Stvari su se drastično promijenile u samo dva desetljeća. Moji starci, kad su kupili televizor, osjećali su se ko Neil Armstrong na Mjesecu. Da ne govorim da se u ta doba mobitel nije mogao ni zamisliti. Kamoli da bi stara vjerovala da može hodati Stradunom i nazvati prijateljicu u Njemačku, i to još besplatno jer smo joj instalirali Viber.
U kratkom vremenu sve se drastično pretumbalo, ali teško je reći je li nabolje ili ipak nagore. To zapravo ovisi iz kojeg kuta gledaš i koliko si koristi od nečeg imao.
Tako je i s Gradom. U vrijeme kada je Grad vrvio domaćom čeljadi koja je živjela i radila unutar zidina, nitko nije mogao zamisliti da za samo 20 godina neće biti gotovo nikog od njih. Vreva je danas puno veća nego onda, ali samo zbog turista s kruzera. Domaća čeljad nestala je kao u nekom nijemom filmu. Nikog nije ni interesiralo, osim njihove familije. Svaka vlast o njima je vodila računa točno koliko im je trebalo u predizbornoj kampanji, i ni cenat više.
Kad je prije petnaestak godina čeljad počela masovno prodavati stanove, bila je to, ruku na srce, dobra odluka. Uzimali su dobre pare za male, najčešće derutne stanove. Legenda kaže da su se kvadrati prodavali i za 5000 eura. Kad skontate da je to 250.000 za stan od 50 kvadrata, što je tu za čuditi se? Ljudi se snašli, dočekali svojih “pet minuta”. Kupili su kuće po Župi i još pola para oročili na banci. Svatko tko je živio u Gradu otkad je turizam procvao učinio bi isto.
Zato je danas Grad gotovo prazan, grad muzej, ono što je i bila intencija nekih prošlih vlada, a možda i ove sadašnje. Sve čine da odu i ovi što su ostali. Broj stanovnika Grada pao je u samo 25 godina na jednu četvrtinu, dok se broj suvenirnica, restorana i stolova za barem toliko povećao. Kažu da grad čine ljudi, ali naš je ostao bez onog što ga čini gradom.
Hladni vjetrovi
Posebno je to upečatljivo zimi. Kad se navečer zateknete u Gradu, od živih stvorenja možete nabasati samo na mačku kod pravoslavne crkve. Do zime je Grad ispunio svrhu svoga postojanja. S prvim hladnijim vjetrovima otišli su i stranci, pa i oni koji su kupili kuće i stanove po Gradu. Ima tako u zidinama cijela jedna ulica s pločicama McDonald’s, McCormak… Zimi je potpuno pusta. Đuro ost’o sam u stoljetnoj kući na tri etaže i moli Boga da se pojavi još neki Sean i ponudi mu dobre pare za ono njegovih kvadrata, prije nego strancima i našima počnu naplaćivat ulaz u Grad. Onda je nahebo jer će ostat zadnji i dobit status snježnog leoparda u zatočeništvu.
U jednoj od ulica stoji mlađa žena sa saketom od “Konzuma” u ruci. Čeka da prođe vodič s grupom Korejaca, prepriječili su joj put do portuna. Pozdravljamo se, znamo se svi iz Grada. Među onom masom turista točno ti srce poskoči kad ugledaš poznato lice. “Đe si, Mare!”, kažem i zastanem da malo porazgovaramo.
Ona je rođena u Gradu. Cijelo djetinjstvo čuvale su je gradske zidine, a Stradun joj je bio đardin. Išla je tu i u osnovnu školu.
– Grad iz onog vremena i Grad danas skoro pa nemaju dodirnih točaka, osim njegove neprolazne ljepote – sjetno će Mare. U to je gurnu neki Azijat s ruksakom, ali njoj je to već tako normalno da i ne reagira.
– Jasno je da se vremena mijenjaju i da se ljudi prilagođavaju, ali žalosti me činjenica što u Gradu više nikada neće živjeti niti približan broj lokalnog stanovništva. Nekad je Grad bio centar svega. Za sve se dolazilo u Grad, pa i iz Župe i Konavala – kupiti školske knjige, u Zeca sve za kuću, roba na metre, konci, igle su se mogle kupit u Roma. U Gradu je bilo bezbroj postolara, brijačkih radnji, urara… – sjeća se s nostalgijom.
