Radionica Vitomira Vujovića na Prčanju u kojoj se „rađaju“ drvene barke, skrivena iza stare kamene kuće na pjeni od mora, djeluje nestvarno, kao neki savremeni inkubator. Tu nesvakidašnje ideje postaju stvarnost, svjedočeći o vještini, originalnosti, znanju. Kada se struka i nauka udruže sa iskustvom starih meštara koje Boka Kotorska još uvijek pamti, postajemo svjesni da vrijeme nije pregazilo tradiciju, već se ona nastavlja na nov, savremeni način.
Mlad po godinama, a vremešan po znanju koje posjeduje, meštar Vito nas je dočekao raspoložen i sa osmijehom na licu. Sa ljubavlju je započeo priču o drvenim barkama i uveo nas u svijet posvećenog rada kojemu se bez zadrške predaje, ne krijući koliko ga on hrabri i raduje… Sa puno žara, ponosa i emotivnog naboja predstavio nam je dvije drvene ljepotice na kojima radi već mjesecima.
Ali, krenimo redom. Vito Vujović je dipl. ing. brodogradnje. Fakultet je završio u Beogradu gdje je jedno vrijeme živio i radio nakon studiranja. Projektovao je brodove, a povremeno i barke, onako za svoju dušu, iz ljubavi. Uprkos dobrim uslovima i izazovima milionskog grada, jednoga dana je spakovao kofere i vratio se u rodni Prčanj. Ljubav prema moru, slike drvenih barki vezanih u prčanjskim mandraćima i zov zavičaja, učinili su ga modernim Odisejem i vratili u Boku Kotorsku.
„Svuda pođi – doma dođi. Jednostavno, ovaj prostor volim. Presudila je dvostruka ljubav: prema projektovanju i prema stvaranju. Kada vidite kako barka nastaje, rađa se, dobija svoj oblik, osjetite ushićenje. U početku imate samo papir, projekat… Uvijek me iznova fascinira sam postupak gradnje barke, ono vrijeme za koje ona postepeno postaje stvarni objekat, kada sam tu kreativnost projektovanja pretvorio u djelo“ – priča nam Vito.
O novim, savremenim uslovima projektovanja pomoću kompjutera, kaže:
„Kompjuter ne radi ništa sam. Neko kaže, lako je to kada ti kompjuter nacrta barku ili brod. Nije kompjuter nacrtao ništa, već čovjek. Drvene barke imaju komplikovanu priču. Nekada nije lako sve uraditi na kompjuteru, lakše je napraviti u prirodi nego li nacrtati. Često su krivine u krmama i provama nagle pa određeni softerski paketi to jako teško crtaju, ne prepoznaju ih. Lakše je kada se letvica savije preko rebara ili mala drvena letvica – maestra, po šablonu iskrivi i savije. To bude jednostavnije nego je nacrtati na kompjuteru“.
U savremeno opremljenoj radionici, punoj raznog alata, zatekli smo dvije barke na kojima Vito trenutno radi. Jedna je porodična i nju mladi meštar gradi pomalo, bez preše i od gušta. Druga je u završnoj fazi restauracije.
„Imali smo porodičnu barku napravljenu 1957. godine. Nakon dva remonta, jednog 1996, kada je meštar Anto Pilastro napravio veći remont, a ja drugi 2009, odlučio sam da je više ne remontujem. Izvadio sam šablone rebara da to malo „popeglam“ na kompjuteru i po njoj danas, ovde u radionici, pravim novu drvenu barku. Izgledaće isto, ali ne sa tim klasičnim madijerima. Već sam primijenio tzv. novu tehnologiju za naše uslove, iako svijet za nju već odavno zna i primjenjuje je.
Kod druge barke koju vidite, u pitanju je restauracija epoksid smolama. To je totalno drugačiji način od onoga kako se nekada radilo uljanim bojama. Barka će imati sve maritivne sposobnosti, a biće je mnogo jednostavnije i lakše održavati. Možete je svaki dan vaditi, neće se rasušiti.“ – kaže Vito.
Posao gradnje i restauracije barke, vrlo je zahtjevan i težak. Vito uglavnom radi sam, ali kaže da kada je potrebno, pomaže mu brat Bojan ili neko iz porodice.
Opremanje radionice iziskivalo je i ulaganje značajnih materijalnih sredstava. Ipak, Vito nikada nije računao koliko je sredstava uložio u alat i radionicu. Povremeno zarađuje radeći i neke druge poslove u drvetu, ali prihvata samo one koji su mu izazovni.
O mogućnostima zarade i ekonomskom tržišnom razvoju izgradnje drvenih barki, prenio nam je svoje mišljenje:
„Sve što radim, prvo radim iz ljubavi. Ali, ne možete se fokusirati samo na jedno polje i kazati ja ću samo ovo raditi. Onda nema ekonomskog rezona. Kada se zatvori krug, kao kod nas u familiji (moj brat Bojan je arhitekta), imate kompletnu priču od projektovanja do izrade. To je prava stvar. Jedini je problem što ne mogu svaki dan biti u radionici“.
Vito je, u međuvremenu, počeo da radi kao profesor u Srednjoj pomorskoj školi u Kotoru gdje predaje više stručnih predmeta. O interesovanju učenika za njegov posao u slobodno vrijeme, kaže da je primjetio da na Instagramu lajkuju fotografije radova koje postavlja.
„Njih danas najviše interesuju telefoni i igrice. Možda su još premladi za ovo, a možda i otkriju ovu ljepotu stvaranja…“, skromno komentariše Vito.
Prošle godine, Vitov brat Bojan je bez njegovog znanja, prijavio projekat „Plaforma“ u okviru kojeg Vujovići u svojoj radionici izrađuju drvene barke, koje su i dio nematerijalne kulturne baštine Crne Gore. Konkurs „Kreativna Crna Gora“ u sklopu kreativnih radionica i industrija, raspisalo je Ministarstvo kulture Crne Gore.
„Bio sam iznenađen kada nam je u oktobru prošle godine stigao e-mail da projekat predstavimo u Sloveniji. Nismo ni znali da smo nominovani. Bojan je prvo poslao aplikaciju za kreativnu industriju u Crnoj Gori, a oni su nas prepoznali i stavili u uži izbor. Projekat su kasnije kandidovali u Sloveniji i jednog dana je stigao e- mail da smo dobitnici BigSEE awards nagrade. Otputovali na taj sajam gdje smo izložili i predstavili svoj projekat. Mogu kazati da je to bilo vrlo lijepo iskustvo. Stekli smo neka nova saznanja, upoznali nove ljude, ideje, materijale, tehnologije…
Za kraj razgovora, na pitanje „zaiskri“ li sa bratom oko nekih tehničkih rješenja tokom gradnje barke, Vito sa osmijehom kaže:
„Ne postoje dva ista čovjeka… pa tako nismo ni ja i brat. On je arhitekta, ja sam inženjer, pa najčešće potegnemo raspravu kada je u pitanju neki konstrukcioni problem. On to posmatra sa vizuelno-estetske strane, a ja nekada pođem na štetu estetike da bude čvršće, jače. Onda moramo tražiti kompromise…“
Vujovići su nam obećali da će nas pozvati prilikom porinuća nove barke u more, da zabilježimo taj važan trenutak od kojeg počinje život svake barke. Na pitanje kada bi to moglo biti, Vito odgovara onako po bokeški: „Ha… kad bude, ima još dosta rabote! Biće…“
/Miro Marušić/
