je glamura u susjedstvu.
– Ne idem više pješke od Seljanova (naselje u predgrađu Tivta, op.n.) do grada. Najbliže mi je kroz Porto, ali jednostavno ne mogu. Ne pijemo više ni kafu na Pine, mi starije generacije ne osjećamo se ugodno, kaže nam Stane čiju je obitelj godinama prehranjivao Arsenal. Uspomenu na te godine donekle čuva muzej u Portu, a stanovnike izdaleka na to podsjeća i očuvana dizalica na velikom molu. Podsjećaju ih na to razdoblje i ploče s nazivima ulica u neposrednoj blizini obale – Arsenalska i Istarska koja je imenovana tako u čast Istranima koji su kao majstori pod okriljem Austro-Ugarske podizali brodogradilište, ali i koje je Boka primila u bijegu iz Istre pred fašističkom čizmom između dva rata.
Priča o Arsenalu ima i drugu stranu i ne prilaze joj svi tako emotivno kao Stane. Sasvim drugačije na Porto gleda Savo, čija građevinska tvrtka i ovom mega-projektu može zahvaliti za niz poslovnih angažmana diljem Boke.
– Vidi se da se radi na sve strane. Imamo posla. Nije to samo Porto Montenegro, gradi se Porto Novi, izgradila se Luštica Bay, sve vrijedni kompleksi, a uz to se još uvijek radi dosta privatnih kuća za odmor. To diže standard. A naravno da sa standardom i cijene idu gore, kaže Savo.
Otkako je Munk kupio kompleks izgradila se u Tivtu najveća i najluksuznija nautička luka na istočnoj obali Jadrana, stotine vezova za jahte svih veličina, među kojima mnoge duže od 30 metara, kakve neke jadranske luke samo sanjaju. Odavno je otvoren vrhunski hotel Regent, stotine luksuznih apartmana, atraktivni poslovni prostori, restorani, bazeni… O zvjezdicama je uopće bespotrebno govoriti. Za razliku od Arsenala, Porto Montenegro otvoren je javnosti, svi mogu šetati uz jahte s kojih se vijore zastavice najudaljenijih morskih i otočnih država. Na svakom se koraku osjeća luksuz i glamur. Zato me i svaki put začudi da na ulicama Porta ne vidim šetače u većem broju.
Puno je toga realizirano u Porto Montenegru, smještajne jedinice grade se i sada, no 5.000 radnih mjesta, obećanih prilikom prodaje Arsenala, još uvijek nije ostvareno. Tamošnji novinar Siniša Luković, koji od prvih dana prati zbivanja u bivšem Arsenalu, lani je izračunao i objavio na crnogorskom portalu Vijesti da u Portu, uključujući i tamošnje lokale, kafiće, butike i ostalo, radi tek oko tisuću ljudi. Vodeća radna mjesta rezervirana su za strance, a domaći obavljaju niže nekvalitetne poslove koji, kako je pisao Luković, nisu stalni, jer dok god kompleks uživa status “projekta u razvoju” s domorocima se za takva radna mjesta sklapaju privremeni ugovori – na šest mjeseci.
Apsurd je pritom da Tivat s takvim mega-kompleksom, s 9,5 hiljada stanovnika u gradu, a 13,6 hiljada u cijeloj općini, ima stopu nezaposlenosti drastično veću od drugih bokeljskih gradova – Kotora i Herceg Novog. Tivat je, doduše, i ove godine bio znatno ispod državnog prosjeka stope nezaposlenosti, ali je Luković još lani upozoravao da po tom pitanju stoji slabije od ostalih primorskih općina – Budve, Bara i Ulcinja.
No, i da Crnogorce u Portu čeka hiljade novih radnih mjesta, pitanje je tko bi ih punio, jer konobari, kuhari i ostali rado ljeti bježe u Hrvatsku. Prosječna je plaća u Crnoj Gori oko 500 eura, mada kažu da ona u uslužnim djelatnostima iznosi oko 350. A u uslužnim se djelatnostima, uvjeravaju me, tijekom cijele godine radi udarnički, sedam dana u tjednu. I u Kotoru se na sve strane traži “kadar”, ne zato što su ih iz bisera Boke povukli luksuzni resorti poput Porta Montenegra ili Luštice Baya.
/Zvjezdan Strahinja/