– Grad su u prvom redu činili ljudi koji su u njemu živjeli 365 dana u godini. U osnovnoj školi tih osamdesetih godina bila su četiri razreda s po najmanje 35-ero đaka. To je prava slika Grada. Sada se u svakoj generaciji osnovne škole jedva formiraju dva razreda i tu sliku spašavaju djeca koja uopće ne žive u Gradu. Pitam se što će biti sljedeće školske godine, kada se počne strogo primjenjivati odluka prema kojoj će se djeca upisivati u školu prema adresi stanovanja – govori Mare i škica jednim okom na onaj svoj portun. Prije nekoliko godina su ga počeli zaključavati jer je prolaznicima najčešće služio kao besplatni WC. Prije je bilo i neke kulture.
Stihijska prodaja
– Nakon stihijske prodaje stanova, Grad je ostao bez ljudi. To mi se čini nepovratno. Svedeni smo na tri butige prehrane čije su cijene proizvoda puno skuplje nego u drugim dijelovima Grada. Za sve ostalo moramo van zidina. Ljeti je problem parking. A to je nemoguća misija! Za naći slobodno mjesto, kružim unedogled i čekam. A da ti ne govorim o popravcima u stanu.
Moraš imat vezu za meštra da ti uopće dođe u Grad! Kad čuje na telefon da živim u Gradu, prva je reakcija “Ajmeeee”, a to “ajme” u startu znači veću cijenu usluge. Jer mi onda počne nabrajat probleme s parkingom i cijenom parkinga koju on ima platit, što hoće reć da je cijena usluge u startu veća. O transportu namještaja da i ne govorim. Svi ti dovezu namještaj do Ploča, a onda se snalazi sam i opet plaćaj prijevoz do doma – kaže Mare i spusti onaj saket do nogu. Vidimo obje da će ova priča potrajati.
I Široka je postala uska
– Znaš što, zanima me kome se čuvaju oni prazni gradski stanovi u Karmenu i na još nekim lokacijama. Zašto se ne daju u najam po prihvatljivoj cijeni mladim obiteljima s djecom? Što je s planom izgradnje stambenih prostora na bivšem košarkaškom igralištu ili i to čeka odabrane? Zašto je tamo konzerviranje iskopanog stalo? Ta lokacija sliči na Grabovicu, zarasla travom, puna smeća, ako ništa drugo, jako je loš prizor za strance kad obilaze zidine jer se odozgo najbolje vidi.
Zašto se poslovni prostori nisu dali u najam po povoljnim cijenama tradicijskim obrtima, već su iznajmljeni po komercijalnim cijenama? Sad su tamo same suvenirnice i restorani – analizira do u detalje situaciju u gradskoj jezgri. Mišljenja je i da hitno treba smanjiti broj turista unutar zidina u ljetnim mjesecima jer je ulicama nemoguće prolaziti.
Reklame i tende
– Pa ni sami turisti ne mogu doživjeti ljepote Grada od gužve i natrpanosti stolova, reklama, štafelaja…. Nedopustivo je da neki vlasnici restorana ili suvenirnice buše i uništavaju zidove kuća da bi okačili svoje reklame, lampe, tende, menije… Koliko se sjećam, Grad je pod zaštitom UNESCO-a ili više nije? Nedostaje dugoročan plan razvoja grada.
Broj stolova svakako treba smanjiti jer je i sama Široka ulica postala preuska. Na Prijekomu su, a ista je stvar u svakoj drugoj ulici, s obje strane stolovi, a za uspješan slalom moraš još zaobići i postavljene reklame, ubacivače i grupe turista. Ali čini se da je pravo pitanje jesmo li mi, šačica ljudi koja je još ostala živjeti u Gradu, ikome zanimljivi. Da jesmo, već bi nam na svim razinama vlasti netko pomogao, zadržao nas tu i doveo još obitelji, po mogućnosti s djecom, jer su ona naša budućnost – govori Mare, sad već sa suzom u oku. Pa uzme onaj svoj saket i nestane u portunu koji se u njezinu djetinjstvu nikad nije zaključavao, a sad ima protuprovalnu bravu.
U Grad se više ne ide ni za što. Ni u postolara, po konac, čavao, metar robe, uredski pribor. Ništa, osim možda po sladoled, a on je svuđe isti. U tim mislima sretnem Katu iz Karmena. Ljuta je ko pas.
– Cijelo jutro mi, ženo, roncaju kroz ulicu, buše, tresu, restoran smrdi, nitko me ne obada. Dosta mi je, iselit ću i ja! – reče kad je čula temu i ode za poslom. Grad je pod zaštitom UNESCO-a, ali ljudi nisu. Tko ih šljivi! Tko im je kriv kad nisu iznajmili za 200 eura noć ili prodali za 5000 eura kvadrat i odselili se u okolicu ko svi drugi. I ko im je kriv što njihovih 900 glasova ne znači ništa nijednoj stranci u nijednoj predizbornoj utrci.
Piše Dube Marjanović Ladišić
Slobodna Dalmacija
