Ono o čemu se u Perastu malo govori ili piše , jesu njegovi običaji koji ga krase tiokom cijele godine.
Jedan takav drevni narodni običaj je fašinada, jedinstven u svijetu, koji se uz sve njegove bogate i slojevite duhovne i etnološke karakteristike slavi svake godine na dan 22. jula, a u slavu Gospe od Škrpjela. U njenoj jednostavnosti sačuvano je drevno sjećanje na početak stoljetnih napora da se oko male hridi (škrpjela), formira otočić.
Povod za Fašinadu – Legenda će nas vratiti na 22. juli daleke 1452. godine kada su peraški ribari, braća Mortešići, ribajući u noći na sred mora naišli na Gospinu sliku na morskoj hridi, grebenu ili škrpjelu. Legenda dalje kaže da se gospina slika na ovoj hridi pojavljivala tri puta i da se jedan od braće Mortešić, teško obolio, pomolio pred gospinom slikom i potom ozdravio. Pobožan narod, dirnut nenadanim ozdravljenjem teško bolesnog Mortešića, odluči da se na toj hridi sagradi crkvica u čast Gospe i da se u njoj smjesti slika.
Stoljetnim potapanjem kamenja, brodova i barki oko jedne prirodne hridi nastade umjetni otočić Gospe od Škrpjela na 3.060 metara kvadratnih. U jednom podnesku duždu iz 1603. godine stoji podatak da su Peraštani potopili oko 100 starih brodova krcatih kamenjem.
Godine 1663. u jednoj parnici pred mletačkim Vijećem Četrdesetorice pišu Kotorani kako su Peraštani 1484. godine zapremili crkvu sv. Marije od Škrpjela koju su sazidali na grebenu. Nakon smrti opata Pompeja Pasqualia, 3. maja1535. peraštani su sagradili „vrlo otmjenu crkvu Blažene Djevice, nazvane od Škrpjela, na obližnjem otočiću“. Na vrhuncu svoje ekonomslke moći, u drugoj polovinu 17. vijek peraštani podigoše današnju crkvu.
Istražujuci, idemo u ne tako daleku prošlost. M.M. iz Đurića je 13.10.1963. godine svojom novom barkom donio kamenje i potopio ga kod otočića. Na riječi „U ime Oca“ bacio je prvi kamen; na riječi „Sina“ drugi, a na riječi „Duha Svetoga“ treći, potom sve ostalo. Obišao je barkom otočić, ušao u crkvu da se pomoli a nakon toga rekao: „Barka ne smije nositi nikakav teret dok ne donese kamenje pod školj. To je stari obićaj“, ispričao nam je peraški župnik don Srećko Majić.
Što je Fašinada – Na dan 22.jula, kada se po predanju slavi pronalazak gospine slike ili početak izgradnje otočića, Peraštani dovlače svojim barkama kamenje i potapaju ga oko otočića. Ovaj se običaj zove fašinada od talijanskog fascinare-ta, što znači dovlačenje. Nije to radi samog običaja, nego i zbog praktične potrebe. Naime, more, osobito zimi, podriva tlo pa se na tim mjestima i nabacuje kamenje.
Po starim odredbama ceremonijala, 21. jula uveče, po mjestu bi se oglasila kapetanova naredba da se niko ne smije udaljiti izvan mjesta pod prijetnjom globe od pet dukata, nego da sve barke, velike i male, pođu na fašinadu, a onaj koji nije imao svoju, mogao je ići se nekim drugim. Jedan od prokuratora na otočiću, izbrojio bi barke.
Tok procesije – U smiraj dana, 22.jula mladići pod upravom vojvode, nakrcaju kamenjem veliku barku o trošku Opštine na istočnom dijelu Perasta – Luka, ponta Đurišića . U jednom periodu prva barka je bila kaić Školja u kojoj su bili svješenik, gradonačelnik, veslači i pjevači, zatim bi slijedila velika barka iz Strpa s kamenjem i za nju bi Opština davala 100 dinara.
U novije vrijeme, prva barka je od mještanina. U njoj su župnik, nekoliko uglednih građana iz Perasta, pjevači i veslači. Pridruže im se međusobno povezane i druge barke pune kamenja o trošku privatnika iz Perasta i okolnih mjesta, Strpa, Kostanjice, Đurića, Stoliva.
Put kojim procesija barki ide prema otočiću, podsjeća na teške dane turske okupacije Boke od Risna do Herceg Novog, kao što nas na to podsjeća i odsustvo žena u samoj procesiji.
Prisustvo sveštenika i gradonačelnika u prvoj barci koja predvodi procesiju, svjedoči o neraskidivoj vezi života i vjere koja karakteriše drevna vremena Boke. Isto tako i pjevanje arhaičnih peraških bugarštica, muyika je raspoloženja i veselja koje je pratilo napore drevnog života peraštana.
Običaj je da u barkama budu samo muškarci i da se vesla. Pjevači počinju pjesmu: Oj, vesela veselice, od Pošova do pjace sv. Nikole, a nakon toga do Školja pjeva se Dvoje mi drago zaspalo.
Kad prva barka zađe iza školja, tada se ostale barke odvezuju i baca se kamenje na ona mjesta na kojima je najpotrebnije radi jačanja podloge otočića. Običaj je da se svečanim zvonjenjem zvona dočekaju barke. Nakon toga u crkvi je krunica a u prošlosti slijedila je i skromna večera, obično kruh, pečena jagnjetina, sir i salata.
Barke se kite zelenilom od kada su u Perst dosli Poležani, 1921. godine. Na fašinadi nije bilo zastava, a razlog je taj što se zastave nakon zalaska sunca skidaju, nikada se ne viju.
Najmanji broj barki zabiljezen je 1909. godine – dvije, a najveći 1973. – 50.
562 godina je po redu od onog dana kada je po tradiciji prvi kamen bačen u more u slavu i čast Bogorodice koja s tog kamena i danas zastitničkim pogledom gleda na Perast i Boku.
Prepuna umjetnina Gospina crkva na otočiću nije samo muzej. Oko nje se odvijaju svečanosti od kojih je svakako najživopisnija fašinada koja je začtićena i dobila je “status nematerijalnog kulturnog dobra nacionalnog značaja”.
“Naravno, vremena su se promijenila i u tom smislu peraška fašinada po svom karakteru sve više poprima obilježje jedne folklorne atrakcije, ali i dragocjeno povezuje prošlost sa sadašnošću i u jednostavnosti svoje simbolične ljepote, uliva nam povjerenje da ćemo i ubuduće uspijevati održavati u sebi vrijednosti kao najdragocjeniju opremu za naše putovanje u budućnost”, kazao je župnik peraški don Srećko Majić.
